Ivana Bekavac; jedno od najpoznatijih imena na našoj kulinarskoj sceni. Iako mlada, Ivana kao da je proživjela nekoliko života i karijera kako bi bila ovdje gdje se danas nalazi – sretna i zadovoljna s novim projektima na vidiku.
Od svog početka i odlaska na školovanje u Ameriku donosila je svoje odluke prema intuiciji, mijenjala planove i poslove – sve kako bi pronašla gdje se najbolje osjeća i što zapravo želi raditi.
U njenoj inspirativnoj priči krije se puno teških trenutaka i spoznaja. Razgovarale smo o svim uvidima koje je dobila, kako gleda posao, ali i životno zadovoljstvo i svrhu. Ovaj razgovor je i mene podsjetio da je u redu predomisliti se i slušati sebe bez obzira na to kako to izgleda ljudima okolo koji ne žive tvoj život.
Tvoj kulinarski put započinje školovanjem u Americi. Što te dovelo do te odluke i jesi li oduvijek znala da se želiš baviti kuhanjem?
Početak te odluke je zapravo bio još u srednjoj Križanićevoj školi gdje sam imala jedan veliki osjećaj nepripadanja. Oduvijek sam ja bila svjesna da postoji cijeli jedan svijet vani koji nudi svašta i koji će meni možda više odgovarati, ali nisam znala što je to točno što bih ja htjela raditi. Znala sam samo da želim otići što dalje.
Oduvijek me zanimala psihologija koju sam čak i pokušala upisati, ali nisam uspjela. Osim toga znala sam da volim hranu, ali ne nužno kuhanje kao takvo. Primijetila sam da su mi najljepša okupljanja upravo ta oko stola i da se ljudi uvijek najbolje opuste uz hranu. To i je povezano s psihologijom – emocije koje imamo kad sjedimo, jedemo i pričamo s ljudima koje volimo.
I onda sam počela istraživati, gledati što bih mogla. Pronašla sam školu koja mi se činila najboljom i stvarno sam otišla na tri godine. Spakirala sam doslovno jedan kofer i otišla.
“Iako je ta odluka bila pomalo kompulzivna, i dalje se držim tog principa i donosim odluke prema osjećaju - ja sam znala da trebam spakirati kofer i otići vidjeti jer sam osjećala da je tamo nešto za mene. Tako je i bilo i zahvalna sam svojim roditeljima koji su mi pomogli i bili mi podrška.”
Nakon Amerike i nekog sasvim drugačijeg svijeta i načina života se vraćaš ovdje; u Split. Kako si odlučila što dalje i koliko su se tvoja očekivanja poklopila s realnošću?
Ovdje su se stvari dosta, naravno, razlikovale od svega u Americi. Naročito tada kad je biti kuhar bilo možda čak i sramotno. Stav je često bio “ok, ti si kuhar, završila si tamo neku školu, ali hajde se ti bavi nekim pravim poslom.”
Imala sam osjećaj da me nitko ne razumije, da se moje vizije ne poklapaju s očekivanjima i zapravo sam se dosta tražila i osjećala se neshvaćeno. Još sam neko vrijeme provela ovdje i nakon toga sam otišla živjeti i raditi u Sloveniju. Put me odveo u visoku gastronomiju i tamo sam provela idućih godinu dana u restoranu s tri Michelinove zvjezdice. Nakon tog perioda došlo je do potpunog zasićenja kod mene kad sam se prvi put zapitala volim li ja i dalje kuhanje i želim li to raditi i dalje. Ali, zapravo sam samo bila umorna. Bila sam zasićena od toga da sam premorena jer radim dvadeset sati dnevno i ne stižem ništa drugo. Činilo mi se da tu hranu ne radim ja nego neki robot bez emocije.
Velika je to odluka, kako si se dalje nosila s tim odlaskom kad si, prema nekim društvenim standardima, bila na vrhuncu. Kako si pronašla i shvatila što zapravo želiš?
Nakon te odluke, otišla sam na Karibe na pet mjeseci. Znam da zvuči dosta idilično, ali zapravo sam otišla raditi. I na kraju sam od tog angažmana zaradila većinu novaca koji su mi trebali za otvaranje mog prvog samostalnog projekta – Kut.
“Sad kad ovako pričam, zvuči kao da sam imala jasan plan što točno radim, a nemam to ni danas. Mislim da je to jako važno naglašavati, i možda je jedna od mojih misija prenijeti ljudima koji možda rade nešto što ne žele da se može odabrati i neki alternativniji put. Nije lako, ali iz te strasti se mogu roditi neke prekrasne stvari i može sve biti dobro i ako se predomislimo putem i odlučimo promijeniti smjer kretanja.”
