Ena Mihoci sa suprugom Davidom čini dou Mihoci studia – destination fotografa vjenčanja. Putuju stalno i obilaze daleke i egzotične destinacije gotovo pa na mjesečnoj bazi. Otkad pratimo Enu – zanimalo me kako se dođe do takvog posla gdje se isprepliću posao, putovanja i uživanje. I gdje se zapravo čini da da nema nekih jasnih granica između posla i uživanja.
Ena odiše pozitivom, jedinstvenim stilom i jednom neopterećenom karizmom gdje, kako i kroz Instagram objave, tako i kroz razgovor uživo, prenosi jedan osjećaj lakoće stvaranja i življenja. Znala sam da to ne može biti tako jednostavno i poželjela saznati više o njihovoj inspirativnoj priči, karijeri, ali i načinu razmišljanja i pogledu na život. Ali, zapravo me razuvjerila. Čini se da stvari uz dovoljnu vjeru i želju ipak mogu biti jednostavnije nego što smo skloni vjerovati.
Nakon ovog razgovora preplavio me onaj najbolji “sve je moguće” osjećaj, a nadam se da će slično donijeti i vama koji ćete pročitati ovaj tekst. Estetika fotografija je predivna i baš prenosi tu ljepotu i lakoću življenja.
Jako ste uspješni wedding destination fotografi. Ali, kako je sve počelo i jesi li oduvijek znala da je ovo tvoj put?
Počeli smo kao amaterski fotografi, ja sam voljela fotografiju i u početku su to bila lokalna vjenčanja.Onda sam upoznala svog supruga koji je fotograf i počeli smo zajedno putovati i fotografirati. Na početku je to bio hobi jer smo oboje studirali u to vrijeme. Inače sam socijalni pedagog po struci što isto volim, ali u jednom trenutku sam shvatila da ne mogu hendlati sve nego da se moram za nešto odlučiti.
“U jednom trenutku smo pomislili kako bi bilo dobro ovo raditi za život i stvari su se jednostavno počele događati. Neke baš lude stvari, koje nisam mogla ni zamisliti, su se dogodile nakon što smo s namjerom krenuli prema ostvarenju tog cilja. Iako smo za prve angažmane bili plaćeni, nama je, u tom trenutku bilo nevjerojatno da nam je netko plato troškove puta i da vrijeme provodimo na nekoj predivnoj lokaciji.”
Inače, rekla bih za sebe da sam jedna eklektična osoba i važna mi je umjetnost u bilo kojem obliku. Ne mogu za sebe reći ni da sam fotograf, ni glazbenik, ni pedagog – sve mi se to nekako isprepliće i sve volim.
Sad kad gledam unazad, sve se zapravo odvijalo slučajno i prirodno. Kad me ljudi pitaju “Ajme, kako ste to uspjeli?”, moj odgovor je uvijek “Zato jer smo to željeli.” Znam da zvuči apstraktno, ali to je zaista istina. Dotad sam se bavila glazbom i htjela sam zamijeniti tu kreativnost nečime: Fotografiranje mi je to pružilo. Mi smo zapravo htjeli putovati, to nam je bilo primarno, a fotografiranje nam je to i omogućilo na najbolji mogući način.
Taj početak se uvijek čini najtežim. Kako do prvih klijenata, poslova, otkud zapravo krenuti. Kako je za vas izgledao taj put na samom početku? Što vam je pomoglo da se istaknete?
Opet moram reći sasvim slučajno. Nekim ljudima smo se mi javili, netko nas je preporučio, neki ljudi su sasvim slučajno došli do nas. Bili smo jako mladi kad smo dobili poziv da fotografiramo vjenčanje u trajanju od osam dana na luksuznom kruzeru. To su zaista bile neke teško objašnjive situacije koje su nam se dogodile. Ali, ni ovaj posao nije “običan” posao. On je drugačiji od klasičnih i možda je zato teže objasniti ljudima kako i zašto su se stvari dogodile, jer ako ne doživiš, kako se to zapravo objasni?
Inače, moj suprug je akademski obrazovan fotograf dok sam ja samouka iako sam često imala osjećaj da sam s njim na tom fakultetu jer sam jako puno naučila. Ali, mi smo od samog početka radili stvari na svoj način. Kad smo mi počinjali to je bio sami početak destination fotografije i mi smo stvarno radili onako kako smo mislili da je najbolje. Često bi nam ljudi govorili “Joj lako vama, vi možete raditi što želite, imate klijente koji vam to dopuštaju.” ali, meni takvo razmišljanje nikad nije bilo skroz jasno i uvijek bih pomislila “Pa radi i ti kako želiš i privući ćeš ljude koji će to cijeniti.”
