Oduvijek su mi bili zanimljivi ljudi koji ne osjećaju potrebu opredijeliti se za samo jednu stvar. A, ako te interese ne doživljavaju kao suprotnosti te ih uspiju i povezati, čini se kao formula za ispunjen život.

Nina Raškaj, nekima poznatija i kao Vinzual, magistra je agronomije i enologinja po struci, kreativna direktorica, organizatorica evenata i vjenčanja, strastvena putnica, a taj se popis samo nastavlja. Iza svih tih uloga, krije se znatiželja prema ljudima, mjestima i iskustvima koji nas oblikuju.

Bila je među onima koji su prirodna vina u Zagrebu približavali široj publici, a svoj ukus i znanje o vinima nadograđuje putovanjima, susretima s vinarima i učenjem iz iskustava. Ali, kako nam i sama govori kroz ovaj intervju više puta, vino promatra kao puno više od proizvoda u čaši. Za nju je vino povezivanje, razgovori, otkrivanje vlastitih osjetila, most između antike i modernog doba, čuvar mudrosti predaka.  Upravo iz toga nastao je i Toč festival u njezinu rodnom Ninu gdje je ovjekovječena ta potreba za smislenim susretima,  okupljanjem ii njegovanjem lokalnog identiteta.

Nina se trenutačno živi između Nina i Züricha, grad za koji kaže da je (skoro) sve ono što ona nije, pa smo se dotaknule i priče o pripadanju i koliko nas definira mjesto gdje živimo.

Često nas kroz život uče da se što prije moramo definiramo i odaberemo jedan smjer i kad to napravimo, nema mjesta za previše odstupanja, ali Ninina priča inspirirat će vas na suprotno. Podsjetit će vas na vrijednost znatiželje, promjene i istraživanja čak i onda kada nije jasno kamo nas to vodi.

Nina, za one koji te ne poznaju, predstavi nam se? Što trebamo znati o tebi?

Inače mi je ovo uvijek najteže pitanje. Najlakše mi je krenuti od onoga što sam po struci. Magistra sam agronomije,a specijalizirala sam se za vinarstvo i vinogradarstvo, odnosno po struci sam enologinja. Tijekom studija stekla sam široko znanje o vinovoj lozi, njezinom uzgoju, procesima proizvodnje i čimbenicima koji utječu na kvalitetu vina. No, nakon završetka studija i po završetku prve berbe, počela sam dublje učiti  o fermentaciji, ulozi kvasaca i mikroorganizmima, i pitanje zašto se vina iz različitih dijelova svijeta toliko razlikuju. 

Paralelno sam se educirala kroz WSET, gdje sam dodatno produbila naučila o vinskim regijama, sortnim karakteristikama i stilovima vina. Kroz puno sličnih degustacija i ponavljanja informacija, osjetila sam ponovno želju da promijenim perspektivu i pokušam pronaći odgovore na neki drugi način. To je bio početak mog ulaska u svijet prirodnih vina.

Što te privuklo prirodnim vinima i kako si odlučila da se želiš baviti baš njima?

Prirodna vina izlaze iz određenih konvencionalnih okvira, imaju manje unaprijed zadanih pravila, a više prostora za interpretaciju, eksperimentiranje i prihvaćanja nepredvidivosti prirodnih procesa. Počela sam sve više istraživati o spontanim fermentacijama u kontroliranim uvjetima, za što je posebno važan bio put u Južnu Afriku gdje sam imala priliku praktično raditi s fermentacijama i kontrolnim degustacijama te tako bolje razumijevati procese koji se odvijaju tijekom nastanka vina. 

Kad sam se vratila u Zagreb, bila sam pomalo zbunjena. Što sad? Jer, mogućnosti za radom u tom području je bilo vrlo ograničeno. Tako sam spontano započela sa svojim blogom koji me kasnije doveo do još ne postojećih Nesputanih vina. Kroz taj rad, putovanja i mnogobrojne susrete sa vinarima izgradila sam vrijednu bazu znanja, ali i odnosima s ljudima koji su me nastavili inspirirati.

Trenutačno si u Zürichu, gdje, na neki način, krećeš ispočetka?

