/Piše: Anamarija Virant/
Paraliza izbora je zanimljiva stvar; sve opcije su nam otvorene (navodno) i baš nas to zablokira na nivou da ne možemo započeti baš ništa?
Generacijama prije nas život je dolazio s puno manje mogućnosti, ali i s puno manje pitanja. Školovanje, posao, brak, djeca, mirovina. Put je bio relativno jasan, čak i kada nije bio lagan. Danas, barem teoretski, možemo biti što god želimo. Možemo mijenjati karijere, preseliti se na drugi kraj svijeta, pokrenuti vlastiti posao, odlučiti se ne imat djecu, imati djecu, raditi od doma, putovati, studirati s četrdeset ili krenuti ispočetka s pedeset godina.
I upravo tu nastaje problem.
Što je više opcija, to je teže donijeti odluku. U svakom trenutku postoji neka druga mogućnost koju možda propuštamo, neka verzija života koja djeluje uzbudljivije od ove koju trenutno živimo. Umjesto da nas sloboda oslobodi, često nas paralizira.
Kad gledamo društvene mreže, ali i slušamo ljude oko sebe, čini se da postoje dva potpuno različita svijeta. S jedne strane su mladi ljudi koji već u ranim dvadesetima osjećaju da negdje kasne, da nisu dovoljno ostvareni i da još uvijek nisu pronašli ono "nešto" što bi trebali raditi do kraja života. S druge strane su ljudi u četrdesetima koji su odbacili mnoga pravila koja su se nekad smatrala normalnima i još uvijek istražuju što žele, gdje pripadaju i kako žele živjeti.
Kakav je subjektivni osjećaj kad sve uzmemo u obzir?
Barry Schwartz, autor knjige The Paradox of Choice, ističe da povećan broj izbora često dovodi do smanjenja zadovoljstva. Kad imamo previše opcija, neprestano se pitamo jesmo li donijeli najbolju moguću odluku, a taj osjećaj nesigurnosti može nas ograničiti u daljnjim odlukama. Dok u prošlosti nije bilo tako puno (do uopće) izbora, sada je svaki aspekt života – od odjeće do odnosa, od karijere do hrane, prepun opcija ili se barem tako čini.
Mentalna iscrpljenost od izbora
Jedan od najvećih problema koje donosi previše opcija je mentalna iscrpljenost. Svaka odluka, ma koliko mala bila, zahtijeva našu pažnju i energiju. Ne možemo izbjeći preispitivanje opcija i osjećaj da smo možda propustili bolji izbor. Ako razmotrimo sitne odluke kao što su što ćemo jesti za večeru ili koju seriju ćemo gledati, lako ćemo primijetiti kako ovakvi izbori mogu izazvati stres i frustraciju. Koliko puta pomislite “joj trebala sam pustiti drugu seriju”? Kad donosimo velike odluke kao na primjer odabir karijere ili partnera – previše opcija može nas paralizirati, jer želimo biti sigurni da nećemo napraviti pogrešan korak.
Mora li nas posao ispunjavati?
Znamo svi ono “na poslu provodiš osam sati dnevno, više nego s vlastitom obitelji”. “Ako ne radiš ono što voliš, trošiš godine svog života” i slične rečenice. Da se razumijemo, svaka od njih može biti istina, ali kao da nitko na govori da i ne mora biti istina. Ne mora biti istina da ćemo potratiti život ako radimo 9-5 ili 8-4 da bi se mogli isključiti na vrijeme i raditi nakon posla ono što želimo. Ispunjen život ne mora nužno uključivati posao i počinjem vjerovati da je i to produkt kapitalizma samo upakiran mrvicu drugačiji, u onaj rustikalni, smeđi papir pa se čini bolje. Ali, i dalje je upakirani proizvod. Jer, ikad više priče o tome, a nikad manje istinski sretnih ljudi s mirnim živčanim sustavom.
Svrha se može pronaći na različitim mjestima. Ona se može živjeti u brizi o djeci, u pripadanju zajednici, u čitanju knjiga. U vjerovanju. U tome da jedva čekaš doći doma, ostaviti stvari i opet izaći van iz stana biti negdje u prirodi.
Svrha se može pronaći u tome da "samo" želiš što više putovati, a sredstva za to se mogu dobiti na tom jednom “nesvrhovitom” poslu. A ne mora biti ništa od toga, svrha je da smo živi. Doslovno.
Kako i sama pratim teme osobnog razvoja, dubljeg smisla, traženja sebe i sličnog, ne mogu ni reći koliko sam se često našla u zamci da “u onom trenutku kad samo još ovo osvijestim, naučim, ostvarim…” znate i sami. Zamka te jedne vrhovne svrhe. Majke naših života, jer bez toga bi mogli biti potraćeni? Kad smo došli do toga?
Posao iza svrhe? Realnost ili produkt vremena u kojem živimo
Nije slučajno da self help industrija živi svoje najbolje dane. Osim što živimo kad se tehnologija razvija nemogućom brzinom, AI postaje prijetnja poslovima za koje smo se školovali i radili desetljećim, dok istovremena postoji ekipa koja se dere “sve je to pozitivno, uzbudljivoooo”, teško je povjerovati da nam ne treba pomoć.
Ali osim toga, u ovom ludom svijetu, neograničenih mogućnosti, svatko može raditi točno ono što voli. Jer, svrha je u poslu?
Čovjekova potraga za smislom i kako smo ju toliko iskrivili?
Nema ljepšeg osjećaja buditi se s mišlju koliko voliš svoj vlastiti posao. Ono kad jedva čekaš početi raditi, stvarati i razmišljati što se sve može pozitivno dogoditi taj dan. Ono, čisto djetinjasto uzbuđenje što smo živi i što imamo opcije. I samu me na trenutak malo rastuži ova pomisao jer tešto je ići kroz život jureći taj osjećaj. Problematično je što danas, jako veliki broj mladih živi s tim pritiskom prije nego što su uopće zakoračili u stvarni život. Prezentirana je slika osobe u ranim dvadesetima koja, ako samo doovljno jako želi, može postići baš sve. Ova premisa mi se inače sviđa i čvrsto vjerujem u nju, ali kako je moguće da je ta svrha baš uvijek sadržana u poslovnom ostvarenju?
Ipak živimo u kapitalizmu na steroidima i teško se oteti dojmu da se samoostvarenje uopće može postići bez tog segmenta kojem bi trebali težiti, slažemo se. Ali što ako je svrha za nekoga na drugoj strani te jednadžbe?