Ponekad je strah jači, svi smo navikli na sigurnost. Kako se suprotstaviti takvom razmišljanju?
To je lažna sigurnost samo nismo navikli gledati ju na takav način. Uvijek se može dogoditi da nešto što smo radili godinama, u što smo ulagali sve svoje vrijeme – nestane. Programirani smo na način da se stalno nečeg bojimo. Bojimo se neimanja novca, neshvaćanja, nepripadanja, svih stvari kojim se “moramo” bojati, a zapravo da moramo reći točno – ne znamo ni sami zašto. Imamo strah od straha.
Ako uzmemo primjer nedovoljno novaca;i ja ću ti dati nekoliko primjera zašto uopće ne mora tako biti i zašto može biti još i bolje. Baš sam danas ujutro slala poruku svojoj sestri, koja je napravila veliki iskorak i otišla iz korporacije nakon dvanaest godina. Rekla sam joj koliko sam ponosna na nju što je napravila taj iskorak.
“Znam da zvuči utopijski, ali ja stvarno vjerujem da se to može, da će se pokazati put. Nedavno mi je prijateljica rekla: “Neki bi rekli da si ti malo luda, ali meni je to super.” I to je najbolji opis - moraš biti malo lud, gledati pozitivno, vjerovati u sebe i znati da će sve biti dobro. Shvatila sam da dok imam sebe - imam sve i da će, dok je tako, uvijek sve biti dobro.”
Kako si došla do takvog mindseta i pozitivnog razmišljanja kojima se sad vodiš i razmišljaš?
Bilo je potrebno puno rada na sebi i nije došlo preko noći. Bile su potrebne i krize, loši trenutci i situacije da shvatim što mi je stvarno bitno. Čak sam bila deset dana u Južnoj Americi, sama sa sobom u šutnji u jednoj džungli gdje sam se napokon čula. Čula što stvarno želim povezala se opet sa sobom. Fantastično i jako teško iskustvo koje mi je razbistrilo puno stvari. Najteža je bila zapravo ona najbazičnija stvar – biti sam sa sobom gdje možeš jasno čuti svoje misli bez bilo kakvih distrakcija, mobitela i drugih ljudi.
“Klišej je, ali jedino tko te može spasiti si ti sam. U teškim trenutcima se moraš okrenuti sebi i poslušati sebe. Znam da je to u današnje vrijeme u ovom ubrzanom vremenu jako teško, ali ja sam shvatila da mi je moje vrijeme
najvažnije.”
Jednom si pisala kako, kad si profesionalni kuhar, zapravo jedeš sendviče jer za ništa drugo nemaš vremena i da zapravo ne kuhaš za sebe smisleno. Kako danas, s odmakom, gledaš na to i koliko ti je bilo teško svjesno napustiti taj svijet?
Sad bih se mogla rasplakati nad osobom koja sam bila. Bilo je jako teško. Zanimljivo je da si to sad spomenula jer sam jutros imala zadatak da si što sporije pripremim doručak. Jer, bez te svijesti radim to robotski. Nakon godina rada u kuhinji ti to radiš bez razmišljanja, ni ne prožvačeš hranu do kraja jer si usredotočen da drugima pružiš to iskustvo.
Danas je drugačije; pripremala sam si zobene i razmišljala gdje su proizvedene, tko je sve sudjelovao u njihovom nastanku. Kao primjer, baš sam nedavno šetala Korčulom i vidjela sam kolegu kuhara koji je bio ispred restorana. Jednom rukom je pridržavao nekakve kašete, pokušavao je nazvati nekoga mobitelom i još paralelno zapaliti cigaretu – sve to ugurati u tih pet minuta pauze. Nažalost, to je realnost za veliki broj mojih kolega i ja to razumijem jer sam i sama dugo bila na tom mjestu. I žao mi je te Ivane koja sam bila, ali da bih bila sad tu morala sam sve to proći. Nadam se da će netko, kome je danas teško, vidjeti da će doći i njegovo vrijeme mirnog i polaganog doručka.
Nakon svih iskustava koje si imala, kako si na kraju odlučila što želiš raditi i kako tvoj projekt treba izgledati?