Jesam, da. Moj muž je ovdje već neko vrijeme, ali meni je trebalo ipak malo više nagovaranja da i sama dođem. Volim reći da je Zürich sve ono što ja nisam, organiziran, proračunat i posložen. Kad sam došla ovdje, ponovno sam se našla na početku. Ne poznaješ jezik, nemaš izgrađenu mrežu ljudi, niti znaš kako funkcioniraju. Teško je na početku snaći se, posebno poslovno. Onda kad se preseliš shvatiš koliko je toga što uzimaš zdravo za gotovo zapravo vezano uz kontekst u kojem živiš.

A kako danas zapravo izgleda tvoja poslovna svakodnevica? Čime se sve baviš i kako uspijevaš povezati toliko različitih interesa?

Trenutačno radim na 50% kao brand i content manager za Boma artisanal pekaru u Zürichu, gdje se bavim komunikacijom i stvaranjem sadržaja. Taj mi posao pruža određenu financijsku stabilnost i strukturu, ali i prostor za sve ostalo što radim. A to ostalo zapravo je dosta teško definirati jer se stalno nešto događa. Recimo, jučer sam snimala video za jednog baristu, uskoro radim na vinskom festivalu, a prije toga provela sam pet dana u Španjolskoj istražujući vinske regije i upoznajući vinare. nekad je to fotografija, nekad kreativno savjetovanje, edukacija ili organizacija događanja i vjenčanja. Kroz Vinzual se sve te aktivnosti na neki način isprepliću.

Uz to razvijam i vlastite projekte. TOČ je od festivala prerastao u kreativni brend koji danas može živjeti kroz odjeću i kolaboracije, a Vjetrovi, ilustracije nastale kao festivalski merch, s vremenom su postali svoj mali brend. Prošlo ljeto imala sam priliku u suradnji sa TZ Nin razviti novu priču Ninske Štorije, koje su se inspirirale TOČ eventom Analogna večer u Zagrebu. To su također moji izvori prihoda, ali i prilika da ideje koje nastaju iz znatiželje pretvorim u nešto opipljivo. Sve je povezano. 

Zapravo mi je najdraže što nikad ne znam što će sljedeće doći. Stalno do mene dolaze nove ideje, ljudi, pozivi ili informacije koje me zaintrigiraju. Neke od njih prerastu u projekte, neke u suradnje, neke u prijateljstva, a neke jednostavno ostanu zanimljiva iskustva.

Vino je i dalje važan dio mog profesionalnog života. U Zürichu sam pokrenula NIX vinske radionice, a prošle zime imala sam priliku surađivati s londonskim restoranom Silo, chefa Douglasa McMastera, u sklopu međunarodnog sajma umjetnosti i dizajna NOMAD Circle u St. Moritzu. Moj je zadatak bio kurirati vinsku selekciju za njihov pop-up restoran NOMAD Alpine Bistro by Silo. Htjela sam da  vinska lista ne funkcionira kao zaseban element, nego kao dio cijelog iskustva pa sam selekciju radila inspirirana prostorom, alpskom okruženju i, naravno, kuhinji i zero-waste filozofiji Douglasa McMastera. I to je možda i najbolji primjer onoga što volim raditi. 

Ne osjećam potrebu da svaku priliku iskoristim ili pretvorim u posao, ali volim ostaviti prostor da me nešto neočekivano odvede u potpuno novom smjeru. Neke se prilike ne mogu isplanirati, ali im svakako možeš ostaviti ili stvoriti prostor da se dogode.

Tu su i vjenčanja? Kako sve kombiniraš i kako se uklapaju u tvoj rad?

Prvo vjenčanje koje sam organizirala bilo je moje. A nakon toga su me dragi prijatelji koje sam netom upoznala u Zurichu, zamolili da organiziram i njihovo. Upravo mi je rad na vjenčanjima dodatno pomogao osvijestiti, što zapravo želim raditi, a to je stvarati iskustva. Obožavam analizirati, postavljati pitanja i slušati ljude, a zatim njihove odgovore pretočiti u nešto opipljivo. Prepoznati ideju koja možda već postoji, ali još nije izgovorena, i iznijeti je na površinu. Shvatila sam da sam u životu rijetko dobivala zaista dobra pitanja, čak i od same sebe. Zato se danas trudim biti ona koja ih postavlja.

