U posljednje vrijeme dosta slušam, ali i primjećujem da ona neka bazična ljubaznost, ona s kojom smo odrastali, lagano nestaje. Kad nas se sve više uči da trebamo misliti na sebe, kako izgleda naše ophođenje s drugima?
Ljubaznost je nestala?
Kod psihoterapeutkinje Luane Poleis, koju ste imali prilike i čitati ovdje, vidjela jednu temu koja mi otad okupira misli. Jesmo li prestali biti ljubazni? Sve one neke osnove ponašanja kao da se gube. Od propuštanja starijih na blagajni, do prepuštanja mjesta trudnici u tramvaju. Javio se veliki broj ljudi sa svojim iskustvima i svi se slažu(emo) u jednom: ljubaznost stvarno kao da nestaje. Od pozdravljanja u dućanu, što se čini jako banalno, do nekih većih značajnijih gesti koje se tiču odnosa s nama dragon ljudima, truda na poslu, pomoći kolegama. O interakcijama s nepoznatim ljudima da i ne pričamo. Vjerujem da smo svi primjetili da sve rijeđe doživljavamo (iako ih naravno ima), iskrene interakcije s drugim ljudima koje se događaju samo zato. Jer smo oboje ljudi i jer je nekako prirodno.
Velika studija The Guardiana otkrila je da mlađe generacije sve više stavljaju sebe ispred drugih, i iako to nužno nike isljučivo loše, činjenica je da izgubio dio ljubaznosti s kojom smo odrastali i da smo se uslijed digitalne povezanosti svi nekako međusobno udaljili. Sve je lakšpe zadovoljiti vlastite potrebe, imamo sve što želimo (u usporedbi s onime što smo imali prije recimo samo tridesetak godina, kao čovječanstvo), ali neminovno se gubi dio u kojem nemamo više ljudske odnose na onoj osnovnoj razini, onoj što nas zapravo čini ljudima.
Interakcije su postale su hladne i šture, živcira nas kad moramo progovorit dvije riječi s poštarom, naručujemo “ostavi ispred vrata” dostave”, vozimo se s opcijom “bez pričanja” u taxijima. I imamo pravo na to, puno je svega, teško je sve pratiti i nekad imamo potrebu samo se malo isključiti i ne biti prisutan cijelo vrijeme. Ali zanimljivo je da ćemo se najbrže odreći interakcija s drugim ljudima, a najmanje tehnologije. Zašto je to tako?
Ima li “ja, ja,ja” kultura veze s time?
Pisali smo u više navrata o tome što sve društvo očekuje od nas i koliko smo zapravo otpimizirani na svakom koraku. I u tom narrative gdje moramo svaki dan biti bolji, svaki dan biti sve snažniji, pametniji, mršavaiji i sve što ide s tim, ostajemo iscrpljeni za duge. U spomenutom razgovoru koji je Luana pokrenula na svojim storyijma, javljali su se ljudi koji se slažu s narativom da ljubaznost nestaje. Jedan zaključak je bio da ljudi nezadovoljni sobom, ne mogu biti ljubazni prema drugima. Dalo bi se o tome, a i nisam stručnjak, da se osjećam kompetentno zaključivati ovako nešto, ali ako malo bolje razmislimo ima nešto u tome.
Ljudi koji nisu zadovoljni sami sobom često postaju previše kritični prema onima oko sebe. Njihova unutarnja frustracija izlazi van u obliku stalnog zamjeranja, traženja tuđih pogrešaka i komentiranja kako bi drugi “trebali” nešto raditi. Umjesto da se suoče s vlastitim nezadovoljstvom, lakše im je projicirati ga na okolinu pa ih se često doživljava kao osobe koje se lako razljute ili su “vječno nezadovoljne”. Takvi ljudi mogu djelovati strogo, hladno ili cinično, iako iza toga stoji nesigurnost i osjećaj da sami ne ispunjavaju vlastita očekivanja.
Pripadanje zajednici je osnovna ljudska potreba
Dakle, prema svemu dosad bismo zaključili da je ljubaznost zapravo odraz onoga kako se mi osjećamo. Ako nemam kapacitet za biti ljubazni, znači li to da nismo dobro sami sa sobom? Kažu da je čovjek onoliko dobro koliko se može veseliti tuđoj sreći bez da osjeća da ga to ugrožava.
Individualizam i osobni uspjeh su nekako najviše u fokusu današnjeg načina života. I dok je sve to važno i nema ništa loše u tome, nama je zajednica potrebna za opstanak. Možda to više nike fizički opsatanak kad smo živjeli u plemenima, ali je za emocionalni opstanak. Nestanak one bazične ljubaznosti ima dugoročne posljedice.Kad je ima, ljudi se osjećaju poštovano i podržano, što doprinosi stvaranju zajedništva i povjerenja. Međutim, u okruženju gdje ljubaznost izostaje, ljudi se mogu osjećati izolirano i nesigurno, što može dovesti do povećanja stresa i smanjenja kvalitete života. Generalno, ako znamo da nećemo dobiti iskrenu ljudsku interakciju, manje ćemo se veseliti određenim aktivnostima. Iako je to često nesvjesno, mi ovisimo o drugim ljudima na nekom novu, jednako kao što i oni ovise o nama.
Možda da malo manje gledamo samo što nama treba i stavimo se u poziciju da je baš svima nešto, da baš svi nešto proživljavaju i da nam baš svima treba ljubaznost možda shvatimo koliko je lagano biti bolji na tom polju.
