Kronična usamljenost je toliko prisutna u zapadnim društvima da ju je postalo teško ignorirati. I ti postoci samo rastu. Koja su rješenja i ima li ih?
Kronična usamljenost – gubitak zajednica
Ovakav način života koji danas živimo je nov za čovjeka. Koliko smo se razvili u posljednjih sto godina, koliko nam je razno raznim tehnološkim poboljšanjima i napredcima lakše- toliko smo se unazadili u nekim drugim, esencijalnim stvarima. Jedna od tih stvari je zajednica. Prije smo o zajednici doslovno ovisili. Ona je bila potrebna za preživljavanje, za hranu za odgoj djece – za baš sve. Danas su se zajednice gotovo pa u potpunosti izgubile. I ne, to ne znači da se danas ljudi ne druže, ali to prirodno pripadanje skupini ljudi koji su tu da vam pomognu u kojoj god životnoj fazi se nalazimo je nestala. Jedna od skupina koja najviše osjeti gubitak zajednice su sigurno novi roditelji. Na početku mislimo da baš želimo biti sami u tom periodu, ali vrlo brzo realnost dođe po svoje. Kad shvatimo da ovisimo jedno o drugome i da predaha zapravo baš i nema. Dok su prije cijela sela, pa kasnije uža, ali i šira obitelj odgajali djecu – danas smo tu u nuklearnim obiteljima.
Online nije novi offline
Pisali smo o parasocijalnim odnosima i koliko su zapravo zastupljeni među ljudima. Ali, koliko god nam online svijet pruža prilika za povezivanje, za traženje rješenja pa i utjehe – ti odnosi nikad neće biti jednaki offline odnosima. Emotivna povezanost, osjećaj “tu si za mene”, zagrljaj i ili samo sjedenje s nekim u tišini – to se ne može zamijeniti ni s kakvim dopisivanjem ili slanjem reelsa svaki dan. Usredotočeni smo na sebe i potiče nas se da to nastavimo raditi. Ja, ja i samo ja – dokle to ide?
Alarmantni podaci i utjecaj na mentalno zdravlje
Studije o usamljenosti pokazuju alarmantne podatke. Prema istraživanju koje je 2024. godine provelo britansko Ministarstvo za zdravstvo, čak 9 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji doživljava neku vrstu usamljenosti, a 200.000 ljudi izjavljuje da su proveli najmanje mjesec dana bez ikakvih socijalnih kontakata. Ovo istraživanje također ističe kako su starije osobe najviše pogođene osamljenostima, ali da ona raste i među mlađima, posebno među mladima u 20-ima i 30-ima, koji mogu biti okruženi tehnologijom, ali još uvijek pate od nedostatka iskrenih, neposrednih kontakata. Kronična usamljenost ima alarmantne učinke na mentalno zdravlje. Zapravo to kakvo će nam biti mentalno zdravlje, i kolike su šanse da upadnemo u depresiju možda i najviše ovisi upravo o društvenim vezama i odnosima koje stvaramo. Jer, kad smo izolirani sve se čini duplo gore, osjećamo se sami i ne možemo realno razlučiti gdje se nalazimo i što nam je potrebno. Osobe koje se osjećaju usamljenima imaju manju emocionalnu otpornost, a njihova sposobnost suočavanja s problemima znatno je smanjena. Ova povezanost između usamljenosti i mentalnih bolesti često je zanemarena, a podrška onima koji se osjećaju usamljenima ne prestaje biti društveni izazov.
Istraživanja također ukazuju na to da usamljenost nije samo emocionalni problem; ima i fizičke posljedice. Studija provedena u Americi pokazala je da usamljenost može biti jednako opasna kao pušenje 15 cigareta dnevno i da povećava rizik od smrtnosti. Osobe koje doživljavaju kroničnu usamljenost imaju povećane razine kortizola, hormona stresa, što može negativno utjecati na njihov imunološki sustav, povećati rizik od srčanih bolesti i drugih fizičkih problema.
Ubrzani način života koji nam ne ostavlja mjesta “ni za što” drugo
Još jedan paradoks modernog života je i ta ubrzanost i konstantno jurenje za nečim. Stalno smo prezaposleni, stalno nešto ne stižemo i stalno nemamo vremena. Sigurno ste primijetili koliko se nekad teško uskladiti i dogovoriti za običnu kavu, druženje. Jesmo li stvarno toliko prezauzeti i ako stvarno jesmo kad ćemo živjeti? Kad ćemo se družiti, dijeli uspomene i priče? I ne mora to biti ništa posebno, unaprijed pripremljeno i ne znam kako velebno organizirano druženje. Kava nakon posla kad je vani kiša kod nekoga doma u nepospremljenoj kući. Zajedničko kuhanje. Čuvanje djece prijateljima. Bilo što, samo taj povratak da smo tu jedni za druge – kako je i zamišljeno da bude. Kako i treba biti.
Ta paraliza izbora i osjećaj da stalno nešto moramo nije nam donijela ništa dobro, a realni budimo – puno od tog vremena provodimo na ekranima na kojima vrijeme tako odleti i onda se osjećamo loše jer smo mogli produktivnije provesti to vrijeme. I jesmo, naravno da jesmo, ali ponekad (stalno) treba svjesno uložiti trud u dio života koji nam je bitan. A međuljudski odnosi su važni, najvažniji jer na kraju dana – kad dijelimo trenutke – oni postaju duplo bolji i ljepši.
Postoji li rješenje?
Uvijek volimo vjerovati da postoji iako je nekad teško zamisliti da ćemo se vratiti na stari način funkcioniranja stvari. Iako se problem usamljenosti čini duboko ukorijenjenim, postoji nekoliko strategija i pristupa koji mogu pomoći u borbi protiv njega. Promicanje socijalnih aktivnosti i poticanje zajedničkog rada na stvaranju međuljudskih veza od esencijalne su važnosti. Razvijanje stvarnih veza, poticanje dijaloga i angažman u zajednici mogu značajno smanjiti osjećaj usamljenosti. Terapije i psihološka podrška također mogu igrati ključnu ulogu, jer omogućuju pojedincima da prepoznaju i izdrže emocionalne izazove povezane s usamljenost ima. Ali ključna riječ je zajednica – pozvati susjeda na kavu. Javiti se nekom s kime smo izgubili odnos već ranije. Postoji teorija da smo nesretni upravo zato jer se izgubila ta zajednica. Prije su točno postojala mjesta za okupljanje. Mjesna zajednica, park, jedan kafić u koji su svi išli i uvijek smo prirodno, bez previše truda mogli pronaći društvo.
