“Ponekad se pojavi vrijeme kad prilika jednostavno nema. Ne dolaze od nigdje i ako si ih ne stvorimo sami neće se ni pojaviti. Ako si spreman raditi – stvarno raditi to se uvijek nagradi.”
Ivana Pavić prepoznata je i nagrađivana stilistica na našoj sceni. Kroz njene ruke,kreativnost i preko dvanaest godina djelovanja u industriji prošlo je bezbroj kampanja, suradnji, direkcija i zapravo sve što se u ovoj industriji može proći. Od rada u doba samo Facebook do danas kad smo prenatrpani svime s Instagrama i Tik Toka. Danas, uz ostalo pretežno radi na svojim projektima –Virtual stylist te edukacijskim radionicama odijevanja Stilska jednadžba koja je prva takva usluga u Hrvatskoj. Iako još uvijek aktivno radi i surađuje s drugima, teži tome da se u budućnosti okrene što više sebi.
Ivana je osim mode s kojom se izabrala baviti, diplomirana biologinja, a kako sama kaže njena prva ljubav je glazba.
Pričali smo o situaciji u industriji, prilikama, ali pogledu na život i prilike koje nam nudi.
“Nisam htjela odustati jer sam naučila da ako to napravim za mene ishod neće biti onakav kakav si priželjkujem. I, nakon što sam naučila na svojim greškama ranije, znala sam da ako stvarno mislim uspjeti moram biti uporna.”
Ivana Pavić
Stilistica
Kako je došlo do toga da s biologije koju si studirala i diplomirala postaneš modna stilistica?
Moja prva ljubav je zapravo glazba. Ne mogu reći da imam neku tipičnu priču i da sam kao mala oblačila Barbike i znala da se želim baviti modom. Svirala sam klarinet i nakon završene glazbene škole jedini plan je bio doći u Zagreb i upisati Glazbenu akademiju. Došla sam s bratom koji je htio isto. Jedina razlika je što ja tada nisam upala i morala sam smisliti drugi plan. Donijela sam odluku da ću upisati biologiju i iako sam vrlo brzo osjetila da to stvarno nije za mene, faks sam ipak završila. Za vrijeme studiranja počinjem se družiti s ljudima koje zanima fotografiranje i radi vježbanja i zabave radili smo razna snimanja i ja sam se zapravo zaljubila u modnu fotografiju. Zaljubila sam se u kreativnost i sve opcije koje mi to donosi – mogućnost da nešto osmislim i sprovedem od početka do kraja. Nisam se zaljubila u odjeću kao takvu, to je došlo kao posljedica.
I danas se na posao modnog stilista gleda s malim nerazumijevanjem i ljudi često ne shvaćaju sve segmente tog posla. Kako ti je bilo nositi se s tim na početku?
Iako se sad smijem, ali bilo je teško. Imala sam podršku od doma, ali moji roditelji nisu to mogli razumjeti. S dobivenom diplomom ja sam se doma vratila i rekla da se ja stvarno ne želim time baviti i da zapravo želim upisati drugi faks (Profokus) kako bih se bavila modom. Teško je to razumjeti ljudima. Na kraju su me podržali kao i uvijek, ali u tom periodu sve je to bilo dosta apstraktno.
Što se tiče ostalih ljudi, ja sam se nekako za vrijeme studiranja okružila ljudima koji me razumiju i imaju slične aspiracije. Oni su isto bili na početku i mi smo nekako zajedno rasli. Sad su oni, većinom, jedni od najtraženijih fotografa u državi, ali u tim počecima smo se međusobno učili, pokušavali i griješili.
Radiš ovaj posao već duže vremena i sad si već poznata. Ali kako je to bilo na početku, naročito zbog zatvorenosti tržišta koje je malo?
Na početku, je naravno bilo teško. Sjećam se da sam završila svoju edukaciju na Profokusu i da me mama nazvala i pitala ima li posla. Rekla sam da nema, a ona me zabrinuto pitala jesam li razmišljala da se ipak vratim svojoj struci.
“Ali, ja sam svoju lekciju naučila na glazbi. Koliko god sam ju voljela, sad vidim da mi je fokus na njoj bio samo 40 posto jer sam bila prezaokupljena drugim stvarima. I rezultat je izostao što mi je sad sasvim logično. Kad se poslovi nisu pojavili odmah znala sam da ne smijem odustati i da će se već nešto otvoriti. “
Ivana Pavić
Naravno da je postojao strah, ali sam nekako znala da će se stvari posložiti što se na kraju i dogodilo. Prvi poslovi su bili malo ili nikako plaćeni, ali ja sam bila sretna da mogu raditi. Malo po malo ljudima se svidio moj rad i profesionalnost i tako sam krenula. Verujem da je tako sa svim i da se trud uvijek nagradi samo treba izdržati tu fazu na početku kad se ne događa ništa i kad je teško.
Kako danas gledaš na prilike za mlade u tom poslu? Ima li mjesta i koliko su oni spremni na sličan način rada kao na tvojim počecima?
Iako je tržište malo i industrija je zatvorenija, mislim da uvijek ima mjesta. Često se traže nove, mlade i svježe ideje. Koliko god nas je malo, uvijek postoji neki novi pogled i ako to stvarno želiš će se dogoditi. Nekako mislim, a i iz svog iskustva sam naučila, da ti je dovoljna jedna dobra prilika i sve se nekako posloži nakon toga. I sama često predložim nekog novog mladog stilista za snimanje, iako, ako tako gledamo, stvaram si konkurenciju. Ali važne su mi nove ideje i vjerujem da ima mjesta za sve.
