/Piše:Anamarija Virant/

Dok se i sami spremamo za jutarnji trening, otvaram Instagram i vidimo sljedeće. Pripreme za još jedan trening, u nekom slatkom setu. Savjeti za “no make up, make up” rutinu,i onda jedan haul u kojem vidimo, treći put taj tjedan iste odjevne komade. 

Otkad život mora biti estetski zadovoljavajući?

Vidimo to i na cesti. Nedavno sam razmišljala kad nam je estetika običnog života postala toliko važna? I kad smo zaboravili loviti trenutke, već kurirati kadrove koji će dobro izgledati, a koji nemaju previše veze sa stvarnošću tog dana. 

I ne znam kako točno objasniti, ali imam osjećaj da se sve više krećemo kao da nam nije zapravo ugodno u svojoj koži, već kao da performiramo, ni sami neznajući za koga. 

Odlučila sam malo dublje istražiti ovu epidemiju pretvaranja, pažljivog uređivanja vlastitog života i ljudi koji su cijelo svoje postojanje optimizirali kako bi dobili potvrdu izvana, jer imam osjećaj da je sve toga sve više, a da pritom gotovo nitko ne primjećuje koliko nas takav način života zapravo udaljava od nas samih.

Što nam se sviđa a što mislimo da nam se treba sviđati?

Samo pogledajte što se događa kada izađe Spotify Wrapped na kraju godine. Odjednom svi imaju besprijekoran glazbeni ukus, slušaju izvođače za koje ostatak godine gotovo nitko nije čuo da ih spominju, ponose se s 200.000 minuta slušanja i dijele pažljivo odabrane playliste kao da one predstavljaju najdublji dokaz njihove osobnosti.

Za velik broj ljudi glazba više nije samo glazba, nego je postala još jedan način na koji drugima objašnjavaju tko su, odnosno kakvi bi željeli da ih drugi doživljavaju. Navodno postoje ljudeikoji doslovno namjerno skupljaju minute na Spotifyju, ostavljaju playliste da sviraju cijelu noć ili preskaču pjesme koje zapravo vole jer se ne uklapaju u estetiku koju pokušavaju izgraditi. Njihov Wrapped više nije odraz onoga što su stvarno slušali, nego pažljivo konstruirana izjava o identitetu.

A to je samo jedan primjer, iako se ista stvar danas događa gotovo u svim područjima života. Imate djevojku čija jutarnja rutina izgleda savršeno, ali je zapravo tjeskobna i iscrpljena jer joj održavanje te savršene slike oduzima više energije nego sam život koji pokušava prikazati. Imate poduzetnika koji objavljuje motivacijske citate o radu, disciplini i uspjehu, a još nije zaradio ni prvi ozbiljniji novac jer je previše zauzet time da izgleda uspješno, umjesto da stvarno izgradi nešto vrijedno.

A ono što je možda najproblematičnije jest činjenica da mnogi od njih toga uopće nisu svjesni. Oni iskreno vjeruju da je ta pažljivo izgrađena verzija njih samih njihova stvarna osobnost, jer su toliko dugo izvodili tu ulogu da su s vremenom zaboravili gdje završava ono što jesu, a gdje počinje ono što su naučili pokazivati drugima.

Svi mi stalno eksperimentiramo sami sa sobom

O nečemu vjerojatno ne razmišljamo previše, a zapravo je ključno za razumijevanje svega ovoga: naš identitet nije nešto skroz fiksno i nepromjenjivo, nego kroz život stalno isprobavamo različite verzije sebe, promatramo kako ljudi na njih reagiraju i prilagođavamo se povratnim informacijama koje dobivamo iz okoline.

Oduvijek smo na neki način testirali vlastito ponašanje. Nekada smo to radili unutar malih društvenih krugova, među dvadesetak ljudi koji su činili našu svakodnevicu, poput prijatelja, obitelji ili kolega. Ispričali bi vic i, ako bi nasmijao ljude, vjerojatno bismo ga ponovno ispričali, dok bismo onaj koji nije dobro prošao jednostavno prestali koristiti. Odjenuli bismo nešto novo, dobili kompliment i možda počeli češće nositi slične kombinacije, a ako reakcija ne bi bila onakva kakvu smo očekivali, s vremenom bismo nešto promijenili. Bili su to mali, relativno jednostavni krugovi povratnih informacija, u kojima je bilo moguće eksperimentirati s vlastitim identitetom bez osjećaja da nas istovremeno promatra cijeli svijet.

Danas je situacija potpuno drugačija jer više ne testiramo različite verzije sebe samo pred ljudima koji nas poznaju, nego pred nepoznatim ljudima ili poznanicima koje nismo vidjeli godinama, a njihove reakcije dobivamo gotovo trenutačno, u brojkama koje su dovoljno jasne da ih počnemo doživljavati kao mjerilo vlastite vrijednosti.

Svaka objava postaje mali eksperiment, svaki story nova informacija, a svaki estetski odabir svojevrsni A/B test naše osobnosti. Objavimo jednu verziju sebe i dobijemo petsto lajkova, zatim pokažemo nešto drugo i dobijemo pedeset, pa postupno počnemo zaključivati koja verzija nas bolje prolazi, što ljudi žele vidjeti i koji dijelovi naše osobnosti zaslužuju više, a koji manje prostora.

