Prije nekog vremena imala sam prilike sudjelovati na Ljubljanskom maratonu. Neki su trčali 10 km (jedva), neki su otrčali svoj prvi pravi maraton, a neki svoj dvadeseti. I da, ovaj članak kasni skoro tri mjeseca, ali uvidi koje sam tamo naučila me još uvijek drže pa sam odlučila ovu novostečenu filozofiju podijeliti i s vama. A i Nova godina je, još barem cijeli tjedan, a sad svi s nečim počinjemo i još uvijek smo jako inspirirani za promjene.
Tko STVARNO voli trčanje?
Ovaj tekst je ovdje u službi “New Year, new me”, odluka koje su često vezane za vježbanje, zdraviji život i sve ostale laži koje si govorimo 31.12. U čast ovom mjesecu promjena, sjetila sam se jednog od dražih iskustava ove godine – moje prve utrke ikad.
Već duže vrijeme promatram ljude koji trče. Od potpunog čuđenja jer, kome se da dizati u 6 ujutro radi trčanja, do toga da sam počela trčati sama. Blizu mene postoji jedna trkačka staza i ujutro često vidim ljude koji se u 9 ujutro već vraćaju s trčanja. Ful oprema. Posebne naočale, obavezno pametni sat, prsluk s mjestom za bocu. Često sam znala pomisliti kako ljudi od tako jednostavne stvari kao što je trčanje rade nauku.
Jer kao sve što ti treba su tenisice i boca vode. Priznajem cijela ta filozofija oko trčanja mi je strašno išla na živce, ne znam ni sama zašto. Paralelno sa svim ovim, ne znam ni sama kako počela sam povremeno trčati. Još uvijek jako rijetko, ali aktivnost mi je prestala biti skroz odbojna. Daleko sam od trkača, ali na nagovor sam se prijavila na svoju prvu utrku. Prvih 10 kilometara – ili 50 kako je zvučalo u mojoj glavi. Dala sam se nagovoriti, više zbog izleta i kave u Ljubljani, a manje zbog samog trčanja. Zapravo, sigurno ne zbog samog trčanja. I već sam si stavila u glavu da ako ne istrčim – nema veze – kao bar sam probala. Dakle, po svim nekim standardima, preporukama i logici – nisam bila ni najmanje spremna.
Prve studije po kojima trčanje smanjuje depresiju jednako kao antidepresivi
Ove godine, prvi put se počelo baratati s podacima da trčanje pozitivno utječe na depresiju, onu pravu depresiju za koju je potrebna farmakoterapija. Kako to već obično ide, sudionike su podijelili u dvije skupine – one koji su kroz period od šezdeset dana pili propisanu terapiju bez fizičke aktivnosti i one koji su tijekom tog perioda, bez preskakanja trčali svaki dan uz sukladno povećanje dužina trčanja.
Nakon perioda od šezdeset dana, otkriveno je da, svi sudionici u ovom eksperimenti imaju slične pomake - dakle prvi put je dokazano da trčanje, ako se prakticira dugoročno i svakodnevno može utjecati na pozitivne promjene u mozgu.
Naravno, ovo je samo jedna studija, koju ja sad prenosim, i ne mora značiti ništa revolucionarno na tom polju, ali s druge strane nije ništa novo. Poznato je da fizička aktivnost pozitivno utječe na zdravlje, kako fizičko tako i mentalno. Ali, kad pričamo o trčanju – možda je stvarno riječ o nečem posebnom. Na prvu, stvarno jako dosadna aktivnost koju jedino, realno, spašavaju slušalice u ušima i brojač koraka i brzine jer znaš da je uskoro gotovo. I uz sva ta pomagala, i dalje je suhoparno, teško i dosadno. I ne osjećaš se super odmah nakon i bole te noge i sat vremena se čini kao tri sata. Ali, nekako ipak otrčiš to što si si zadao to ti da tu malu satisfakciju zbog koje ćeš možda otići opet. I možda je trčanje baš zato posebno, jer nema nagrada (osim cilja), nema nekog popratnog sadržaja i stvarno je stvar da, na početku, jednostavno samo moraš izdržati.
Kaj se događa?
Probudili smo se na jutro utrke – uvjerena da nema šanse da uspijem, ali sam se dosta veselila kavi na suncu nakon toga. I dok smo hodali do tamo približavali smo se moru ljudi u šarenim majicama, svi s ful opremom koja mi je toliko išla na živce. Kad smo ušli na stazu i čekali početak utrke malo sam gledala oko sebe. Kasnije sam pročitala da je bilo više od 13 000 ljudi. Ali, ono što me prvo oduševilo je, dok smo se već malo tiskali, raznolikost ljudi oko mene. Koliko sam vidjela oko sebe – bila je par baš starijih ljudi koji su se zagrijavali pored mene, par ljudi u tridesetima i par tinejdžera. I svih tih 13 000 ljudi je bilo toliko raznoliko i pomiješano da je bilo stvarno nevjerojatno.
Kako smo krenuli, atmosfera je bila gotovo stadionska. Ljudi su navijali uz cestu, zatvoren grad i sunčana Ljubljana. Ljudi su nam se derali cijelo vrijeme dok smo trčali. Mislim da nikad, osim na koncertima, nisam doživjela tako prekrasnu atmosferu. Osim što je bilo 9 ujutro. Ne sjećam se ničega ni kako je sve izgledalo, osim da sam svih sat vremena bila pod adrenalinom i nekako uspjela doći do cilja.
Cilj
Kad smo završili svojih deset, sjeli smo na tu kavu (zbog koje sam i došla) i gledali ljude koji su završavali pravi maraton. I stvarno, kao u nekom filmu, nakon više od četiri sata trčanja, pored nas je protrčalo dvoje ljudi – muškarac i žena u svojim sigurno kasnim šezdesetim godinama. Mi smo si napravili priču da su par, što vjerojatno i nisu, ali njih dvoje na svom 41. kilometru su nam ispričali neke stvari u tih par sekundi u kojima su prošli pored nas.
Spoiler alert – i dalje ne obožavam trčanje, ali volim njegovu ideju i želim si još utrka pa ću valjda trčati i ove godine.
Nemam neki zaključak osim da nam svima želim što više ovakvih trenutaka u 2024., nek je sretna.
Fotografije: Unsplash