Koliko puta ste čuli za nekoga tko ima savršenu karijeru, poziciju iz snova, titule, nagrade, savršen LinkedIn profil, i pomislili: “Wow, želim to i ja”? Čak i kad su u pitanju milijunski poslovi, teško prenosivi na “stvarni život”, teško je pogledati i vidjeti sve realne strane uspjeha i što on sa sobom stvarno donosi.
Sad već znamo da savršenstvo ne postoji. Ne postoji način da se izbjegnu teški dani, određeni neuspjesi, nezadovoljstva i periodi kad jednostavno nismo zadovoljni. Ali, uz pristup tuđim životima, i dalje se nekad čini da je nekima jednostavno savršeno. Da neki jednostavno rade ono što vole, pritom zarađuju koliko žele, a u isto vrijeme im privatni život cvjeta. I u tom trenutku je prirodno, gotovo pa ljudski nagon, zapitati se: a zašto meni nije tako?
Vicky Tsai i priča o penjanju na vrh
Savršena karijera zvuči primamljivo i većina nas, koji smo ulagali vrijeme i trud u razvoj iste, očekujemo taj “uspjeh”, što god to značilo. Titula na pravom mjestu, pohvale nadređenih, projekti koji blistaju. Ono što se često ne vidi je sve ono između što je bilo potrebno da se dođe do toga gdje se sad nalaze. I na sve ono što je i dalje potrebno da se i dalje nastave tamo nalaziti.
Primjer koji sam pratila i koji me jednako inspirirao, ali i osvijestio je priča Vicky Tsai, koja je jedna je od najcjenjenijih osnivačica u beauty industriji. Godine 2009. prodala je svoj zaručnički prsten kako bi pokrenula Tatchu, brend za njegu kože inspiriran holističkim japanskim praksama i to iz svoje garaže u San Franciscu, na isti dan kada je rodila kćer. Filmska priča, bez greške. Ubrzo nakon toga, brend je postao jedan od najprodavanijih u Sephori te omiljen među poznatima poput Meghan Markle i Selene Gomez. Kroz partnerstvo s udrugom Room to Read, Tatcha je financirala 12,5 milijuna školskih dana za djevojčice diljem svijeta. Ali, Tsai je nakon svega što se dogodilo bila spremna govoriti i o drugoj strani te uspješne priče i o emocionalnoj i fizičkoj cijeni penjanja na sam vrh industrije.
Kada je 2019. prodala svoju kompaniju za pola milijarde dolara, mnogi su pomislili da je “uspjela”. Ali, godine koje su uslijedile bile su neke od najtežih u njezinu životu. Pod pritiskom investitora iz private equity fonda bila je potaknuta da odstupi s mjesta direktorice, a zatim je dvije godine kasnije vraćena kako bi spasila tvrtku kad su prodaja i moral zaposlenika naglo pali. Povratak je bio uspješan, ali je došao s ogromnim osobnim troškom s kojim se još uvijek nosi. I tu dolazimo do onoga: želimo li stvarno taj uspjeh koji gledamo izvana? Jesmo li spremni platiti cijenu koju ona donosi?
“Stara izreka da je na vrhu usamljeno, istinita je”, kaže Tsai. “Kada si direktor ili lider, moraš biti vrlo svjestan energije koju unosiš. Ako si ti loše to se ne može sakriti i osjetit će cijela tvrtka, a to je odgovornost s kojom se moraš naučiti živjeti svaki dan.”
Proces ponovnog izgradnje života i fokusa na vlastito zdravlje inspirirao je Tatchin novi Longevity Serum, koji koristi sastojke iz japanske prefekture Okinawa, poznate kao Blue Zone, područje s nekim od najzdravijih i najdugovječnijih ljudi na svijetu.
“Tatchu sam stvorila kako bih imala mjesto u svijetu gdje se osjećam sigurno i prihvaćeno, gdje mogu raditi s ljudima koje poštujem, bez straha da će me netko dodirivati ili vrijeđati, kao što su mi govorili dok sam radila na Wall Streetu, zvali su me “glupom kučkom”. Kako Elle piše, put od uspjeha do neuspjeha, pa do pronalaska sebe bio je dug i nimalo lagan.
Kako Elle piše, potrebno je puno iskrenosti za reći što stvarno osjećamo. U mnogim slučajevima, prodaja je nužna jer je za rast potrebno puno kapitala, a investitori žele povrat svog novca. Ali tada izgubiš svoju zajednicu, identitet i mjesto gdje si bio najsretniji. Tugovala sam. Mnogi od nas to čine, čak i dok svi oko nas govore: “Čestitam! Tako si sretna, tako bogata!” A, ti zapravo ne smiješ reći: “Tužna sam.”
I zapravo vjerujem da ovo jako dobro opisuje priču većine. Na van sve izgleda idealno i savršeno dok se iza zatvorenih vrata svašta događa, a mi toga naravno nismo ni svjesni. Nego gledamo te uspjehe preko ekrana i pitamo se zašto mi to ne možemo imati. A zapravo, ono što svi želimo i zašto nešto radimo je zbog osjećaja. Želimo biti sretni. “Samo” to.
Karijera i kompromisi koji su neizbježni
Savršena karijera često zahtijeva kompromis: kompromis s vremenom, s osobnim životom, s unutarnjim vrijednostima. Nekada to znači odricanje od hobija, prijateljstava ili vremena s obitelji. Nekada to znači prihvaćanje projekata koji vas ne ispunjavaju ili uloga koja nije vaša.Pitanje je: koliko ste spremni platiti za tu “savršenu” sliku? Koliko kompromisa vašeg unutarnjeg mira ste spremni napraviti? Mnogi od nas tek kasnije u životu shvate da su proveli godine slijedeći tuđe definicije uspjeha, dok su vlastiti snovi ostali neispunjeni. Ali, čini se da nikad do kraja ne naučimo. Ono što gledamo izvana je samo ono što žele da vidimo. Nikad ne obuhvaća sve što je bilo potrebno da to tu dođu.
Možda bi se trebali podsjetiti da je savršena karijera bez osobnog zadovoljstva prazna, ali život ispunjen smislom i zadovoljstvom može biti beskrajno bogat, čak i ako nije u skladu s društvenim standardima uspjeha.
