Vlastita optimizacija do najsitnijeg detalja. Kako izgleda kad nas “uzme” misao da nikad nije dovoljno dobro i da bi trebali još bolje, ljepše i pametnije?
Samo se usredotoči na sebe?
Privilegija je imati resurse i vrijeme brinuti se za sebe. Privilegija koju treba koristiti. Ali, jesmo li kao društvo prešli granicu i počeli si štetiti? Ne živimo više u pećini gdje svaki dan imamo problem imamo li što za jesti, ali često se čini da živimo u potpuno drugoj krajnosti. Sad se brinemo radimo li dovoljno, jesmo li dovoljno produktivni i na koji način se možemo još poboljšati. Hiperfokusiranost na sebe koja nam je možda i nametnuta. “Samo se usredotoči na sebe” radi u teoriji, ali što to stvarno znači?
Rad na sebi poprimio je oblike koji su do prije pandemije bili nezamislivi, iako već i tad na visokom nivou. U svakom slučaju nismo trebali razmišljati o činjenici stavljamo li dovoljno maski za lice, lijepimo li usta ili podižemo tonus lica flasterima za lice. Ali, čak ako to stavimo sa strane jer tko voli neka izvoli; koliko je hiperfokusiranost na sebe zdrava? Ne baš, pokazuje sve više istraživanja.
Svoj najveći projekt
Korak dalje odvela nas je wellbeing industrija koja je u, kako se na početku činilo, najboljoj namjerni prioritet stavila na nas same. Zdravije tijelo, zdravija koža, bolji odnosi. Ali, onda je otišlo možda ipak predaleko. Postavi granicu, zategni kožu, očisti organizam. Onda ispočetka. Onda korak dalje, odi na retreat, tretiraj i kosu s desert koraka routine. Gdje se nalazi kraj svemu?
Wellbeing industrija ima puno korisnih i prekrasnih benefita, ali u svom najekstremnijem izdanju govori nas da smo cijelo vrijeme nedovršen projekt kojem treba još samo jedno malo poboljšanje da bi se osjećali baš kako treba. Samo jedna vježba, samo jedan tretman i tamo smo. I onda gledamo i upijamo. Gledamo ljude koji su bolje optimizirani. Bolje su ulagali u sebe, bolje su se brinuli o sebi i posljedično gledamo kako izgledaju bolje. Žive punije. Imaju više. I tako, u tom začaranom krugu opet nije red za opuštanje. Red je za još jednu rundu rada na sebi. Pa se možda pitamo treba li nam sad coach, nutricionist ili još bolji privatni trener. Sve prirodno, ali onda treba još više raditi, više ulagati u sebe.
Iskrivljena slika realnosti
Opuštanje je jedno, ali konstantna potraga za savršenim ja je zamorna i ima suprotan učinak. Jer, ako smo sve napravili savršeno, pobrinuli se za sebe, zašto se i dalje ponekad osjećamo tužno, nesretno, usamljeno? Odgovor koji često ne priznajemo je – “jer smo ljudi”. Neko tražimo jače. Gledamo više, istražujemo dalje i znamo da možemo biti još bolji. Jer, nema opuštanja dok ne bude idealno.