Što se sviđa nama vs. što trebamo prikazati

Počinjemo raditi više onoga što prolazi, a sve manje onoga što ne izaziva reakciju, sve dok se polako, gotovo neprimjetno, ne pretvorimo u verziju sebe koja je najbolje optimizirana za angažman publike, a ne u verziju koja je najbliža onome što zaista jesmo. Više ne biramo potpuno slobodno kakva ćemo osoba biti, jer na naše odluke sve više utječu algoritam, publika i nagrada koju dobivamo svaki put kada se ponašamo na način koji drugima odgovara.

A budući da su te nagrade tako konkretne i često vrlo ugodne, rijetko primijetimo koliko se zapravo mijenjamo. Jednog se dana samo probudimo i shvatimo da više ne znamo tko smo kada nitko ne gleda, iako vrlo dobro znamo koja verzija nas najbolje prolazi pred drugima.

Znamo što funkcionira, ali više ne znamo što nam se stvarno sviđa.

„Mi smo ono što se pretvaramo da jesmo, stoga bismo trebali biti oprezni s onim što se pretvaramo da jesmo.” – Kurt Vonnegut

Zamka društvenih mreža

„Kada si zadovoljan time da jednostavno budeš ono što jesi i kada se ne uspoređuješ s drugima niti se s njima natječeš, ljudi će te poštovati.” – Lao Tzu

Društvene mreže nisu stvorile ovu potrebu za potvrdom, ali su je pojačale do razine na kojoj ona za mnoge ljude postaje psihološki iscrpljujuća.

Nekada smo vlastito ponašanje prilagođavali malom krugu ljudi, možda dvadesetorici ili tridesetorici osoba čije nam je mišljenje zaista nešto značilo, dok danas često imamo osjećaj da istovremeno nastupamo, a ni sami ne znamo pred kime.

Pritom izvedba nikada ne završava, jer više nije dovoljno samo objaviti nešto i nastaviti sa svojim danom, nego s vremenom počinjemo stvarati različite verzije sebe za različite platforme, kao da svaka od njih zahtijeva zasebnu osobnost koja mora zadovoljiti vlastitu publiku.

Jedna verzija nas postoji na Instagramu, druga na TikToku, treća na LinkedInu, a četvrta u privatnim razgovorima s ljudima koji nas poznaju izvan interneta, pa se onda čudimo što smo iscrpljeni i što ponekad imamo osjećaj da se više ne prepoznajemo.

Nije neobično da se osjećamo raspršeno kada istovremeno pokušavamo održavati nekoliko različitih društvenih izvedbi, neprestano pazeći na to kako izgledamo, što govorimo i kakav dojam ostavljamo u svakom pojedinom kontekstu.Takav način života gotovo je postao obveza, jer ako ne sudjeluješ u toj igri, lako stekneš osjećaj da postaješ nevidljiv, a ako ne uređuješ vlastitu sliku i ne pokazuješ drugima što radiš, počinješ se pitati postaješ li im uopće relevantan.

Odustajanje od svega toga može djelovati kao društveno samoubojstvo, kao da ćeš nestati iz svijesti drugih ljudi ako im prestaneš redovito dokazivati da postojiš.

I zato mnogi nastavljaju igrati igru, čak i kada više nisu sigurni zašto su uopće počeli.

Cijena koju plaćamo

Ovakav način života ima svoju cijenu, a mislim da je mnogo veća nego što većina ljudi uopće shvaća.

Održavanje različitih verzija sebe na različitim platformama mentalno je iscrpljujuće, jer neprestano promatramo vlastito ponašanje, prilagođavamo se reakcijama drugih i razmišljamo o tome kako nešto izgleda izvana, čak i kada bismo tu energiju mogli iskoristiti za stvarno razmišljanje, stvaranje, učenje ili jednostavno uživanje u životu.

Kada si stalno u ulozi osobe koja nešto predstavlja, s vremenom počinješ gubiti kontakt s vlastitim emocijama, jer više ne osjećaš samo ono što osjećaš, nego i ono što misliš da bi u određenoj situaciji trebao osjećati, pa čak i vlastite reakcije počinješ promatrati kroz prizmu toga kako će izgledati drugima. Odnosi tada također postaju sve više transakcijski, jer umjesto da se pitaš uživaš li stvarno u nečijem društvu, počinješ razmišljati o tome što ti ta osoba donosi, kako se uklapa u tvoj životni stil i kakav će dojam ostaviti na tvojoj društvenoj mreži.

“Tko si kada nitko ne gleda, kada nema publike, kada nema lajkova i kada ne moraš nikome objasniti zašto nešto radiš?

Mislim da bi se velik broj ljudi iznenadio koliko im je teško iskreno odgovoriti na to pitanje.”

Autentičnost – riječ za koju više nitko ne na što znači

Imam osjećaj da danas gotovo sve djeluje performativno upravo zato što smo stvorili okruženje u kojem se pažljivo uređena slika o sebi često nagrađuje više nego autentičnost, u kojem signali postaju važniji od sadržaja i u kojem se od ljudi očekuje da vlastiti identitet pretvore u osobni brend. A ironično, svi želimo biti autentični i drugačiji.  Negdje duboko u sebi uglavnom znamo kada nešto nije stvarno naše, čak i kada si to ne želimo priznati, jer postoji razlika između toga da dobiješ potvrdu za osobu kakva jesi i toga da dobiješ potvrdu za ulogu koju si naučio dobro igrati.

Ta dva osjećaja jednostavno nisu ista.

Fotografije: Pinterest