/Piše: Luana Poleis, psihologinja i psihoterapeutkinja sa EAP akreditacijom/

„Moraš se promijeniti“ je rečenica koja je razbila više odnosa nego što ih je sastavila.Od odnosa sa samim sobom do romantičnih, obiteljskih, prijateljskih i poslovnih. U njoj čujemo: „S tobom nešto nije u redu.“, je li zbilja tako i zbog čega se tada još manje želimo promijeniti?

Otpor

Je li ti se kad dogodilo da se diviš osobama koje su se promijenile? Da vidiš dio njihovog života kakvi su bili „prije“ i kakvi su „poslije“ i jednostavno se ne možeš prestati diviti toj ljudskoj sposobnosti? Jesi li kad iskusila takvu promjenu ili se u tebi javlja otpor? Nisi jedina.

Otpor na promjenu je jedan od razloga zbog kojih skeptično čitaš ovaj članak. U borbi  između: nade da pronađeš recept u tri koraka kako brzo nešto promijeniti i manjka motivacije da opet uložiš trud u nešto što ne možeš točno predvidjeti kako će biti. Hoće li se promjena isplatiti? Što ako bude (još) gore? Što ako se toliko potrudiš i na kraju sve ostane isto? Razumijem te. Svi smo bar jednom u životu prošli tim putem, neki se još onuda vrte, drugi prolaze više puta. Nitko od nas, tako ni ti, ne voli ne znati što ta promjena donosi. Čovjek, paradoksalno, ne voli promjene. Voli poznato, sigurno, predvidljivo. A kad u njemu ostaje predugo, onda ga košta mentalnog zdravlja i kvalitete življenja. Život mu postane neispunjen, a frustracija i monotonija se sedimentiraju na mislima, na srcu, a zatim na svakom djeliću mišića. Sjeti se, koliko je teško krenuti trenirati iako znaš da je za tebe dobro? Proporcionalno vremenu provedenom u ne-treniranju. Je li moguće da tako postaneš sam sebi neprijatelj? Da.

Tad je još teže jer gubiš nadu, kao da se probuši taj brod, da si sposoban učiniti promjenu. Čak je moguće da čuješ u daljini unutarnjeg kritičara koji se slatko smije u znaku pobjede autosabotirajućeg plana. Sjeti se, što si duže u tome, to se čini da je promjena teža. Ok, idemo sad uzeti u obzir jedan mali trik. Promjena ne mora biti velika ni drastična.

Promjena od 1 %

Kad postavljamo ciljeve i želje, negdje smo pokupili ideju da one moraju biti glamurozne,  važne, a posebice vidljive cijelom svijetu. „Crno-bijelo“ rezoniranje ili „sve ili ništa“ čini da odustanemo prije nego smo započeli. Djeluje kao da čak i najmanje odstupanje od plana donosi potpuni promašaj. Srećom, nije tako. Ne postoji osoba koja je učinila tako drastičan rez i da je promjena učinjena kao da je „oduvijek tako bilo“. Bilo bi za naš um i tijelo to ravno stresnom događaju ogromnih razmjera koji samo nahrani otpor za promjenu i vrati nas na stare obrasce. Ponovno paradoks, ha? Trik je u promjeni koju zovem „1%“. Uvesti promjenu od 1% svaki dan. Ako govorimo o tjelovježbi, primjera radi, znači učiniti deset čučnjeva- na kraju tjedna već ih je sedamdeset. Već ovako promjena zvuči dobra? Zamisli onda promjenu na polju mentalnog zdravlja. Odlučiš sa sobom voditi kvalitetne i podražavajuće razgovore, jedan razgovor na dan više nego inače. Dijalog sa sobom će biti već drugačiji do kraja tjedna. Hoće li na kraju tog tjedna sve biti lakše? Za jedan ili sedam posto, a možda i za više. To je nepoznati element i ovisi o tome kakvi smo: karakteru, uvjerenjima, stilu života, preprekama koje si činimo sami ili koje su vezane za kontekst u kojem živimo.

Percepcija

Doživljaj da živimo samo jedan život i u njemu želimo doživjeti sve što nas zanima, a to je usko povezano samopouzdanjem i koliko cijenimo i volimo svoj život odnosno život u našim danima. Postoji još jedan otpor: kad ti kažu da se moraš promijeniti, tada to želiš još manje. Istina. Stanimo i promislimo koliko smo puta mi to izrekli nekoj osobi? Koliko puta smo očekivali od drugih da se promijene kako bi nama bili dobro? Spojimo u primjer.

Promjena ne dolazi jer nam je netko rekao da bi za nas bilo dobro. Ako kažem: „Opusti se!“, najčešća prva reakcija je suprotna, a misao koja slijedi je: „neću, zašto bi?“. Promjena ne dolazi izvana, ne može biti nametnuta niti imamo pravo tražiti od drugih osoba da se mijenjaju (tako ni drugi nemaju pravo to tražiti od nas). Što tad? Što kad nas nešto kod drugih toliko boli, a ne želimo ih izgubiti? Kao kad imamo odnos u kojem se ne poštuju naše granice i naš integritet? Znamo da je najbolja opcija postaviti ih, ali strah da će odnos puknuti, da će se druga osoba naljutiti ili čak otići, odvraća nas od ideje da je promjena dobra. Sjećamo se što se tada događa sa samopouzdanjem i gozbom našeg unutarnjeg kritičara. Um želi izbjeći nelagodu i počinjemo tražiti načine kako postaviti granicu, a da nitko ne bude povrijeđen i evo nas opet u svijetu recepata.

Otkriti ću još jednu tajnu i trik: “Nema načina da izbjegnemo frustraciju ili nelagodu. Promjena sa sobom nosi nepoznato – kao kad vozimo novom cestom i dodatno pazimo što se oko nas događa, provjeravamo idemo li ispravnim putem.” Iluzija da ako radimo nešto što je za nas ispravno pa onda nelagoda ne postoji, je upravo samo čarolija o kojoj volimo maštati. Ljudi smo, osjećamo. Promjene su izazovne, ali su potrebne. Potrebne da se ne stopimo s okolinom, da se ne uvjeravamo da nam odgovara ono što nam nije u redu, da prihvatimo ono što ne možemo promijeniti bez da uzmemo u obzir što kod sebe možemo promijeniti, da možemo sagledavati svoj život šire nego kroz okno brodice.

Usmjerenost na rješenje

Osvijestiti da se mijenjamo i u trenutku kad se ne želimo mijenjati. Unutar nas nastaju pukotine, lome se dijelovi jer kao kad puše jak vjetar, ako se ne adaptiramo – bolnije je od traženja drugih rješenja. 

Naučili smo voziti biciklu kad smo bili mali, a na prvu nam je izgledalo nemoguće. Silna slova koja danas čitamo i pišemo, nekad su bili samo oblici bez značenja na školskoj ploči. Ipak, promjena je nastala. Sljedeći put kad se pitaš ako se uopće isplati promijeniti, pitaj se: Što gubiš ako sve ostane isto?

Ja sam Luana Poleis, psihologinja i psihoterapeutkinja sa EAP akreditacijom. Pomažem osobama koje su zapele na životnom putu da riješe svoje probleme i buduDobro. Ono što jesam utječe na način na koji radim, a to je potreba da svačiji psihoterapijski put ili usavršavanje sa mnom učinim jedinstvenim, po mjeri i potrebi osobe. Radim u privatnoj praksi već skoro deset godina. Zapratiti me možete na Instagramu (@luana_poleis) ili poslati mail sa svojim promišljanjima i upitima na  info@luana-poleis.com .

Fotografije: privatna arhiva i Pinterest