Što je dobro za anksioznost i zašto ne provodimo akcije?
Stvari su naizgled jednostavni. Nedostaju nam resursi, podrška, uvjeti ili još tko zna koji razlozi. Mali postotak ljudi će stvarno napraviti promjenu iako veliki broj ljudi priča da promjenu želi. Što smo stariji, to je teže provesti odluku. Ima puno razloga da si kažemo zašto ne možemo. I sve su to validni razlozi. Zašto raste anksioznost? Strah od nepoznatog. Uvijek se bojimo nepoznatog i protiv toga ne možemo. To je jedna od glavnih funkcija našeg mozga koji se mora pobrinuti za to da nas zaštiti. A često to izgleda da nas drži u poznatom bez obzira koliko to poznato za nas zapravo nije dobro. Bez truda, racionalno ćemo uvijek odabrati poznato čak i ako nam nije dobro.
Ali, što je stvarno dobro za anksioznost? I ovo pišemo bez namjere da nekoga odvratimo od posjeta liječniku ili nekih metoda koje se preporučuju. Ali, anksioznost, dokazano nastaje od nepoduzimanja akcije. Akcije za koju znamo da će nam pomoći i da će nas približiti onome što stvarno želimo. Kad stojimo u svojoj glavi i promišljamo svaki mogući scenarij, samo si produbljujemo to staje. Za rješavanje anksioznosti treba poduzimati konkretne, stalne i učestale akcije. Trebamo djelovati, a ne samo razmišljati.
Jedan razlog o kojem se ne usudimo razmišljati
Ali, promjena je nekad lakša nego što mislimo, samo imamo skrivenu dobit iza onoga gdje se sad nalazimo. Zvuči čudno, ali koliko god nam je loše, ako ne radimo sve što možemo da to promijenimo (ali baš sve), znači da nam nešto u situaciji u kojoj jesmo ipak nešto odgovara. Imamo neku korist u tome. Možda je korist ta da se ne moramo rastezati, da ne moramo mijenjati neke stvari. Ako želimo pokrenuti svoj posao, ako samo nalazimo isprike i ako ne radimo baš sve što možemo da to promijenimo. Skrivena dobit je ugoda, skrivanje, ostajanje doma kad znamo da se trebamo pojaviti i da će biti nelagodno. Trebamo biti iskreni prema sebi. Ne možemo iskontrolirati sve, ali ako damo sve od sebe, ako ne odustanemo onda se naša kontrola povećava.
Promjena je često glamurizirana kao znak rasta i napretka, ali ljudska priroda nije tako jednostavna. Najčešći razlog je sigurnost. Čak i neugodno stanje postaje poznato i predvidljivo. Mozak, evolucijski gledano, preferira predvidljivost jer ona smanjuje rizik. Kad ostajemo u istim obrascima, bilo da se radi o navikama, odnosima ili ponašanjima, osjećamo privid kontrole. Ova psihološka dobit znači da možemo funkcionirati bez stalne tjeskobe zbog novih, nepoznatih izazova.
Svi se bojimo gubitka kontrole
Anksioznost je osjećaj koji mnogi od nas doživljavaju gotovo svakodnevno – tiha ili glasna, kronična ili povremena. Često mislimo da je to nešto što “samo prolazi” ili što nas definira, ali istraživanja i stručnjaci jasno pokazuju: anksioznost je u velikoj mjeri stvar akcije. Naime, način na koji reagiramo na svoje misli i osjećaje direktno oblikuje intenzitet i trajanje anksioznosti.
Kada osjećamo da gubimo kontrolu, tijelo i um reagiraju gotovo automatski. Aktivira se naš autonomni živčani sustav, koji uključuje “borbu ili bijeg” reakciju. Srce ubrzano kuca, mišići se napinju, dah postaje plitak, a misli se usmjere na opasnost. Ovo je evolucijski mehanizam koji nas je tijekom tisuće godina štitio od neposredne opasnosti, ali u modernom životu često se aktivira bez stvarne prijetnje.
Emocionalno, gubitak kontrole može izazvati:
- Tjeskobu i paniku: osjećaj da situacija “izmiče iz ruku” često dovodi do pretjeranih katastrofičnih scenarija.
- Frustraciju i bijes: nemoć izaziva ljutnju – često na sebe ili druge, jer tražimo krivca.
- Bespomoćnost i depresiju: dugotrajni osjećaj gubitka kontrole može dovesti do osjećaja da ništa što učinimo nema smisla.
- Sram i samoprezir: kada ne uspijevamo “držati stvari pod kontrolom”, često sami sebe kritiziramo i osjećamo se nedovoljno sposobnima.
Svi ovi osjećaji imaju smisla, oni su signal da naš mozak registrira prijetnju. Problem nastaje kada se zadržimo u tim emocijama i pokušavamo kontrolirati sve što je izvan naše moći, jer to vodi ka začaranom krugu anksioznosti i frustracije.
Psihološki mehanizmi gubitka kontrole
Gubitak kontrole često aktivira osnovne ljudske potrebe: potrebu za sigurnošću, predvidljivošću i osjećajem kompetencije. Kada te potrebe nisu zadovoljene, dolazi do unutarnjeg konflikta. Na primjer, osoba koja uvijek planira i organizira svoj život može doživjeti osjećaj kaosa kada stvari ne idu prema planu. Taj kaos je unutarnja prijetnja, i mozak reagira snažno jer percipira opasnost. Ponekad gubitak kontrole proizlazi i iz pretjeranih očekivanja. Ako vjerujemo da “moramo sve držati pod kontrolom”, svaki neuspjeh ili nepredviđena situacija postaje emocionalno preopterećujuća. Psiholozi ističu da apsolutna kontrola ne postoji, i da upravo fleksibilnost, sposobnost prilagodbe, smanjuje patnju.
I na kraju, što je dobro za anksioznost? Za svakoga je to drugačije. Treba tražiti pomoć, na sve moguće načine, ali i traženje pomoći je akcija. Zato, svima nam možda treba sve više akcije, a što manje razmišljanja. “5 second rule”, stvarno pali, samo se trebamo često podsjećati na to.