S obzirom na nekonvencionalni put, naročito na samom početku, kako si se nosila s okolinom i jesi li imala podršku u svojim namjerama i odlukama?
Kako sam već spomenula, ja sam oduvijek u glazbi. I svi su od mene očekivali da su ću se time baviti – da je to moj put. Puno sam nastupala i pjevala i nekako je bilo očekivano da je glazbena akademija moj put. Meni je u jednom trenutku bilo previše i otišla sam iz glazbe. Nisam imala neke velike preglede veza, ali to je bio baš bolan prekid. Osjećala sam to kao prekid života.
“Imala sam podršku u smislu da sam oduvijek odgajana tako da mi je modelirano da je sve moguće i mama nam je oduvijek govorila da možemo što god zamislimo. To mi je i kroz život pomoglo jer mi je takav mindset bio normalan otkad sam bila mala.”
U okolini je bilo prisutno ono “nemaš ozbiljan posao”. Mislim, ja i dan danas ne doživljavam da ja nemam ozbiljan posao, ali na pozitivan način. To je ono što meni treba – da nisam ukalupljena, da se mogu izražavati i da stvaram.
Što vam je najvažnije kod fotografija koje radite i načina na koji pristupate poslu?
Dan vjenčanja je jedan jako važan i intiman dan. Netko te pusti u svoj prostor, dijeli s tobom te trenutke – gledam na to kao na veliku privilegiju.
Od svih logističkih stvari oko kojih brinemo da bi sve prošlo glatko – najvažnija mi je autentičnost. U fotografiranju, pristupu ljudima. Nisu svi jednaki, nemaju svi iste zahtjeve i konstantno moramo prilagođavati svoj pristup. Jer ako se radi po nekoj formuli, djeluje generički i ne može biti autentično. Razumijevanje ljudi je važno i vjerujem da mi tu i moje formalno obrazovanje pomaže jer kroz psihologiju razumijem ljude i nastojimo se prilagoditi njihovim potrebama i senzibilitetu.
Uz poslovni tempo i putovanja, mama si sedmogodišnjeg dječaka. Kako si uspjela nastaviti raditi na isti način i koliko je na početku bilo izazovno?
Vjerujem da je odgovor na ovo pitanje jasno. Bilo je jako teško i izazovno. Zapravo, dolazak našeg sina nas je do temelja prodrmao i zapravo, moram priznati da je na početku bilo i teško nego smo zamišljali. Ali opet, vjerujem da se roditeljstvo ni ne može do kraja zamisliti prije nego se doživi.
Na početku, kad je bio jako mali, vodili smo bake na putovanja koje su nam uskakale. Bilo je situacija kad sam dojila usred vjenčanja i sve je znalo izgledati poprilično kaotično. Osjećala sam i još uvijek nekad osjećam krivnju i konstantno pokušavam pronaći balans.
“Ispreplitali su mi se osjećali krivnje što moram raditi, ali osjećaj krivnje jer želim raditi. Meni je bilo potrebno da se vratim i radim.”
Zapravo mi je najteži period bio kad sam na početku porodiljnog bila u kući. Nisam statična osoba, volim putovati i biti u pokretu. Sad kad je krenuo u školu, opet je na neki način teže jer ne može izostajati pa se opet moramo organizirati na drugačiji način. Ja to zovem nekim slatkim mazohizmom. Teško je, ali je i nemjerljivo ljepše. Život nam je ispunjeniji i zapitam se što smo mi radili prije. Sve je teže, ali je i sve ljepše. On je pravi svjetski putnik i sa svojim sedam godina je posjetio 31 državu.
Čini mi se da imaš jako pozitivan mindset i da vjeruješ da je sve ostvarivo. Jesi li oduvijek bila takva?
Pa ja vjerujem da jesam. Mama je oduvijek meni i sestri govorila da možemo sve što hoćemo. I meni je takav način razmišljanja bio normalan. Mi nismo imali puno, ali svejedno sam uvijek mogla dobiti što sam htjela. Možda to sad zvuči kao new age manifestiranje o kojem se sad puno piše, ali meni cijeli život takav. Stvarno vjerujem da je, kad čovjek ima iskrenu intenciju i spreman je uložiti rad i trud, stvarno sve moguće. Naravno, sve dok imamo zdravlje. Zato jer vjerujem da nam je jedino zdravlje potrebno i da onda možemo sve.