Tvoja misija je zapravo povezana s emocijama ljudi?

Sve je povezano s ljudima. I kroz vino sam shvatila da iza svega stoji neka filozofija, priča i ljudi koji ju grade. Uvijek kažem, ako imaš priliku, pokucaj na vrata vinara (najavi se), upoznaj ga, vidi gdje i kako živi, što ga pokreće i  garantiram da će ti nakon toga ta čaša vina značiti puno više od boce koju su kupio usput u supermarketu. Samim time, nježnije utječe na tebe.

Fascinira me istinsko uživanje. Oni trenutci kad te netko ili nešto dotakne da to  ne znaš ni opisati. Ne mislim pritom na uživanje kakvo vidimo servirano na Instagramu pa MORAMO baš to tako isto doživjeti. Mislim na ona uživanja kad si odjednom preplavljen  životom da odjednom postaneš svjestan koliko je lijepo biti upravo tu, na tom mjestu. Kada ne razmišljaš o tome kako iskustvo samo izgleda izvana, nego kako se ti u njemu osjećaš. 

Uživanje nije nešto što nam drugi trebaju definirati, nego nešto što sami trebamo otkriti.

I koliko god to zvučalo apstraktno, upravo je to ono što me pokreće. Postavljati ljudima pitanja koja si možda nikada nisu postavili, pomoći im da prepoznaju što ih istinski pokreće i stvarati iskustva koja će ih duboko dotaknuti.

Kako si se naučila voditi da pratiš svoje interese i da radiš više stvari odjednom bez pritiska da se ukalupiš u samo jednu stvar?

Mislim da sam još uvijek na tom putu. Za mene je luksuz što ne moram monetizirati sve što me zanima, a s druge strane najviše cijenim one stvari koje se novcem ne mogu platiti. Moji najbliži rekli bi da je upravo najveći moj problem (smijeh), što ne vidim motivaciju u novcu, barem ne još. Ali, da, osjetim da to definitivno nije dobra filozofija za nekog tko živi u jednom od najskupljih gradova. 

Meni je važna sloboda da biram projekte, ljude i ono čime ću se baviti. A ta sloboda za mene ima neprocjenjivu vrijednost i zapravo vjerujem da većina nas, barem u ovom dijelu svijeta u kojem živimo, imamo tu slobodu više nego što smo toga svjesni. Samo je pitanje koliko si je dopuštamo koristiti. Mislim da postoji i određena predrasuda da kreativci ne mogu biti uspješni poslovni ljudi. Ne slažem se s tim. Samo možda uspjeh definiramo i gradimo drugačije, na svoj način.

Ako vjeruješ u sebe i svoje projekte i nastaviš ih raditi i nakon teške godine, nikad ne znaš što se sve može otvoriti. Meni je važnije zato ostavljati prostor za mogućnosti nego znati svaki svoj korak unaprijed. Više me plaši život u kojem je sve definirano nego onaj u kojem postoji prostor za nepoznato. 

Kako kombiniraš život u okruženju koje ti nužno ne odgovara, kao sad u Zürichu i koliko ti je teže stvarati i raditi? Ako mjesto nije usklađeno s tobom?

Puno sam naučila od Švicarske, upravo zato što je toliko različita od mene. Ovdje je struktura apsolutno sve i svi planiraju dvadeset godina unaprijed, ako vlak kasni 3 minute, to se zna i malo je drama, ljudi planiraju druženja i do 2 mjeseca unaprijed, žene se službeno vraćaju na posao nakon 3 mjeseca porodiljnog, ljudi su fit u devedesetoj, a protokol postoji za apsolutno sve.

Meni je to u početku bio šok jer nema neke spontanosti i fluidnosti. Kad sam ovdje radila u restoranima, znala bih nakon posla doći doma, buljiti u zid i prolaziti još jednom scenarije uz pitanja i: „Što sam ja sad točno doživjela?”