Danas živimo u takvom vremenu gdje se rezultati očekuju odmah i zapravo ima manje strpljenja za uspjeh, ali i dalje mislim da će uspjeti samo oni koji su spremni stvarno raditi.
Ono što mi se sviđa, a primjetila sam kod mladih ljudi, je da se puno bolje bore za sebe nego što smo to mi prije radili. Ako im nije dobro oni idu dalje, traže dalje – znaju se cijeniti i to poštujem.
Kako danas s odmakom i svojim vlastitim projektima gledaš na nesigurnost samog posla i imaš li još uvijek neki strah od toga?
Imam naravno, ali se s tim naučiš živjeti. Nije to više ni blizu kao nekad, a i naučila sam cijeniti sve benefite “lošijih” poslovnih razdoblja i uživati u stvarima koje mi to donosi. Sad već znam kad posla ima više, kad manje i ne uzrujavam se oko toga. Na primjer, jako sam zahvalna što se nekad mogu prošetati Maksimirom usred dana na neki regularni utorak. To su sitnice, ali meni osobno jako važne. I sva ta nesigurnost koja možda dolazi s ovim poslom je vrijedna toga da si sama krojim vrijeme. Primjerice, ja sam mjesec dana prije covida dala otkaz, a paralelno su se otkazali apsolutno svi dogovoreni poslovi i zapravo sam tada osmislila Virtual Stylist. Na taj način sam si nekako sama stvorila priliku jer ih tad jednostavno nije bilo. Uvijek će doći novi posao ako ne sjediš i ne čekaš da se pojavi sam od sebe.
“Osim toga, kroz godine sam naučila da ne želim živjeti samo posao i poistovjećivati se s njim. Ja ga volim i on je jako važan, ali na kraju dana imam i druge stvari koje me vesele, druge uloge. Kad sam si to posložila u glavi sve stvari oko posla postale su puno lakše.”
Ivana Pavić
Posao modnog stilista se često ne doživljava dovoljno ozbiljno. Pogađa li te to i kako gledaš na to neshvaćanje okoline?
Iskreno, stvarno ne više. Jasno mi je da ljudi ne znaju što sve neki posao nosi, ako to nikad nisu radili. Ja u svom poslu uživam i to m je jedino važno. Primjerice, kroz svoj projekt stvarno pomažem ženama. Kako god to zvučalo trivijalno, one se stvarno osjećaju bolje, sretnije, javljaju mi kako su svi primijetili njihovu promjenu. Zbog toga često naprave i neke druge pomake u životu i meni je to prekrasno. Jako volim taj osjećaj da znam da sam nekoga usrećila i pomogla mu u nekom segmentu života.
U zadnje vrijeme se dosta koristi riječ “autentičnost”. Misliš li da to stvara pritisak?
Apsolutno da. Mi smo svi autentični od starta jer je svatko jedinstven i nema potrebe za pretjeranim naglašavanjem toga. Ali, mislim da je to došlo i pojavom društvenih mreža gdje su ljudi postali opterećeni idejom da moraju biti posebni i onda pokušavaju biti sve osim onoga što stvarno jesu. Ako se autentičnost mora forsirati znači da je ni nema. Svatko ima neku svoju posebnu energiju i način i nema potrebe to mijenjati na silu. Na kraju dana, vjerujem da se dugoročno uvijek prepozna tko je iskren.
Kako gledaš na kreativne blokade, imaš li ih?
Ima ih, naravno. To je sastavni dio posla. Nisu svaki dan i svako snimanje i projekt jednaki. Nekad dođem i odmah točno znam što želim postići, a nekad to ide malo teže. To je potpuno normalno. U tim trenucima pokušavam se inspirirati s jednim predmetom, odjevnim komadom i onda od toga graditi priču. Na kraju se sve nekako posloži, ali neki projekti su zahtjevniji od drugih. Nekad mi možda nije dan, ne može uvijek sve ići po špagi.
Što ti je važno u poslu i kako vidiš svoj daljnji put?
Važno mi je da se osjećam dobro i da imam mir u glavi. Kroz ove godine sam naučila, kako s ljudima, ali tako i s poslom da kad osjećam da nešto stvarno nije za mene i kada mi osjećaj nije dobar da je to onda stvarno tako. Shvatila sam da trebam težiti tome da radim samo stvari s kojima se osjećam dobro i koje me ispunjavaju.
Na početku sam znala ići preko svojih granica da bih pokušala zadovoljiti sve što se od mene očekuje, ali na kraju to nikad nije dobro.
Dalje se vidim sve više na svojim projektima. Voljela bih raditi s još većim brojem klijentica i podići to na još višu razinu. Privlači me rad sa stvarnim ženama, stvarnim situacijama i svim tipovima tijela. Iako ja i dalje uživam u drugim projektima i snimanjima i ne isključujem da ću ih raditi i dalje, ovome bih se htjela posvetiti još više.
Čega si želiš više u novoj godini?
Želim si više ljubavi. Više osjećaja da se na nekoga mogu osloniti i da ne moram sve raditi sama!
I za kraj, što misliš čega danas nedostaje?
Mislim da nam nedostaje više razumijevanja za ljude oko sebe. Jednako kako mi imamo potrebe, imaju ih i drugi ljudi. Nekako smo možda postali usredotočeni na sebe, a ipak smo društvena bića i postoje i drugi ljudi oko nas. Jednako kao što nama treba odobrenje i prihvaćanje treba i ljudima koji nas okružuju. Svima nam je odmah ljepše ako se uvažavamo i mislimo jedni na druge.