/Piše: Anamarija Virant/
Ne znam kako je kod vas, ali oko mene, a i osobni ljudi prolaze kroz velike karijerne turbulencije. I dosta je čudno, ne izgleda lijepo i otvara jedno teško pitanje – tko smo mi bez naših karijera i poslova?
Milenijalske želje za izgaranjem
Nedavno, u razgovoru s jednom prijateljicom, dotaknule smo se već izlizane teme Gen z vs. milenijalci. Imala je jednu situaciju na poslu u kojoj je bila zgrožena kako osoba nije bila voljna odraditi dio posla koji prvobitno nije bio namijenjen njoj. Komentari su odmah otišli na dobro poznate stvari: “Sjećaš se kako smo mi bili voljni raditi besplatno?”. Onda smo se sjetile minimalnih satnica koje smo dobivale i koliko smo bili voljni boriti se za svoje mjesto. Od kuhanja kava, do neplaćenih prekovremenih pa sve do šikaniranja koje smo trpjeli, sve s nadom da će se jednom isplatiti.
I dok se nekima isplatila, primjećujem sve više ljudi nezadovoljnih svojim karijerama iako su sve napravili “kako treba”. Ali, “kako treba” nije predvidjelo 3546943767 promjene na tržištu rada, pandemiju i kao šlag na torti – AI revoluciju koja vrlo otvoreno prijeti oduzimanju karijera i poslova. Hoćemo li raditi za pet godina? Za deset? Hoće li me i kad zamijeniti AI? Univerzalni prohod? Što će raditi naša djeca? Ne znam za vas, ali ja nisam baš predvidjela da ću ikad odgovarati (u svojoj glavi zasad i kavama gdje klimamo glavom i govorimo “da je ovo prestrašno”).
U svakom slučaju, bilo da se neke turbulencije događaju radi AI-ja, promjena u firmama ili samo vlastitog nezadovoljstva, jako je često da se etablirane karijere raspadaju. Vlastitom voljom ili ne, svejedno je. Da se vratim na početak teksta, tko smo mi bez svojih poslova za koje smo odvojili toliko vremena, znoja, a ponekad i gutanja ponosa?
Život izvan posla
Naravno, radi novca. Ako taj posao volimo, to je jedan ogroman bonus, ali posao koji nas ne hrani je realno hobi. Negdje putem, uslijed možda pokojeg prekovremenog, puno vremena s kolegama koji su postali prijatelji i ljudi s kojima se družimo i izvan posla. S njima smo proživjeli velike životne milestoneove, rođenja djece, promjena frizura. Kako god želite.
I negdje tim putem nesvjesno smo se s tim poslom počeli poistovjećivati možda i više nego što bi voljeli.
Jer, čak i nezadovoljni, ako smo određene godine proveli tamo, napredovali, gradili se, neizbježno je da smo i dio sebe vezali za to što nam je taj posao davao, a to nije samo plaća.
Da se razumijemo, kad dobijemo otkaz nemamo nekog prevelikog izbora, našli smo se na mjestu na kojem nismo htjeli biti i onda plivaj dalje. Ali ono što često krivo procijenimo je da je prilagodba teža i kad je naš izbor napustiti taj posao.
Uredski posao sam po sebi konzumira veliki dio našeg života, ponekad čak i vikendom.I samim time ne moramo razmišljati kako popuniti vrijeme. Ovo zvuči ludo, ali ljudi koji su na kraju napravili velike promjene i uspjeli u svojim “drugim” karijerama i industrijama, pričali su da im je početak bio izrazito šokantan.
Mislim da je upravo to ono o čemu premalo pričamo kada govorimo o promjeni karijere. Ne gubimo mi samo posao, plaću ili titulu na LinkedInu, nego i strukturu dana, ljude koje smo navikli viđati, osjećaj da negdje pripadamo i, možda najvažnije, jednu verziju sebe koju smo godinama gradili. Odjednom više nemaš sastanak u deset, rok do petka, kolegicu kojoj šalješ poruku da ne možeš vjerovati što se upravo dogodilo ni onog poznatog osjećaja da si, bez obzira na sve, dio nečega.
Nekad nije naš izbor, ali…
I čak i ako si taj posao jedva čekala napustiti, možeš osjetiti prazninu za koju nisi očekivala da će se pojaviti. Mislim da smo se kao generacija toliko dugo učili da moramo biti ambiciozni, vrijedni, dostupni, da moramo nešto postići i od sebe napraviti nešto konkretno, da smo pomalo zaboravili kako izgleda postojati bez nekog profesionalnog cilja.
I zato možda najveći izazov promjene karijere nije naučiti novi posao, otvoriti obrt ili pronaći novu industriju, nego ponovno upoznati sebe izvan svega onoga što smo do sada radili.
Shvatiti da nismo manje vrijedni ako trenutačno nemamo odgovor na pitanje čime se bavimo, da nam se identitet ne mora svesti na ono što piše na našoj vizitki i da sve one godine, prekovremeni, neprospavane noći i besplatni rad nisu jedino što smo izgradili. Izgradili smo iskustvo, odnose, znanja, otpornost, ali i pravo da se predomislimo. Možda je vrijeme da prestanemo pitati ljude što rade i počnemo se pitati tko su kada ne rade ništa od toga. Jer, ako smo toliko godina ulagali u karijere, možda je sada trenutak da malo uložimo i u život koji postoji izvan njih. I da, znam, lakše je to napisati nego napraviti. Ali možda je upravo u tome poanta. Nismo naše karijere. One su samo jedan dio naših života, koliko god smo ih dugo uvjeravali da su cijeli naš život.
A možda nas stvarno sve AI zamijeni sve pa ćemo svakako saznati.
Fotografije: Preuzeto s Pinteresta
