Emocionalna usamljenost ili gdje je nestala inicijativa i zašto nam se neda? Jeste li možda nedavno stali i primijetili koliko je teško postići spontana druženja? Kao da su potpuno nestala u nekom periodu života bez da smo uopće to primijetili.
Emocionalna usamljenost, pretrpani rasporedi ili manjak inicijative ili apatija ili…?
Manjak društvenih interakcija sve češće se prepoznaje kao glavni problem u društvu, naročito kod mlađih generacija. Davno je prošlo ono vrijeme, koje sad često spominju samo valjda naši roditelji kad ti netko spontano pozvoni na vrata i jednostavno dođe na druženje. Bez posebnih priprema, bez neke agende – samo zato jer je prirodna.
Danas toga više nema. U grupnim chatovima najčešće postoji ona jedna osoba koja inicira druženja, šalje neke prijedloge i zapravo se trudi da se sve nekako održi. Sigurno ima izuzetaka, ali po prirodi karaktera je najčešće tako. Ako grupi manjka takva jedna osoba veće su šanse da će se sve razvodniti – što naravno ne mora značiti.
Različite faze života
Različite faze života su jako važne kod održavanja odraslih prijateljstava. Koliko god htjeli da to nije slučaj, činjenica je da je važno koliko ćemo se s nekim vidjeti u kojoj smo trenutačno fazi života. Da li u tom trenutku imamo svi malu djecu, radimo li u sličnim rasporedima, imamo li iste životne vizije i financijsku situaciju? Sve to je bitno za imanje odnosa koje je moguće održavati uz pretrpani tempo. Ili? Jesmo li se sami uvjerili u to bez da je stvarno istina? Kompliciramo li previše?
Ali, ta inicijativa se ne odnosi samo na odnose, možemo ju prenijeti na sve u životu. Od poslova, riskiranja u nekim segmentima, prekidanja odnosa, stvaranja novih – baš sve.
Inicijativa kao znak da nam je stalo
Zapravo, sa bilo kakvom inicijativom se izlažemo. Koliko god ona bila mala i na prvi pogled nebitna, svejedno je potrebna neka vrsta izlaganja. Jedno istraživanje je pokazalo da generacija Z ne poduzima inicijativu u poslovnom okruženju. Jednostavno, ako se izričito od njih ne traži neće pokazati inicijativu prema gotovo ničemu (naravno da je ovo generalizacija, ali kad se uzme neki prosjek, ovako stoje stvari). To se sve prenosi i na život izvan posla i prema nekim pokazateljima, teško je naći pojedince koji su spremni poduzeti inicijativu – u bilo čemu. Zašto nam se ne da?
Strah od neuspjeha, neodgovaranja je u pozadini svega?
Još jedan suptilan, ali jako važan razlog zbog kojeg inicijativa nestaje je strah od neuspjeha. Društvene mreže su nas navikle na prikazivanje samo uspješnih trenutaka, a nitko ne dijeli svoje neuspjehe, pokušaje koji su propali ili ideje koje nisu ostvarene. U takvom okruženju, prirodno je osjećati pritisak da odmah moramo biti savršeni. A kad se to ne dogodi, odustajemo. Čak i kad pričamo o zvanju u kazalište ili organiziranje druženja kod sebe doma. Što ako se ne pojave/ne odgovore, ne nešto? Opet je tu strah od nesavršenosti trenutka, od toga da ćemo i pokazati inicijativu, ali da neće ispasti onako kako želimo.
Prema psiholozima, ljudi često razvijaju tzv. „fiksni mindset“ – vjerovanje da su talent i uspjeh nešto što imamo ili nemamo, umjesto da ga gradimo kroz trud i učenje. Ako vjerujemo da nešto „nismo stvoreni za to“, inicijativa brzo nestaje. A zapravo je upravo suprotno.
Fotografije: Pinterest
