“Ako ste osoba ili ste okruženo osobama koje se imaju potrebnu stalno ispričavati za svaku sitnicu – znate koliko to može biti iritantno za vas ili druge.”
“Pretjerano ispričavanje” i kako ga prepoznati
Koliko puta dnevno kažete ‘oprostite’? Ako je toliko često da se ne možete ni sjetiti, onda je vrijeme da preispitate ovu naviku i prestanete se ispričavati za stvari za koje se ne treba ispričavati.
Nekad je smiješno koliko puta kažem “sorry” zbog apsolutno nebitnih situacija, a primijetila sam to i kod nekih meni dragih osoba. I iako je situacija s godinama bolja, i dalje priznajem da i pri najmanjoj misli da sam možda nešto krivo rekla/napravila ili nešto treće – imam potrebu za automatski reći oprosti.
Netko vam zablokira put u dućanu? Dok se pokušavate probiti jer ne možete proći zbog te osobe – ide jedno automatsko oprosti? Zna vam se dogoditi ovakvih nekoliko situacija, a još nije ni podne? Jako poznato.
Primjerice, ova ide još dalje. Postoji tip osobe koji će vratiti loše jelo u restoranu, reći kad nisu zadovoljni s frizurom ili bilo kojom uslugom koju plaćaju. Jasni su, direktni, svjesni svojih prava i ne promišljaju svaku odluku previše. S druge strane tu su (smo) mi koji će otići od frizera ravno doma plakati, koji će se nasmijati konobaru i reći da je hrana “fantastična” i još ostaviti napojnicu. Pogodite koja od ova dva tipa osobe je sklonija pretjeranom ispričavanju?
Dosta je jasno, znam.
Koliko to utječe na iskrene isprike?
Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji pokazalo je da čak trećina ljudi osjećaja kao da se prečesto ispričavaju, od te trećine, većina su žene. I dok, u svojoj biti, stvarno nema ništa loše u ispričavanju i može se na to gledati kao na lijepu gestu – utječe li to na našu sposobnost prave, iskrene isprike? I kako ju ljudi doživljavaju ako i inače za sve govorimo oprosti i razvlačimo te granice?
Psychology today, u svom nedavnom tekstu, u kojem je psiholog Nigel R. Bairstow pisao o važnosti iskrenih isprika i zašto ih je važno prakticirati – zbog drugih, ali i sebe. Iskrene isprike dopuštaju nam da gradimo dublje i značajnije odnose, da razlikujemo situacije u kojima (ne)trebamo posezati odmah za serijom obrambenih rečenica i isprika nego naučiti kad je vrijeme da ih prakticiramo.
"Istinska isprika obično uključuje konkretno priznavanje pogreške, izražavanje iskrenog žaljenja i često uključuje obvezu promjene ili izbjegavanja ponavljanja iste greške. Istinske isprike također ne prebacuju krivnju ili opravdavanje, te često uključuju konkretne korake za ispravljanje greške. One nisu izgovorene u afektu i zbog drama ili straha. Suprotno tome, lažne isprike su često nejasne, prebacuju odgovornost i nedostaje im jasno priznanje krivice."
Djeluje li neiskreno?
Ako ste u ovoj prvoj, gore navedenoj skupini ljudi, ili ste okruženi njima, onda znate kako je čuti oprosti. Ali, sigurno znate i one ljudi koji djeluju toliko sigurno u svojoj koži, toliko neopterećeni događajima oko sebe – koji se jednostavno čine kao da ih sve što se događa oko njih – ne dotiče previše. To su ljudi koji se najčešće ne trude previše, nije im bitno impresionirati druge, ne razbijaju glavu tuđim mišljenjima i čini se da ih svi baš zato cijene i poštuju. Ljudi za koje se čini da im je potreban manji napor da zavrijedili poštovanje. Ne ispričavaju se za sitnice, ne overthinkaju sve svoje postupke toliko detaljno. Zašto im onda sve ide od ruke?
Možda je odgovor u tome što djeluju iskreno i autentično. A možda djeluju malo zastrašujuće jer su toliko različiti od nas overthinkera koji ćemo se ispričati jer smo preglasno disali dok je netko pored nas razgovarao na mobitel.
Kako god bilo, isprike treba dozirati, tako barem kažu, baš kao i sve ostalo u životu. Jer, ako nečega imamo previše u životu počet ćemo uzimati zdravo za gotovo.
Oprostite ako je ovaj tekst bio prekratak, ili predug, ili bilo što što niste zamislili.
Fotografije: Pinterest