Baš kao poznati period The great recession, danas nam se pred očima događa nešto slično. I dok ekonomski aspekt nije upitan, vidi se da dolazi i do stavljanja pod upitnik svega štos e prije činilo garantirano.
Milenijalci i teško ostvarivi ciljevi?
Nedavno sam uočila puno objava, priča i osobnih iskustava u stilu “zarađujem pet puta više i imam diplomu što moji roditelji nisu imali, a ne mogu si priuštiti ni stan ni dijete”. I stvarno, svjesni smo vremena u kojem živimo, trenutka u povijesti koji je možda i najčudniji nego ikad. Kao da se sve staro raspada, ali još nismo ušli u o ono novo?
Paralelno, egzistencijalna pitanja bitno su drugačija nego prije samo jedne generacije, iliti generacije naših Bomer roditelja. Oni sa svojim seton nedaća, gotovo da nisu imali prilike uopće zagrebati u ono to stvarno žele. A mi koji grebemo možda malo i previše, nekoliko se posljednjih godina suočavamo s jednom krizom za drugom. Od pandemije, ludog tržišta nekretnina pa do odgađanja ili čak potpunog odustajanja od imanja djece i stvaranja vlastite obitelji.
Prijelazno razdoblje?
Oduvijek su starije generacije kritizirale mlađe i mislile da je u njihovo vrijeme bilo bolje, i sama sebe ulovim u tome. Već. Ali, činjenica je da neke stvari više nisu zagarantirane i da neki poslovi vjerojatno više neće postojati. Poslovi za koje su se ljudi godinama školovali.
Čak i oni koji hoće, što će se novo pojaviti? Kasnimo li s nekim prilikama? Može li bolje, brže, jače? Više svega? Milenijalci su tako prva generacija koja je nesigurna oko svoje budućnosti. To ne govori da ranije ljudi nisu imale teškoće, još i veće nego danas, ali sama očekivanja od života su se promijenila. Imamo nove poslove koji generiraju ogromne količine novca, a pojavili su se prije desetak godina. Imamo zbunjene ljude koji se nisu prilagodili novonastaloj situaciji na tržištu i imamo puno ljudi koji su zapeli negdje u sredini.
Sve se glasnije postavlja i pitanje kako će izgledati obrazovanje kroz godine? Koliko će vrijednost imati fakultetsko obrazovanje za industrije koje nisu medicina ili slično? Ono što nas također čini drugačijom generacijom je taj luksuz osvještavanja nezadovoljstva. Danas, ljudi traže osim same plaće i svrhu i ispunjenje onime što rade,
Odlazak iz roditeljskog doma?
Kriza karijera nazire se i u sve kasnijem odlasku iz roditeljskog doma. Opravdana očekivanja ljudi su da bi im do nekih određenih godina to trebao omogućiti posao na kojem možda i desert plus godina. Ali, realnost je danas znatno drugačija. Od remote rada koji je promijenio način na koji ljudi funkcioniraju i percipiraju zajednicu pa sve do promjena karijere u tridesetima ili četrdesetima. Jednostavno, kako duže živimo čini da nam i treba više vremena da ostvarimo neke stvari.
A možda smo i svjesni izbora i privilegija koje živimo? Iako možda zvuči kontradiktorno prethodno napisanom, ovo je možda i prvi put u povijesti da više promišljamo neke stvari koje su ranije bile gotovo pa nepisano pravilo. Ovo posebno vrijedi za žene koje su neovisnije nego ikad što jako mijenja i percepciju obitelji i majčinstva. Koji god razlog bio, čini se da onaj “pravi” put više ne postoji i da je on bitno drugačije nego ranije. Da si ga sami moramo osigurati i napraviti i da nije uopće važno što smo mislili da će biti ili kako će nam budućnost izgledati.
Danas, ništa od toga ne vrijedi. Pa opet, imamo puno mogućnosti koje prije nismo. I možda ta velika kriza karijera, iako strašno zvuči , nije dugoročno tako loša. Možemo se barem nadati da je tako.
Fotografije: Pinterest
