PROČITAJ

Kolumna: Tradicionalni uspjeh kao opterećenje

19. stu
a kolumna

Iako se granice malo pomiču – na uspjeh se i dalje gleda poprilično jednostrano – popunjavanje pluseva u društveno zadanim normama. 

Norma se “mora” zadovoljiti”

Sjećam se, kad sam bila osjetno mlađa i kad sam prvi put preispitala nešto što se kroz generacije kako moje, tako i većine drugih obitelji nameće – osjetila sam veliki šok zapravo jer kad prvi put uopće dopustiš misao da nešto zadano zapravo ne mora baš tako ne sjedne to odmah kako treba. 

Prvo se ljutiš na druge pa na sebe i tako u krug. Onda se nekako pomoriš s tim saznanjem koje te ostavi s pitanjem – a što sad? Jer da je jednostavno svi bi živjeli onako kako žele, a ne kako su naučili, a to su ih naučili drugi koje su učili drugi i zapravo je krug beskonačan. 



U cijelom tom krugu spoznaja, ono što se često nameće kao neki lajtmotiv je je veliki osjećaj nelagode. Jer, ono poznato što će selo reći? Ali, čak i oni ljudi koji navikli ne slijediti uvijek nametnuta pravila često se susreću s vlastitim neugodnim osjećaju o uspjehu?

Kako se definira uspjeh?

Ako se pita većinu – onaj “pravi” konvencionalni uspjeh dolazi baš onda kad smo popunili sve kvačice. I to obično bude negdje u tridesetima i kad se većina ljudi prvi put zapita – ok, a što sad dalje? To dolazi s određenom nelagodom i lošim osjećajem jer, ako smo sve napravili kako treba, zašto onda nismo sto posto sretni i ispunjeni? 



Nedavno sam pročitala izjavu Toma Hanksa koji je izjavio da je najteže imati 35 godina. I s obzirom da sam slučajno baš tu, počela razmišljati o njegovoj izjavi. S jedne strane mi je savršeno logična, dok s druge osjećaj nije takav. Ali, kao da je važno što ja mislim – to su potvrdili i znanstvenici i psiholozi. Krivulja životne sreće, kad govorimo o većini ljudi je U-krivulja – što bi značilo da smo u srednjoj dobi na samom dnu te krivulje. E sad, to tako može biti radi više faktora, ali nekoliko je objašnjenja koje se ističu najviše. 


Prvo je manjak vremana za sebe jer u ovim godinama ljudi najčešće imaju najviše obaveza - mala djeca, želja za napredovanjem na poslu, prijatelji, roditelji - evo malo mi je naporno samo pisati ovo. Druga stvar je da su to, navodno, godine kad se susrećemo s realnošću. Ovo mi na prvu zvuči depresivno, ali zapravo je baš to - realnost koju do nekih godina uspješno ignoriramo - jer “budemo mi to već”, ima vremena. I onda se dogodi da se probudimo i shvatimo da je to sve samo ne ono što smo si željeli i da su neki najluđi snovi možda ipak neostvarivi.

I onda, u situaciji gdje se pokušavamo pomiriti s onime što imamo i kako to napraviti boljim , a da nas ne pogodi što to nije točno onako kako smo zamišljali – dolazi do spoznaje da je istina negdje u sredini i da treba napraviti najbolje što možemo s onim što imamo. 

Kad ne pratimo sebe

Ali, kad sam izstraživala ovu temu – nema puno podataka o tome zašto se točno nađemo sa životom, poslom, partnerom kojeg nužno ne želimo, barem ne više. 

Odgovor nas opet vraća na ispunjavanje definicije uspjeha za koji smo tako olako pretpostavili da je isti za sve i da ćemo nekoga razočarati ako ne napravimo kako je entko nekad odredio – za sve. 

Dakle, ovaj članak neće dati odgovor na pitanje što je uspjeh jer je on za svakoga drugačiji. Ali, puno previše snova je ostalo samo na razini snova jer su pratili tuđu definiciju uspjeha. Na Saludu smo imali prilike često razgovarati s ljudima koji su tradicionalne poslove u korporacijama zamijenili za vlastite poslove, selidbe u druge gradove ili nešto deseto – ali svima drugima neočekivano. Ono što je zanimljivo je jedna svima zajednička stvar, a to je osjećaj izgubljenosti kad odstupiš od nečeg opipljivog i kad te više ne određuju titule. Često su to opisivali kao svojevrsni gubitak identiteta jer ih više ništa nije definiralo. A to je teško. Teško je nakon godina i godina građenja uspjeha koje priznaje društvo odjednom iskoračiti i ući u nešto što neće nužno svi prepoznati. Nešto što više ne predstavlja tebe, na prvu, kao “uspješnu” osobu jer jedna ili čak više kvačica fali. Ali, kao što sam spomenula na početku teksta – nije jednostavno samo to sve pustiti. Rad i ono što time postajemo važan je dio nas i na neki način i je istina da nas definira. I sami vjerojatno, osobu koju tek upoznamo, najčešće pitamo – “čime se baviš”? Ali, kad taj svima prihvaćeni uspjeh postane opterećenje, kad se osjećamo loše i kao da sve radimo samo da zadovoljimo norme  – onda ga možda nike loše precipitate i redefinirati. 

Fotografija: Pinterest



Teme