/Piše: Anamarija Virant/
I dalje smo na početku godine, ali evo tek je danas počela škola što se može računati kao pravi službeni početak godine. Barem za roditelje, ali i ako to niste sigurno ste primijetili gužve i neki kolektivni osjećaj početka one stare rutine.
Prvi puni tjedan u 2026. i već se čini da smo na starom?
Ovo je prvi ponedjeljak i tjedan ove godine koji neće biti prekinuti praznikom. Dakle, radno raspoloženje je u punom jeku. Da, ja opet u novogodišnjim odlukama iako se, pomalo, već čini kao da smo ih donosili prije pola godine.
Kažu da ne možemo ostvariti nešto samo zato jer bi to željeli nego da trebamo prvo pogledati možemo li mi to uopće i zaslužujemo li to s obzirom na to kako živimo. Bez da vas do kraja udavim s dubiozama oko toga da je na prvom mjestu ono što mi stvarno jesmo, a tek onda ono što dobivamo, pitanje je zašto donosimo odluke za koje znamo da nisu u skladu s onim kako živimo? Ili, na kraju dana, kako bismo uopće htjeli živjeti? Zašto ako volimo druženja, finu hranu i piće, želimo ukloniti stvari koje uz to idu pa se odričemo slatkog? Odgovor je naoko jednostavan, pa zbog zdravlja, naravno. Ali, je li to cijela istina ili jer mislimo da bi trebali?
I sama gledam kako se povremeno razočaram svojim odlukama i nastojanjima, ali onda shvatim da jednostavno nemam dovoljno veliku motivaciju ni želju da bi nešto stvarno provela do kraja. I onda se dogodi taj začarani krug ne mijenjanja, a podsvijest govori da bi trebala.
Zašto se pretrpavamo?
Pisali smo da trendovi pokazuju da će jedan od glavnih zaokreta u 2026. godini biti upravo više analognog, više prisutnosti i manje jurnjave za svime što nam se servira svaki dan. Ali, lakše je reći nego napraviti. Definitivno. Ono o čemu na početku ove 2026. intenzivno razmišljam je koliko smo često (ako ikad) stvarno zadovoljni s onime što imamo, bez potrebe za stalnom nadogradnjom ciljeva, rutina, produktivnosti. Svega?
Nekako se čini da, čak i kad gledamo kroz povijest, ljudi nikad nisu bili zadovoljni svojim postignućima. To nas je često vodilo iz dobrog u lošije, pa puno bolje i opet ispočetka. Zapravo krug koji se uvijek ponavlja kroz povijest. Ali, ponavlja se i kroz naše živote. Zašto nam je toliko teško biti zadovoljan onime što imamo? Zašto se ne možemo, barem na kratko, možda jednu godinu, usredotočiti isključivo na ono što već imamo?
Ciljevi su tu da bi se stavljale kvačice i onda dopisivali novi?
Kad se vratimo na osjećaj zadovoljstva, to zapravo znači da većinu vremena ostajemo na relativno stabilnoj razini. Ali to ne znači da smo dosegli svoj maksimum zadovoljstva, niti da se tu priča završava. Postoje načini da se taj osjećaj ipak pomakne, barem nijansu više. Jedan od ključnih je, planiranje. I tako planiramo unaprijed i još malo unaprijed, radimo petogodišnje ciljeve i donosimo velike novogodišnje odluke.
Zato vjerujem da je bolje donijeti jednu odluku, koja nam je stvarno bitna za život i riješiti se onog osjećaja da opet nismo uspjeli. I onda opet, nekako se izboriti s osjećajem stagnacije jer mogli bismo više. Možda je dobro podsjetiti se da ne postoji neka nagrada na kraju i da nitko neće brojati na koje smo sve ciljeve stavili te kvačice o kojima stalno razmišljamo.
Balans je, kao i obično, sve. Dobra stvar je što u balans ni ne vjerujem.
Fotografije: Pinterest
