Tom Kučina, mladi je kreativac s kojim sam imala prilike raditi prije nekih sedam – osam godina tijekom našeg agencijskog puta. Talentiran, marljiv i duhovit dečko koji je prkosio svim stereotipima o generaciji Z. 

Tom je u tih osam godina otkad smo zadnji put poslovno surađivali još više napredovao, a u svoj portfolio dodao je i neke impresivne pothvate. Jedan od njih svakako je, sudjelovanje u organizaciji KIOSK konferencije koja je već u prvoj godini prepoznata na tržištu. 

Ali osim svega toga, nedavno se i preselio u Njemačku, pokrenuo vlastiti posao (@skupaworld) i počeo živjeti jedan drugačiji život što mu je donijelo nove prilike, ali i izazove i prilagodbe. 

Imaš li osjećaj da si napravio “factory reset” života ili njegov upgrade? 

Život, odnosno kalendarsku godinu, oduvijek promatram u razdoblju od rujna do lipnja s ljetom kao nekom pauzom, rupom u vremenu, vlastitim entitetom koji ne pripada ni prvom ni drugom dijelu godine. Vjerojatno je glavni razlog jednostavan – zbog školske godine koja je jednako tako postavljena, ali ono što je možda meni bitniji razlog su televizijske serije. Danas to baš i nije tako kada su sezone kraće i izlaze u komadu ili u par tjedana svakih nekoliko godina. Prije streaming ere, tradicionalna američka serija, koje sam u osnovnoj i srednjoj školi vjerno pratio, imala je 20-24 epizoda po sezoni, a one su izlazile upravo od rujna do lipnja. 

Zašto je ovo bitno? Zato što svoje preseljenje, nastavak karijere i sve što je došlo s time, ne mogu promatrati kao reset ili kao upgrade. Iz moje perspektive, ovo je nastavak sezone mog života nakon kratke zimske pauze ili reboot – ovo je moj “…And Just Like That”, samo, nadam se, bolji. 

Kako je izgledao trenutak kad si odlučio otići iz agencije i preseliti se u Njemačku? Je li to bila nagla odluka ili nešto što se dugo kuhalo?

Godinama sam ponavljao da želim otići iz Hrvatske i živjeti vani, makar na par mjeseci, godinu, dvije (ako ne i duže) jer sam htio to iskustvo. Htio sam vidjeti kako će to utjecati na mene, kako ću se snaći, kako ću se promijeniti.

To je, neizbježno, za sobom povlačilo i pitanje posla. Volim svoj posao i, srećom, uglavnom me ne veže uz mjesto, već samo uz laptop. Ne bih rekao da je odluka bila nagla, bila je prirodna u tom trenutku i sve je vodilo prema njoj, kad tad. Nakon 7 godina u agenciji, nisam ni osjećao da bih odlaskom napravio veliki propust i otišao u trenutku koji je za mene karijerno ključan. U tim godinama puno sam naučio, ne samo o poslu, nego i o sebi i znao sam da će posla za mene biti, u nekom formalnom sustavu ili izvan njega, u vlastitom. 

Jesi li imao osjećaj da “riskiraš previše” ili da napokon radiš nešto za sebe?

Još sam u svojim dvadesetima, i još nekoliko godina ću biti. Tako da, kada bi se neki tračak sumnje pobudio, brzo bih ga ugasio osvješćivanjem da za sve ima vremena i da je veći rizik ostati gdje jesam, ne iskoristiti priliku, nego otići. Srećom, godinama sam radio na takvim projektima da sam u puno njih uspio pronaći nešto (ili svašta) za sebe i raditi ih s guštom. Vrlo mi je teško odrađivati stvari, raditi nešto samo da bi se zaradilo ili zato što se mora. Ako i prihvatim neki takav projekt, brzo shvatim da to za mene nema smisla i da ne želim tako raditi, stoga ih nikad nisam ni imao puno. 

Posljednjih godinu i nešto aktivno radim na KIOSK-u, brendu koji je kao svoj prvi proizvod izbacio vlastitu brending konferenciju. To je nešto što sam od prvog dana radio za sebe jer sam, uz još 6 izvanrednih ljudi, odlučio da radimo nešto čemu je glavna poanta da bude kvalitetno, smisleno, novo i drukčije, bez razmišljanja o komercijalnom uspjehu. SKUPA, moj brend, koji se tek treba razviti u nešto opipljivo, je još jedan takav projekt. 

Možda ne vidim stvari kakve jesu, no mislim da uvijek radim nešto za sebe, bio to dobar osjećaj ili učenje nečeg novog, ima li to smisla? Nadam se da ima. 

Kako bi opisao svoj prvi mjesec u Njemačkoj u tri riječi?

Isto, posao, trgovine. 

Moj prvi mjesec bio je u znaku rada i priprema za KIOSK konferenciju tako da mi je život izgledao isto kao da sam u Zagrebu, Umagu ili negdje treće. Probudio bih se, radio, otišao na trening i tako ukrug. A trgovine… u Zagrebu sam imao svoju kvartovsku trgovinu na koju sam naviknuo pa mi svaka sljedeća, s kakvom god ponudom, nije bila dovoljno dobra. 🙂

Koji ti je bio najveći kulturološki šok?

Budući da nam Njemačka nije daleko, a i ja sam iz Istre, iz turističkog grada, oduvijek sam u doticaju s Nijemcima, Talijanima, Nizozemcima, nije bilo nekih velikih šokova. Ipak živimo u globalnome selu. Ako se jednoga dana preselim na neki drugi kontinent, onda možemo razgovarati o ovoj temi, a zasad to ostaje na malim stvarima poput kokica u kinu za koje je ovdje normalno da su slatke, a ne slane. 