“Nakon godina u visokoj gastronomiji koja je jako kompetitivna industrija ja sam zaboravila što volim i što me veseli. Tamo si isprogramiran da samo želiš još, da želiš preskočiti stepenice pod cijenu svega i to ti postane normalno. Ne ide mi to na čast, ali ti se navikneš gledati kolege kao konkurenciju i veseliti se kad možeš nekoga zamijeniti.”
U to vrijeme, moj ispušni ventil bilo je trčanje. Skoro svako jutro prije radnog dana sam trčala i u tim trenucima sam razmišljala što ja stvarno želim. Što najviše volim kuhati, u kakvoj hrani uživam i u kojem smjeru bih htjela nastaviti. Shvatila sam da sam najsretnija kad kuham šarenu, bogatu i hranjivu hranu. Počela sam se voditi time da ću napraviti mjesto gdje ću svaki dan napraviti i skuhati obrok koji bih ja voljela pojesti.
To je ideja iza Kuta. Nisam previše pričala ljudima oko sebe o toj ideji jer sam znala da ću dobiti puno “neće to ići” komentara. Bilo je vrijeme korone, potresa u centru grada i razumno gledajući stvarno nije bilo pravo vrijeme. Ali, osjetila sam da je to to, otvorili smo i dogodio se bum. Cijelo vrijeme do zatvaranja je išlo, ljudi su bili oduševljeni.
Zatvaranje Kuta je je iznenadilo ljude. Zapravo ste otišli bez da se osjetio pad potražnje li neke druge poteškoće u poslovanju. Što je bilo u pozadini toga?
Iza zatvaranja Kuta nema nikakve loše situacije ili priče. Možda su se ljudi zbog senzacionalizma kojem smo izloženi naviknuli na neke pozadinske priče, ali zaista ih nije bilo. Mi smo uživali u radu u Kutu, zabavljali smo se do trenutka kad smo osjetili da to više nije to i da želimo ići dalje, u neke ove projekte. Mi smo otišli na vrhuncu meni je to prekrasno, ne bih ništa mijenjala.
Odmah na početku smo rekli da ćemo to raditi do trenutka do kojeg ćemo osjećati da je to to. Ja sam znala ako ja to više ne osjećam da to ljudima više neće biti isto iskustvo. I zadnji obrok, smo pripremili jednako kao i prvi, s puno veselja nahranili ljude i stavili ključ u bravu.
“Ja nisam svoj posao i imam još toliko želja i ideja što i kako bih htjela raditi da bih radila nešto što više ne osjećam. Često se damo u nešto i onda se ograničavamo, a to ne trebamo raditi jer postoji još cijeli jedan svijet izvan okvira koje mi vidimo. Trebamo pustiti ono što mislimo da trebamo biti i prigrliti neke nove prilike.”
Uskoro ćeš nam otkriti i novi projekt na kojem radiš, ali osim toga, koje su ti želje, što želiš postići svojom hranom i stvaranjem i koliko se to mijenja s promjenama u tvom životu?
Mijenja se jako puno. U zadnje vrijeme jako puno razmišljam o hrani koju jedem i hrani koju nudim ljudima. Neću to previše naglašavati, ali ja već godinama ne jedem meso i u mom idućem projektu ga neće biti. Ovo govorim bez imalo osude, ali jako smo odvojeni od svega što radimo. Ne želimo razmišljati o tome na koji način je taj komad mesa došao na naš tanjur. Ne zagovaram nikakve ekstreme i nikome nikad ne bih rekla “e znaš, moraš prestati jesti meso.” Ali ako je netko otvoren doći kod mene i probati jelo bez mesa koje će mu biti fino – to je već veliki pomak.
Ja imam sreću da sam kroz svoje znanje i školovanje naučila pripremiti takvu hranu na jednostavan način i da bude jako ukusna. Voljela bih da moja misija bude kroz radionice ili jela približiti ljudima tu filozofiju i malo otvoriti vidike na tom polju. Svijet je ubrzan i mi smo naviknut ne promišljati o stvarima koje nas okružuju, što radimo i što je sve bilo potrebno da se nešto nađe na našem tanjuru.
Čega želiš sebi više, što ti je važno i prema čemu želiš ići?
Želim si što više odmora, slobodnog vremena i autentičnosti. Ako danas, primjerice, želim raditi samo do ručka, i onda otići planinariti na Sljeme – želim si luksuz da to i mogu. Bez opravdavanja i lošeg osjećaja da nisam bila dovoljno produktivna.
Puno je stvari oko nas, uspoređujemo se s ljudima, bombardirani smo brzim sadržajem i teško je čuti sam sebe. Meni je želja da sam što više u tom osjećaju mira i sklada sama sa sobom.