Koliko puta ste vidjeli nečiji post, ideju ili nešto treće i osjetili susramlje prema toj osobi? Koliko puta ste vidjeli nečiji javni pokušaj bilo čega i pomislili, onako iskreno, “nema šanse da to uspije” Ili čak i proslijedili link nekome u svrhu malo pozitivnog ruganja?
Zona (ne)komfora
Zona komfora ubija. Izlizana izjava koju smo čuli nebrojeno puta. Ali što ta izjava stvarno znači? Vjerujem da većina ljudi misli da nisu sasvim u zoni komfora, da su spremni na rizike i da rade najbolje što znaju i mogu. Ali, koliko smo stvarno svjesni svojih strahova i limitirajućih uvjerenja? Počevši od najranije dobi, svjesno ili nesvjesno, formirali smo određena uvjerenja. Ta uvjerenja u kombinaciji sa svim iskustvima koje smo imali u dosadašnjem životu formirala su našu ličnost. Naša ličnost, ili ako želite karakter, zaslužni su za ono gdje se trenutno nalazimo u životu. Vanjski utjecaji nisu zanemarivi, ali dvije osobe različito će percipirati potpuno istu situaciju. Gdje netko vidi priliku za rast, netko vidi kraj. Zašto je to tako? Odgovor se krije, opet, u uvjerenjima koja imamo. Kakve veze s tim ima zona komfora? Najkraće rečeno – svakakve i nikakve. Način na koji živimo život uvelike ovisi o našim ciljevima, dosljednosti, ali i spremnosti riziku što gotovo uvijek donosi potrebu za nekom vrstom izlaganja sebe. Izlaganja neuspjehu, razočaranjima i na kraju čak i potencijalnom uspjehu. Pametniji ljudi od mene kažu da je put sretnom životu povećanje tolerancije na nelagodu. I to stalno i sustavno povećanje. S nelagodom se mora živjeti.
Zašto se u nama javlja nelagoda?
Jeste li razmislili o rečenicama kojima sam započela tekst? Jeste si priznali koliko puta ste pomislili “ajme zašto si to radi” ili “ opet ona”. Prva priznajem – bezbroj. Ali nedavno sam se počela pitati zašto.
Kakve to ima veze sa mnom i zašto izaziva takve osjećaje kod mene. Ta preispitivanja su došla u fazi kada sam odlučila promijeniti posao, način na koji provodim dane i generalno želja za nekim novim prilikama. Kada sam počela razmišljati o koracima koji su potrebni da to sve ostvarim, pojavila se potreba za izlaganjem, pisanjem, povezivanjem i osjetila sam strah. Strah od osuda, od tuđeg odobravanja, mišljenja i potvrda.
A što drugo čovjek može. Ili?
Nakon godina radnog iskustva, promjena pozicija na poslu i potencijalnih napredovanja, stvari se ipak malo kompliciraju. Neizbježno dolazi do pitanja, postoji li nešto više, zanimljivije, bolje. Čak ako sad niste u toj fazi, velika je vjerojatnost da ćete tamo doći.
I ne, mislim da to nije čuvena kriza srednjih godina, ili barem ne isključivo. Kada u jednom trenutku shvatimo da živimo jedan veliki Groundhog day, nešto se mora promijeniti u nama. Možda je to prava prekretnica u životu, onda kad jednim okom, koliko god htjeli žmiriti vidimo da se ništa neće promijeniti ako se mi ne promijenimo, ako stvarno ne napravimo nešto drugačije. I kada do ovoga dođe, postoje samo dvije opcije – put promjene ili zadovoljavanje. Prihvaćanje.
Izložite se. Samo to napravite.
Milijun pitanja koja se provlače dok se vratimo u krug i razmišljamo o prvom koraku. Milijun preispitivanja, srama i straha od toga kako će to izgledati pred drugim ljudima. Ljudima je, zapravo, tako svejedno i razmišljanje o nama traje ravno dvije minute – ako imaju vremena taj dan. Nakon toga dolazi nešto zanimljivije i to je sva pažnja koju ćemo dobiti nakon šest mjeseci razmišljanja.