S druge strane, upravo zbog te organiziranosti, Švicarska tako dobro funkcionira. Kod nas takva struktura nikada ne bi mogla zaživjeti na isti način, a dijelom mi je i drago zbog toga. Volim našu spontanost, svojevrsni kaos, ali sam istodobno i svjesna koliko vremena i energije taj kaos može pojesti. Švicarska mi daje neki osjećaj sigurnosti i mira, koji mi može i pomoći u kreativnom radu. Ovdje imaš ljude koji cijene tvoje vrijeme, privatnost i dogovore. Nitko ti neće samo tako banuti u svakodnevicu! (Što ja recimo obožavam, haha). Zato se trudim ne promatrati Zurich samo kroz ono što mi nedostaje, nego i prepoznavati ono što mi pruža.

Ne bih mogla ovdje ostati cijeli život, ali oba mjesta imaju prednosti i nedostatke. Mislim da je na kraju puno važnije kako se prilagođavamo okruženju u kojem se nalazimo i što iz njega možemo naučili, nego postoji li neko savršeno mjesto baš za nas.

Poduzetnički početak i slobodni način života se dosta romantizira, a ne prikazuju se druga strana. Osjećaš li ponekad pritisak od nesigurnosti i nepredvidljivosti svog puta?

Rekla bih da s tom neizvjesnošću nosim puno bolje nego neki meni bliski ljudi haha. Tu i tamo, kad nastupi mirniji period, osjetim dozu anksioznosti, ali moram priznati da se većinom ne bojim i ne želim se početi bojati. Strah može biti naša najveća kočnica, pogotovo onda kad nas ograničava i prije nego smo nešto pokušali. Zanimljivo je da mene često plaše neke male stvari, dok s velikim životnim odlukama nisam imala problema.

Kad pogledam unatrag, shvaćam da sam oduvijek propitivala ono što se od mene očekuje. Nikada nisam bila osoba koja će nešto raditi samo zato što se tako radi ili zato što je to društveno prihvaćen put. Često sam više vjerovala vlastitom osjećaju nego racionalnim argumentima, čak i kada drugima moje odluke nisu imale previše smisla. Ne tvrdim da je to uvijek bio najbolji način, ali upravo su me te naizgled nelogične odluke često odvele na neka od najzanimljivijih mjesta u životu.

Reci nam više o Toču. Je li on bio tvoj pokušaj stvaranja zajednice koja ti je toliko važna i pokreće te?

Apsolutno, to je bila cijela ideja. Jedna od mojih prvih želja je bila da Ninjanima okrenem ogledalo i pokažem koliko je vrijedno ono što već imamo. Htjela sam da zajedno pružimo otpor masovnom turizmu i načinu na koji on mijenja ovaj prostor. Nin je jedno preposebno mjesto, s iznimnom kulturom i baštinom, ali je preizloženo apartmanizaciji i pritisku na njegov prirodni prostor koji ima svoje granice.

Imala sam poriv vratiti nešto Ninu. Pokazati da može biti ravnopravna kulturna, gastronomska i turistička destinacija, ali bez odricanja vlastitog identiteta i zajednice koja ondje živi kroz cijelu godinu.

Moram reći, nažalost, da često precjenjujemo kvalitetu turističke ponude i nedovoljno koristimo ono što nam je već na raspolaganju. Ako imamo plaže, more i tradiciju, to ne znači da automatski imamo i iskustvo osmišljeno za gosta. Smatrala sam da kultura ugostiteljstva i gostoprimstva imaju puno prostora za razvoj, a upravo sam kroz TOČ htjela pokazati kako bi to moglo izgledati drukčije. 

Toč sam vidjela kao prostor koji bi povezao lokalnu zajednicu, mladost i mudrost, sa ostatkom Hrvatske i inozemstva te postupno pozicionirati Nin kao zanimljivu destinaciju s dobrom energijom. Sad kad pogledam što smo točili, kakva lijepa iskustva smo stvarali i po kojoj cijeni, jasno mi je zašto nisam uspješna poslovna žena haha.

Ali, odaziv publike odjekuje i danas, možda je kočnica jednostavno bila ta određena zatvorenost prema novim konceptima koja izlaze iz poznatih okvira. Ali upravo to i je bio razlog zašto je TOČ i krenuo, da zapuše u svim smjerovima, uzburka ustajali zrak i donese neku novu svježinu!