“Meni je teško shvatljivo da ljudi odlaze na posao na kojem provode osam sati gdje im nije dobro, osjećaju se loše i tako iz dana u dan. Žao mi je da mnogi tako žive jer ja vjerujem da je jedini smisao ako radiš ono što voliš i nastojiš živjeti kako ti stvarno želiš. Kad malo razmisliš, sve se na početku čini nemoguće. Neke stvari koje su se nama dogodile su djelovale nemoguće. Ne znam sam došla do toga osim da sam to htjela.”
Kako se nosiš s nekim izazovnijim danima. Postoje li periodi kad ti je malo previše?
Ti periodi se često događaju. Zadnje dvije godine su mi bile posebno intenzivne i mogu reći da sam bila na rubu burnouta. I vjerujem da se to svima događa. Nije normalno, ali je očekivano. Ako se puno daješ i stalo ti je do onoga što radiš lako je upasti u burn out. Bilo je perioda u sezoni kad sam svakih nekoliko dana putovala i bilo mi je posebno teško uskladiti majčinstvo i posao. U jednom trenutku sam morala premonition i odlučiti koji su mi u ovom trenutku prioriteti. Tako dam sam sad u fazi gdje dosta poslova i odbijam jer mi je važan balans, da budem dovoljno doma, a opet radim ono što me ispunjava.
Vjeruješ li uopće u neki pravi balans? Što je on za tebe i postoji li uopće?
Užasno je važan, ali je proizvoljan. Svaka osoba mora odlučiti za sebe što je balans za nju. U mom slučaju to znači da se moram konstantno podsjećati da usporim i da si ponekad i kažem “Stani sad, Ena, nisi baš takva diva” (smijeh). Imala sam situaciju ove godine kad mi je nutricionistica rekla da su mi stanice od konstantnih dalekih putovanja kao kaša. Nije bila stvar u prehrani nego u stresu. Dobila sam hrpu suplemenata, vježbe disanja, meditacija. To su one teške stvari o kojima nitko ne priča. U tom trenutku sam morala odlučiti – ok, što je meni važno i stavila veći fokus na svoje zdravlje. Morala sam naučiti reći kad je dosta posla. To me najviše naučilo moje dijete. Kad radiš od doma ili zapravo od bilo gdje lako upadneš u zamku da radiš previše. Ali naučila sam prestati s radom, čak i ako ne završim sve što sam namjeravala u tom danu. Poanta je raditi s guštom inače ništa nema smisla.
Koji bi bio tvoj savjet nekome tko se sad sprema skočiti u neku novu karijeru i želi ići prema svojim snovima?
Ja zapravo govorim s jedne ziheraške pozicije jer nisam morala napustiti posao da bih ovo radila. Ali, sad se učim otpustiti poslove i biti ok s tim.
“Moj savjet bi bio da se bace u vatru jer će biti u redu. Programirani smo da nam je bitna financijska sigurnost i navikli smo se na to i onda zapravo to racionaliziramo s tim da to trebaju naša djeca. Ali to nije istina, njima treba naša pažnja. U zapadnom svijetu sam doživjela da imamo previše i da smo zbog toga nesretni.”
Savjetovala bi i da si dopuste krizu, nesigurnost, ali treba krenuti, korak po korak. Uvijek postoji način samo se trebamo osloboditi strahova.
Nakon svega što ste postigli, imate li nekih neostvarenih ciljeva?
Uvijek ih ima. Često se čini da ovo što imaš nije dovoljno i da nisi dovoljno postigao. Nekome sa strane je to wow, ali ti si se već navikao i želiš se još unaprjeđivati. Idemo u smjeru da radimo veća, luksuznija vjenčanja i da smanjimo broj. Nisam sigurna što je točno potrebno da se to dogodi, ali doći će, znam da će doći.
Čega si želiš više?
Današnji luksuz nisu stvari nego mir i vrijeme. Toga si uvijek želim više, da sam iznutra sretna i zadovoljna bez obzira na to što život donese. Moramo biti spremni da nam život donese teškoće, ali da mogu pronaći snagu u sebi i da zapravo ne trebam ništa.
A čega nam nedostaje, kao društvu?
Svijesti. Zaglibili smo u ekranima i dajemo život brzom dopamine umjesto da stvarno živimo i dopustimo si stvarni život. Vidim i po svom djetetu da smo generacija dopamina i da smo zaboravili neke jednostavnije stvari. Tražimo quick fixeve i to nas krivo vodi.
Fotografije: Mihoci studio I privatna arhiva
