Zona komfora je srušila više snova od loših kritika. Koliko puta ste vidjeli nečiji post, ideju ili nešto treće i osjetili susramlje prema toj osobi? Koliko puta ste vidjeli nečiji javni pokušaj bilo čega i pomislili, onako iskreno, “nema šanse da to uspije” Ili čak i proslijedili link nekome u svrhu malo pozitivnog ruganja?
Zona komfora je zapravo neudobna
Zona komfora ubija. Izlizana izjava koju smo čuli nebrojeno puta. Ali što ta izjava stvarno znači? Vjerujem da većina ljudi misli da nisu sasvim u zoni komfora, da su spremni na rizike i da rade najbolje što znaju i mogu. Ali, koliko smo stvarno svjesni svojih strahova i limitirajućih uvjerenja? Počevši od najranije dobi, svjesno ili nesvjesno, formirali smo određena uvjerenja. Ta uvjerenja u kombinaciji sa svim iskustvima koje smo imali u dosadašnjem životu formirala su našu ličnost. Naša ličnost, ili ako želite karakter, zaslužni su za ono gdje se trenutno nalazimo u životu. Vanjski utjecaji nisu zanemarivi, ali dvije osobe različito će percipirati potpuno istu situaciju. Gdje netko vidi priliku za rast, netko vidi kraj. Zašto je to tako? Odgovor se krije, opet, u uvjerenjima koja imamo. Kakve veze s tim ima zona komfora? Najkraće rečeno – svakakve i nikakve. Način na koji živimo život uvelike ovisi o našim ciljevima, dosljednosti, ali i spremnosti riziku što gotovo uvijek donosi potrebu za nekom vrstom izlaganja sebe. Izlaganja neuspjehu, razočaranjima i na kraju čak i potencijalnom uspjehu. Pametniji ljudi od mene kažu da je put sretnom životu povećanje tolerancije na nelagodu. I to stalno i sustavno povećanje. S nelagodom se mora živjeti.
Zašto se u nama javlja nelagoda?
Jeste li razmislili o rečenicama kojima sam započela tekst? Jeste si priznali koliko puta ste pomislili “ajme zašto si to radi” ili “ opet ona”. Prva priznajem – bezbroj. Ali nedavno sam se počela pitati zašto.
Kakve to ima veze sa mnom i zašto izaziva takve osjećaje kod mene. Ta preispitivanja su došla u fazi kada sam odlučila promijeniti posao, način na koji provodim dane i generalno želja za nekim novim prilikama. Kada sam počela razmišljati o koracima koji su potrebni da to sve ostvarim, pojavila se potreba za izlaganjem, pisanjem, povezivanjem i osjetila sam strah. Strah od osuda, od tuđeg odobravanja, mišljenja i potvrda.
A što drugo čovjek može. Ili?
Nakon godina radnog iskustva, promjena pozicija na poslu i potencijalnih napredovanja, stvari se ipak malo kompliciraju. Neizbježno dolazi do pitanja, postoji li nešto više, zanimljivije, bolje. Čak ako sad niste u toj fazi, velika je vjerojatnost da ćete tamo doći.
I ne, mislim da to nije čuvena kriza srednjih godina, ili barem ne isključivo. Kada u jednom trenutku shvatimo da živimo jedan veliki Groundhog day, nešto se mora promijeniti u nama. Možda je to prava prekretnica u životu, onda kad jednim okom, koliko god htjeli žmiriti vidimo da se ništa neće promijeniti ako se mi ne promijenimo, ako stvarno ne napravimo nešto drugačije. I kada do ovoga dođe, postoje samo dvije opcije – put promjene ili zadovoljavanje. Prihvaćanje.
Izložite se. Samo to napravite.
Milijun pitanja koja se provlače dok se vratimo u krug i razmišljamo o prvom koraku. Milijun preispitivanja, srama i straha od toga kako će to izgledati pred drugim ljudima. Ljudima je, zapravo, tako svejedno i razmišljanje o nama traje ravno dvije minute – ako imaju vremena taj dan. Nakon toga dolazi nešto zanimljivije i to je sva pažnja koju ćemo dobiti nakon šest mjeseci razmišljanja. Zona komfora, zapravo, i nema previše smisla.
