Marty Supreme jedan od najjačih kino aduta za siječanj, kao i kandidat za oskara. Volim ovaj siječanj kad se ima što za pogledati u kinu, a volim i nahajpane filmove koji ispune svoja očekivanja.
Marty Supreme film – vjera u sebe
I sama sam slaba na inspirirajuće priče. Volim gledati druge kako uspiju ili ne uspiju, ako dobijemo poruku da je ipak sve moguće. Ali, često upadnu u klišeje, blockbustarske priče koje ne ispune svoj potencijal. Ovaj film nike nam ostavio takav dojam.
Za one koji su Chalameta pratili kroz njegovu kratku, ali impresivnu karijeru, ova izvedba nike toliko neočekivana. Čak je i kroz svoje intervjue naglašavao koliko su mu važne uloge poput ove i da se upravo za njih priprema. Ukratko ova ga je uloga čekala. Za one koji ga dosad nisu primijetili, njegov Marty u Marty Supreme, arogantni mladić spreman učiniti sve da bude najbolji,novac, poniznost ili etika, svejedno, trebao bi ih natjerati da ga počnu pratiti.
Ali osim neupitno talentiranog Chalameta, vjerujem da film dira u nešto temeljno u nama ljudima: koliko god volimo hvaliti izvrsnost i uživati u njoj, jednako smo fascinirani hrabrošću koja je potrebna da se ona pokaže. A rijetki ju stvarno pronađemo u sebi, pisali smo već o mnogim inspirativnim pričama.
Ovaj film nije o izvrsnosti samu po sebi, nego o nepokolebljivoj vjeri u sebe i svojoj slici sebe, koja je nužna da se izvrsnost postigne. Već u prvih desert minuta filmova jasno nam je da je naš glavni lik, upravo takav lik.
On se hvali, voli se i čini se da ne poznaje osjećaj srama ili nepripadnosti. Toliko je nepokolebljiv da očekuješ da će nas nešto putem razočarati.
Još su fascinantnije scene kad Marty ne igra ping-pong. Njegova energija i tjelesnost odražavaju sport sam: kao što se mala loptica odbija u stotinu smjerova, tako i Martyjevo tijelo i emocije skaču nepredvidivo i kaotično. Gledati ga kako prolazi kroz svijet je kao gledati visokointenzivni sport u stvarnom životu.
Primjer: kad ga pitaju što bi se dogodilo ako njegovo traženje veličine ne uspije, on odgovara odlučno i bez oklijevanja: “To mi čak ne pada na pamet.” Toliko mu je pitanje smiješno, kao da riječ “neuspjeh” uopće nema smisla. Jedna takva replika izaziva jezu.
Marty Mauser je mladi radnički muškarac u New Yorku 1950-ih, utjelovljenje svog vremena. SAD je još živio u sjeni Drugog svjetskog rata, a Hladni rat je naglašavao američki iznimni duh. Sportske turneje i međunarodne utakmice bile su dio propagandne strategije.
Domaći uspjesi kapitalizma bili su način borbe protiv komunizma, pa dok su mnoge bijele srednjeklasne obitelji migrirale u predgrađa, manjine su ostajale u urbanim sredinama. Oni su utjelovili drugačiju verziju američkog sna, poznatijeg kao rugged individualism, filozofiju koja cijeni rad, samodostatnost i samopouzdanje. I najkraće rečeno, to je Marty.
On je motiviran željom biti (i biti viđen kao) izvanredan i samostalan. Redatelj Josh Safdie upravo je to prenio ovim filmom.
“Možeš biti tko želiš i i doći koliko god daleko želiš.”
Kako se približava sezona nagrada, jasno je da će se razgovor vrtjeti oko Chalameta i to s dobrim razlogom. Ali, Marty Supreme je film koji ne počiva na jednom imenu i bilo bi nepošteno zanemariti ostatak ekipe. Josh Safdie ponovno pokazuje koliko je precizan u građenju kaotičnih, napetih i istovremeno komičnih scena koje te drže u laganoj nelagodi, ali te nikad ne puštaju. Scenarij koji potpisuje s Richardom Bronsteinom pun je replika koje zvuče prirodno, pamtljivo i emocionalno točno, onako kako rijetko koji film danas uspijeva. Odessa A’zion posebno se ističe i bez imalo sumnje ostavlja dojam da je tek na početku nečega većeg. Produkcijski dizajn i glazba dodatno učvršćuju cijeli doživljaj, precizno nas smještajući u New York pedesetih, ne samo vizualno, nego i mentalno.
Zanimljivo je da se ta energija filma prelila i izvan kina. Press turneja Marty Supremea funkcionira gotovo kao produžetak samog filma. Od navodno “procurjelog” Zoom poziva u kojem Chalamet ozbiljnim tonom predlaže potpuno sulude marketinške ideje, do pop-up evenata na kojima je okružen prijateljima s narančastim ping-pong lopticama na glavama sve odiše istim maksimalizmom i svjesnim pretjerivanjem koje prožima film. Granica između fikcije i stvarnosti namjerno je zamagljena.
Kad je Chalamet izjavio da već godinama isporučuje “top-of-the-line” izvedbe i da je Marty Supreme “top-level sh*t”, mnogi su to dočekali s negodovanjem. No promašili su poantu. Te izjave nisu puka arogancija, već dio pažljivo osmišljene igre u kojoj se njegov javni imidž preklapa s likom Martyja Mausera. Njegova samouvjerenost, koju je ranije otvoreno pokazao i na SAG nagradama, savršeno se uklapa u filozofiju filma: u Martyjevom svijetu nije dovoljno da samo radiš moraš i stati iza onoga što govoriš.
Za kraj, Marty Mauser nije lik kojem se treba bezrezervno diviti. Njegov ego je napuhan, njegova narcisoidnost često iritantna, a posljedice njegovih ambicija osjećaju i ljudi oko njega. On nije heroj u klasičnom smislu. Ipak, ono što ga čini zanimljivim jest njegova sposobnost da zamisli budućnost koju nitko drugi za njega ne vidi i da tu viziju prati bez zadrške, bez isprike i bez povlačenja. U vremenu u kojem se mladi ljudi često autocenzuriraju, umanjuju vlastite uspjehe i boje se da će ispasti “previše”, Marty Supreme djeluje gotovo subverzivno u svojoj iskrenosti. Film otvoreno kaže ono što se rijetko izgovara: ponekad nije dovoljno da djela govore sama za sebe, moraš imati hrabrosti izgovoriti vlastite ambicije naglas.
Marty Supreme trebao bi vas nadahnuti. I ohrabiriti.
Fotografije: Pinterest
