Zajednice kojima pripadamo su se promijenile. Od toga da živimo u selima, okruženi ljudima, nerijetko smo prepušteni sami sebi. Individualizam se u zadnje vrijeme jako potencira. U eri “ne treba ti nitko” i “možeš sve sam” zaboravila se vrijednost, ali i prijeka potreba zajednice.
Zajednice kojima pripadamo nam trebaju i važne su za zdravlje
Hiperproduktivnost, osobni uspjesi i sve veći naglaska na “ja”. Zajednice su tako bile stavljene u drugi plan. Jer, zajednice su se prije formirale radi preživljavanja, doslovnog. Trebala nam je zajednica za uloviti hranu, podijeliti brigu o obitelji i preživjeti. Danas, samo naizgled, više nije tako. Hranu kupujemo sami, a nažalost sve više obitelji funkcionira isključivo na principu roditelji i djeca bez ikakve pomoći zajednice. Ali, to nije prirodno i protivi se čovjekovim osnovnim potrebama – potreba za socijalizacijom i pripadanjem.
Tako je pojedinac postao središnja figura, oslonjen na vlastite snage, ambicije i samodostatnost. Ali, svijet u kojem živimo stalno nas podsjeća da individualizam ima svoje granice. U društvu koje se suočava s izolacijom, usamljenosti i razdvojenosti, zajednice ponovno dobivaju na značaju. Napokon. Danas, pripadnost i zajedničko djelovanje nisu samo emotivna, nego i praktična potreba – i zajednice su sve traženije. Tako ih tražimo online, na retreatovima ili hobijima koje upisujemo. Zajednice su na cijeni i to ne prolazi ispod radara.
Povratak zajednica i ponovni povratak osnovama
Povratak zajednicama nije slučajan. Razlog je dublji od pandemije koja nas je zatvorila u četiri zida, iako je upravo ona ubrzala taj proces. Ljudi su počeli preispitivati što im stvarno znači život i koliko ovisimo jedni o drugima. U isto vrijeme, društvene mreže, koje su nekad promovirale individualnu autentičnost, sve više postaju platforme za okupljanje zajednica. Bilo da se radi o lokalnim inicijativama, globalnim društvenim pokretima ili zajednicama okupljenim oko specifičnih interesa, pripadnost ponovno zauzima središnju ulogu. S razlogom.
Zajednice, nisu isključivo odgovor na ljudske potrebe one su postale i alat za promjene. Sve češće svjedočimo primjerima gdje kolektivne akcije postižu ono što pojedinac nikada ne bi mogao. Od ekoloških inicijativa do društvenih pokreta za ravnopravnost, zajedništvo se pokazuje kao pokretač konkretnih rezultata. To je, na neki način, nova društvena ekonomija i zajednice stvaraju vrijednost ne samo kroz financijske ili materijalne resurse, već kroz solidarnost, povjerenje i zajednički cilj. Koliko puta smo čuli “potrebno je selo za odgojiti dijete”? Svaka mama je vidjela istinitost u toj rečenici prvom prilikom, jer nije bez veze ta izjava tu gdje je.
Više nije dovoljno biti proizvod ili usluga — najuspješniji brendovi zato nude pripadnost. Nude osjećaj zajednice. Oni brendovi koji su to prepoznali među prvima i uspješno ponudili neki oblik zajednice i povezivanja sad su u prednosti. Platforme poput Patagonije, koja gradi zajednice oko aktivizma za zaštitu prirode, ili Nikea, koji stvara prostor inkluzivnosti za sportaše svih razina, pokazuju kako zajedništvo postaje dio poslovne strategije.
Ali, povratak zajednicama nije jednostavan i kad je “umjetno” stvoren često nema željeni učinak. Površni odnosi, sveprisutne digitalne platforme, prijateljstvo na prodaju – neke stvari se ipak ne mogu inscenirati. Pravo zajedništvo zahtijeva vrijeme, trud i povjerenje. Virtualne zajednice, koliko god bile moćne, često pate od nedostatka dublje povezanosti.
Ono što je pozitivno je da su ljudi shvatili da su im drugi ljudi potrebni, ako ne i ključni za dugoročnu sreću i uspjeh.
Za pojedinca, uključivanje u zajednicu znači više od samog povezivanja s drugima. To je proces izgradnje osjećaja svrhe i pripadnosti. Ljudi koji se osjećaju kao dio nečega većeg često doživljavaju više zadovoljstva i smislenosti u svakodnevnom životu. Studije pokazuju da sudjelovanje u zajednicama poboljšava mentalno zdravlje, smanjuje stres i povećava osjećaj ispunjenosti.
U tom smislu, povratak zajednicama nije samo trend, već temeljna promjena u našem načinu razmišljanja i djelovanja. Dok nastavljamo tražiti ravnotežu između individualnosti i kolektivnosti, zajednice nas Podsjećaju nas na univerzalnu istinu – nitko ne može sam. Nova valuta modernog društva nije samo u individualnim postignućima, već u našoj sposobnosti da zajedno gradimo bolje sutra.