Frustrira li te onda okruženje u kojem se trudiš raditi neke nekonvencionalne stvari? Obeshrabre li te takve stvari?

Ne bih rekla da me demotivira, ali svakako me uče koliko je važno razumjeti sredinu u kojoj nešto stvaraš. Ipak, ne mislim da bi se proizvod, usluga ili kulturni projekt trebali  oblikovati samo na temelju postojećih očekivanja publike. S vremenom mi je počelo smetati i etiketiranje koje se stvorilo oko scene prirodnih vina. Nikada nisam voljela pripadati ekstremima niti osjećati da moram zastupati određeni stav samo zato što me se povezuje s određenom skupinom. Danas sve više bježim od naziva „prirodna vina”, a sama bih mogla nabrojiti barem pet drugih načina na koje bih ih definirala. I upravo u tome vidim problem. Ako ih čak i ja, kao netko tko se godinama njima bavi, mogu tumačiti na toliko različitih načina, to dovoljno govori o nejasnoći samog pojma. A kada nešto nije jasno definirano, otvara se prostor za različita tumačenja, pogrešna očekivanja i marketing koji ponekad postaje važniji od onoga što je u čaši.

To ne znači da sam se odmaknula od filozofije prirodnih vina. Naprotiv, vrijednosti koje su me njima privukle i dalje su mi iznimno bliske. Ali ne želim da naziv postane važniji od načina na koji je vino nastalo, niti da pripadnost određenoj zajednici određuje što bismo trebali misliti o njemu.

Volim preispitivati i vlastita mišljenja i razgovarati s ljudima koji razmišljaju drukčije. Kamo sreće da mi netko promijeni mišljenje! A nadam se da sam i ja nekom drugom ponudila neku novu, zanimljivu perspektivu. TOČ nisam stvarala samo za ljubitelje prirodnih vina. Htjela sam ga približiti svima koji su znatiželjni i otvoreni za nova iskustva. 

Što bi rekla da si najviše naučila o sebi u svim svojim poslovima, projektima i cijelom procesu?

Ono što na psihoterapiji, kroz otvoreni razgovor ili radom na sebi brzo naučiš je da je tvoja perspektiva samo tvoja i da nitko drugi ne može vidjeti svijet ili situaciju na potpuno isti način kao ti. Zato mi je nevjerojatno dobar osjećaj kada nešto što je postojalo samo u mojoj glavi pretvorim u stvarnost, a onda vidim da i drugi vide nešto kao ja, da su u tome prepoznali vrijednost. To mi je najveći uspjeh, kada nešto staviš na stol i netko drugi to osjeti ili razumije. 

Naučila sam da možeš puno više nego misliš. Zvuči kao klišej, ali dolazak u novi grad mi je pokazao da si stavljamo stopere zbog tuđih očekivanja ili vlastitih pretpostavki. 

Naravno da postoje okolnosti na koje nikada ne možemo utjecati, ali ipak često podcjenjujemo koliko ipak možemo promijeniti vlastitim odlukama. Previše smo u svojoj glavi, a stvari su puno jednostavnije nego što si ih predstavljamo. 

I još nešto; nikakav novac ne može zamijeniti snagu istinski povezane zajednice.

Što bi onda bio uspjeh za tebe? Imaš li definiciju uopće?

Najvažnije mi je da mogu birati s kime radim jer smatram da rad s ljudima koji ti zaista odgovaraju i s kojima dijeliš slične vrijednosti, može skroz promijeniti način na koji doživljavaš svoj posao. Drugi uspjeh bi bio da mogu pola godine živjeti i raditi iz Hrvatske, a šest mjeseci od tu ili iz neke druge zemlje. Nije loše imati tu malu klackalicu između toga da mi nešto nedostaje. Prijatelji, obitelj, mjesta i onda ih napokon vidim. Puno je drugačije nego kad ste cijelo vrijeme zajedno. Snažnije osvijestiš koliko ti znače. Drukčije je iskustvo i perspektiva.

Fotografije: cropix, Mateja Vrckovic, Privatna arhiva