Girl boss kultura doživjela je svoj vrhunac prije nekoliko godina kad su društvene mreže bile preplavljene sadržajem “girl boss” kulture. A onda smo se kolektivno umorile. A tu si prvi znakovi burnouta.
Ne treba ti ničija pomoć? Hrabrost ili poziv u burnout?
I tako smo to slušali, gledali, primjeri su posvuda oko nas, zar ne? I umjesto da si bolje rasporedimo obaveze i oslobodimo neko vrijeme i za uživanje, mi smo preuzimale sve više stvari na sebe. Jer, rekli su da možemo sve i da svaka prava žena može baš sve postići sama. Nakon godina guranja tog narativa, žene su se počele pitati zašto nisu sretne ako prate sva pravila i mogu sve. Jer ostvaruju sve, ali slučajno se tu prišuljaju još neki nepoželjni gosti kao što su burnout, konstantno jurenje od jedne do druge stvari i osjećaj da, unatoč svemu, nismo postigle sve što smo treble u tom danu.
Kako je to uopće moguće? Jednostavno. Ako nas uvjere da uvijek može jače i bolje, onda je lako misliti da nikad nije dovoljno dobro. Uz posao, obiteljski i društveni život rijetko kad ostane dovoljno energije za samo biti. Bez pritisaka i očekivanja. I nakon što je “girl boss” narativ godinama dominirao, sad lagano umire. Takav sadržaj i ono što promovira lagano odlazi u povijest jer su žene s vremenom shvatile da je ipak neodrživ. To naravno ne znači da su odustale od karijera, ali srećom, sve manje mislimo da možemo i trebamo sve same.
Nije prošlo bez pokušaja nametanja drugih (jednako štetnih) narativa?
Iako nas sve prije ili kasnije sustignu očekivanja vezana uz karijeru, čini se da se žene i dalje najčešće guraju u unaprijed zadane kalupe jer muški „girlboss“ je jednostavno šef, muški CEO se podrazumijeva. Neću ulaziti u detalje zašto je to tako i o položaju žena na radnom mjestu, i načinu na koji se to odražava u kulturi, već su pisale puno pametnije žene od mene ( Lost in Work Amelije Horgan) i brojne druge koje su obradile ovu temu, ali nažalost bez stvarnih pomaka u stvarnom životu.
Na neki način, čini se da je girl boss” zamijenila “super wellness žena”. Ona koja više pažnje posvećuje unosu vitamina, hidrataciji i kvalitetnom spavanja nego beskrajnim sastancima i povećanju plaće. Ali, pritom ipak nekako zarađuje više od ove koja je radila po dvanaest sati dnevno. Kako je to moguće? Nešto ne izgleda baš uvjerljivo. Sad imamo drugačije trendove koji promoviraju zadovoljstvo životom u prvi plan, umjesto hvaljenja time koliko si mailova pročitala ili koliko ljudi vodiš. Djelomično, to i jest dobra promjena, ali naravno da postoji kvaka. Realnost je daleko od istine za većinu i sad se opet čini da zaostajemo. Od nas se očekuje da budemo uravnotežene, blistave verzije sebe, s “zdravim” interesima i glavama koje su odradile svoje na terapiji.
Toksična strana girlboss kulture
Nije ni čudo da je “girlboss” u posljednjih nekoliko godina doživjela strmoglavi pad. Nekad je stajala na visokim petama, kao simbol inspiracije i načina da žene same izgrade karijeru. Ali, s vremenom se pokazalo da se iza tog pojma krije ono što zapravo jest, kultura iscrpljujućeg rada bez kraja. I da se ne shvati krivo, vjerujemo da je imati ispunjujuću karijeru poželjno, ali ne pod cijenu svega ostalog jer to apsolutno nema smisla.
“Hustle kultura” počiva na uvjerenju da moraš neprestano raditi ako želiš uspjeti. Ako ne uspijevaš, znači da se dovoljno ne trudiš. I da, girlboss mentalitet to itekako potiče. I na kraju, 2025 godina je pri kraju., a žene su i dalje nedovoljno plaćene, nedovoljno zastupljene i kronično preopterećene. To da možemo sve, i kod kuće i na poslu na kraju je, naštetilo samo nama. Možda je konačno vrijeme da se usredotočimo na ono što će unijeti stvarnu promjenu, a ne na sve nemoguće standarde koje je netko rekao da treba ispuniti. Možda je stvarno vrijeme da slušamo svoje tijelo i izbjegnemo bilo kakve znakove butnouta.
Na kraju dana, hoće li ikad biti dovoljno? Vjerojatno ne, i kog više boli briga za to?
