Mlada arhitektica koja je nedavno proslavila treću godinu svog Kunstmanir studia – Larisa Čišić – podijelila je s nama neka svoja razmišljanja o poduzetništvu, kako do uspjeha i što smatra ključnim stvarima koje su pomogle njoj.
Veliki intervju s Larisom, možete pročitati ovdje, kako ćemo se u narednom periodu više pozabaviti temama vođenja poslova, pokretanja vlastitih priča i očekivanjima od poduzetništva i koje su zapravo sve prepreke na putu do tog famoznog uspjeha (ma što god to za vas značilo).
Voditi firmu je teško, ali ponekad se čini da je najteže ono prije nego što firma uopće postoji. Kako razlučiti i vidjeti hoće li uspjeh stvarno doći, treba li možda odustati? Je li ovo uopće za nas? Puno je pitanja, naročito na početku poduzetničke priče, a kad nemamo sigurnost da će se stvarno dogoditi – moramo vjerovati da je to moguće i samo raditi kao da se već događa. Ponekad je to jedino što nas dijeli od tog uspjeha koji dolazi ako ne odustanemo prije jer je postalo preteško.
Kako je krenuo tvoj put u poduzetništvo?
Nakon iskustava koje sam imala radeći za druge i mog ne baš pozitivnog iskustva koje sam imala na studentskoj razmjeni u Japanu ta ideja se lagano rodila iako u tom trenutku možda nisam bila toga svjesna. Moja odluka se dogodila za vrijeme covida, kad sam se preselila o Samobor i kao i mnogi donijela neke velike životne odluke. Otkad znam za sebe uvijek sam radila još neke stvari “sa strane”. Sudjelovala sam u raznim projektima na faksu, gledala gdje bih se mogla usavršavati i još naučiti. I tako, kad sam se odlučila otvoriti svoju firmu već sam imala iskustvo s natječajima i nisam imala osjećaj da ću sad raditi nešto što nikad nisam. Vođenje firme je, naravno, druga stvar, ali što se posla tiče nije mi bilo nepoznato i toliko drugačije.
Najviše smo okruženi pozitivnim pričama koje su inspirativne i treba ih dijeliti, ali imaš li trenutke kad je odgovornost koju osjećaš prevelika?
Ima naravno trenutaka kad radim više, kad se posao gomila i svjesna sam da nema stajanja jer sam odgovorna i za projekt i za plaće i za sebe. Ali, moram priznati da nemam često trenutke preplavljenosti tog osjećaja odgovornosti. Nekako sam se naučila to izracionalizirati. Dogodi se da su budžeti veliki, očekivanja su tu stalno, ali onda si kažem i prisjetim se da se sve nekako uvijek riješi i lakše mi je ići dalje s tom premisom.
Kako industrija doživljava mlade i uspješne žene koja se često natječu s osjetno starijim muškim kolegama?
Najvažnije je s kakvom energijom i stavom ti dođeš. Moraš nastupiti samopouzdano, kao da si siguran u ono što radiš; u sebe. Ja se volim i ozbiljnije odjenuti, cipele na petu, neko odijelo – sve mi to da neku dodatnu dozu samopouzdanja. Zvuči površno, ali i to je dio procesa. Ali, ipak je najvažnije kako predstaviš svoju ideju i rješenje i koliko će to biti kvalitetno. Ja sam imala svakakve situacije, ali većinom je sve pozitivno. Mogu reći da se zasad dobro snalazim i da, iako uvijek ima izuzetaka, generalno su situacije pozitivne i nemam neke neugodnosti.
A koje bi onda bile najstresnije situacije ili projekti s kojima se susrećeš?
Moram priznati da mi je dosad, zapravo, najstresnije bilo raditi obiteljske kuće. Što je i logično, ljudi su jako emotivno investirani kad pričamo o njihovom životnom prostoru – mjestu gdje će njihova obitelj provoditi vrijeme i samim time očekivanja su velika. Zna doći do promjene u očekivanja, nekih last minute želja što zna biti stresno.
Osim toga, bilo mi je puno stresnije prije nego sam naučila da ne moram odraditi svaki projekt koji mi se na prvu čini dobar. Ako osoba s druge strane ne poštuje moje vrijeme, radi mi pritisak ili mi generalni osjećaj oko projekta nije dobar – naučila sam govoriti ne.
I stvarno ne kažu bezveze da je “ne” pola mentalnog zdravlja. Osjećaj je oslobađajući.
Imaš li situacije kad radiš previše? Jesi li se susrela s burnoutom?
Naravno da je bilo, i još uvijek nekad ima, perioda kad imam previše posla, natrpam se projektima i onda to vremenski može biti komplicirano. Meni je posao stalno u glavi jer mi je stalo da sve što radim bude kvalitetno i da su svi uključeni zadovoljni. To nekad zna biti puno i nije uvijek lako pronaći balans. Ali, i to učim sve više. Češće uzimam odmor, počela sam ga prioritizirati i važan mi je balans. Nije ni sad idealno, ali znam prepoznati kad mi je previše, kad odlazim u burnout i onda uzimam pauzu. Volim otputovati negdje, inspirirati se lijepim interijerima, napuniti svoje baterije i onda se vraćam s još većim entuzijazmom.
Nije još savršeno, ali učim prioritizirati sebe.
A koji bi bio tvoj savjet svima koji tek ulaze u poduzetništvo? Što je najvažnije?
Uh, teško je to sažeti i reći u par riječi, ali po meni vjera u sebe i želja za napretkom i učenjem. Vjerujem da je doslovno zakon da će se količina uloženog truda i kretanje prema naprijed uvijek na kraju isplatiti i vratiti. Još od faksa uvijek sam gledala kako mogu naučiti više, kako se mogu usavršavati i takav pristup me odveo na neka nevjerojatna mjesta i donio mi vrijedna iskustva. Prilike se neće pojaviti same, moramo ih tražiti.
Poduzetništvo nije za svakoga, ali ako shvatite da je to vaš put onda se sve može ostvariti. Važno je i okružiti se ljudima koji su prolazili ili prolaze isto, podrška je jako važna. Ja sam upoznala neke fenomenalne žene, ljude jer sam se otvorila tome i to mi se pokazalo kao nevjerojatna vrijednost, kako u poslu tako i životno.
Fotografije: Zeljka Mikulcic, Salty Business