Zamišljamo ga kao neki sveti gral modernog života – savršeni work-life balance. Stanje u kojem ćemo raditi taman koliko treba, bez stresa, a ostatak dana provoditi u potpunom miru, s obitelji, prijateljima, hobijima ili ako želimo – sami. Ali, je li ta ideja mit i nemoguće ga je zapravo dosegnuti?
Ravnoteža je iluzija
Koncept work-life balansa stvorila je upravo kultura koja nam istovremeno nameće ideju uspjeha kroz rad. Previše raditi znači pregorjeti, a raditi premalo znači gubiti vrijeme i biti neambiciozni. Negdje između bi trebala biti ta savršena harmonija. Taj balans o kojem stalno slušamo “Treba naći balans”- kažu. Radni dan od devet do pet, koji je nekoć bio standard, danas skoro i ne postoji. Iako kad radimo od kuće, ponekad, realni budimo i par sati raditi što nam se radi kad se potrefi takav dan), nedostatak strukture kojoj težimo često nas dovodi do situacije da osjećamo da trebamo biti dostupni gotovo uvijek. Pričamo o poslu, provjeravamo mailove i želimo biti prisutni – kad je već toliko lako. Osim toga, većina poslova nosi određenu dozu sezonalnosti i samim time nikako ne možemo biti u stalnom balansu.
Životne faze i prioriteti
Ako očekujemo da će naš radni i privatni život uvijek biti u savršenoj ravnoteži, postavljamo si nemoguće standarde. A često to radimo i očekujemo da će baš sve uvijek biti onako kako treba biti ili kako smo vidjeli da treba biti. Realnost je da će u nekim fazama života posao biti u prvom planu, dok će u drugima obitelj, zdravlje ili osobni razvoj imati prednost. I to je u redu. Svi koji su to prošli, jednom kad dobijete dijete – u tim prvim mjesecima (godinama) balans je pusta želja i zapravo stvara samo dodatni pritisak na nas. Jer, kako drugi mogu? Gdje je taj naš balans?
Kao i obično – društveni pritisak
Na društvenim mrežama često viđamo idealizirane prikaze života – uspješni ljudi koji od jutra meditiraju, zatim rade nekoliko sati, provode popodne u šetnji uz more ili u šumi i završavaju dan u krugu obitelji. Sve stane, nitko baš nikad ne pati i vrijeme je ravnomjerno raspoređeno na sve što želimo. Ove slike stvaraju iluziju da postoji savršen način organizacije vremena i da ćemo, ako to ne postignemo, zauvijek biti u nekom neskladu. Ili ona najdraža – svi imamo istih 24 sata u danu. Nemamo. U različitim fazama života svi imamo različitih 24 sata u danu.
Ali, istina je da je sve to zabluda, možda i zato da pomislimo da nam treba još ta jedna stvar, tečaj ili nešto treće da napokon imamo taj “savršeni balans”. Pokušaj da postignemo tu imaginarno savršenu ravnotežu može nas učiniti još nezadovoljnijima jer uvijek imamo osjećaj da nešto nije dovoljno dobro – ili radimo previše, ili premalo brinemo o sebi. Umjesto da tražimo ravnotežu u kojoj će sve biti podjednako raspoređeno, možda bismo trebali razmišljati o integraciji – načinu na koji posao i privatni život mogu koegzistirati bez da jedan isključuje drugi. Umjesto podjele na „radno vrijeme“ i „slobodno vrijeme“, možemo pronaći načine kako posao uklopiti u život na način koji nam odgovara. Onda kad je to potrebno jer nekad će biti potrebno. To može značiti fleksibilan rad koji omogućuje odlazak na kavu usred dana, rad iz mjesta koje nas ispunjava, ili uključivanje obitelji u ono što radimo. Umjesto konstantno prisutne krivnje.
Ili jednostavno prihvaćanje?
Vjerojatno je ključno prihvatiti da savršeni balans ne postoji – i osloboditi se pritiska da ga pronađemo. Jer stvarno je i nerealno očekivati da on postoji. Nedavno smo pisali o radu od doma i kako se lagano uviđa manjkavost kompletno remote rada. I naravno da on nudi brojne prednosti. Ali činjenica je da je manjak društvenog kontakta prisutna. Je li onda to balans – pa nije. Opet je cijela jedna velika i važna kategorija neispunjena. Ali nije savršeni balans i to je skroz u redu.
Fotografija: Pinterest