Što te ugodno iznenadilo, a što razočaralo?

Nijemci se puno žale na njihov javni prijevoz, no istina je da u velikoj većini slučajeva, ako jedan vlak ili bus kasni, vrlo vjerojatno imaš drugu opciju i nije drama. No, ipak, njemačka točnost o kojoj oduvijek slušamo je ipak samo propaganda.

Kako je nastao “SKUPA” i što taj naziv znači za tebe?

SKUPA je inspirirana jednom rečenicom koja se dugo provlačila između mojih bivših kolegica i kolega, danas prijatelja, i mene: “Mi sve skupa”. To je uvijek bila i šala i istina, a ujedno je i moja poslovna i osobna filozofija. Vjerujem da ništa ne može nastati od jedne osobe. Da, netko može imati glavnu ideju, glavnu viziju, napraviti većinu posla ili čak sve, ali to nikada ne bi postojalo bez utjecaja okoline na nju. Inspiriraju me moji odnosi s ljudima, načini na koje me oblikuju. Isto vidim u poslovnom okruženju – ako govorimo o odnosu klijent/agencija, ništa ne može nastati samo s jedne strane. Potrebno je pružiti si ruke i dati povjerenje, a za to su odgovorne obje strane. Zato ne volim kad se bilo koji rad pripisuje samo jednome, u našem svijetu sve se radi skupa, vidjeli mi to ili ne. 

S druge strane, kad mi se taj naziv pojavio, dobio sam komentar: “Onda ti ljudi uvijek mogu u mailu napisati: Tomi, daj onu skupu!” i znao sam da je to to.

Znači li tvoj odlazak da želiš izgraditi brend u drugoj zemlji ili se radi o spletu okolnosti?

Ne ograničavam se na jednu zemlju, a isto tako i ne bježim od Hrvatske. Moje djelovanje snažno je vezano uz jezik i kulturu, što znači da će moj brend uvijek imati reference na nešto specifično za našu zemlju, Jadran ili nešto univerzalno ljudski. SKUPA, iako se to možda sada tako čini budući da je vezana isključivo uz mene, nije osobni brend i ne bih htio da ona to ikada postane. Moja je želja da SKUPA bude brend za sebe, koji će uvijek moći živjeti i kojeg će graditi veća skupina ljudi, pa i zajednica. No, ono što mi uvelike olakšava izgradnju, nazovimo ga osobnog brenda (iako priznajem da mi ovaj izraz izaziva jezu), su dosadašnje suradnje. Dobra riječ daleko se čuje, a imam tu sreću da sam radio s ljudima iz svih ex-yu zemalja, ali i cijele Europe zahvaljujući KIOSK-u. Moj primarni medij vjerojatno će dokle je interneta biti neki oblik društvenih mreža, a s njima je sve lakše.

To gdje se ja trenutno nalazim zapravo je gotovo pa u potpunosti nepovezano uz posao.

Kako si podnio taj “reset” –  novi grad, novi posao, nova svakodnevica?

Kao i sve u životu, uz savjet dragih ljudi: dan po dan, korak po korak. 

Kako danas izgleda tvoj prosječan dan?

Posao, kuhanje, teretana, šetnja i za kraj film, serija ili knjiga. Vikendom uvijek izlet. Dokle god vlak vozi, nekad je to Berlin, nekad Frankfurt, Strasbourg, Karlsruhe. 

Što radiš kad ne radiš?

Uglavnom se igram i mazim sa svojim mačkom Leom. Skrolam. Otkrivam nišne časopise. Učim digitalno crtati u Procreateu. Pokušavam izvesti muscle up.

Jesi li uspio pronaći neki balans između posla i života ili je sve još u fazi traženja?

Mislim da ga nikada neću pronaći. 🙂 Moje prokletstvo je to da u svemu vidim priliku za monetizaciju. To je s jedne strane dobro jer znači da ću uvijek imati način kako se životno osigurati, a s druge mislim da umanjuje uživanje u procesu jer stavlja pritisak na njega. Želim naučiti i aktivno se baviti nečime apsolutno beskorisnim, nečime što ne mogu i neću objaviti ni na Instagramu, a niti će me inspirirati za neku kampanju.

Što si kroz ovu promjenu naučio o sebi? ili je još rano pričati o tome? 

O tome možemo za godinu dana u nekom novom intervjuu. 🙂

Što bi poručio nekome tko razmišlja o sličnom koraku?

Razmisli o najgorem mogućem scenariju koji se može dogoditi. Vjerojatno nije tako strašan. Ako i to možeš prebroditi, a vjerojatno možeš, napravi promjenu. I uvijek se zapitaj: hoće li mi više biti žao što nešto nisam učinio ili što jesam? 

Imam dojam da smo naučeni čekati i čuvati se. Radit ćemo pa uživati, sada ćemo se mučiti da bismo kasnije putovali, čekat ćemo mirovinu, izdržimo ovo pa će doći nešto bolje. A što ako ne dođe? Koliko se ljudi mučilo i radilo jer su čekali mirovinu da uživaju u njoj, a onda kad je mirovina došla, njih više nije bilo, što znači da su cijeli život proveli čekajući. Naravno, to ne znači da trebamo biti nemarni ili neodgovorni, sve ima svoje granice, i realne i etičke, ali često su granice koje imamo nešto što si sami zadajemo živeći živote koji su strukturirani da bi impresionirali druge ili ispunili tuđa očekivanja. 

I zadnje: u redu je razočarati ljude. Ono što mislim da je bitno je da ne razočaramo sami sebe, a drugi… mogu poraditi na istoj stvari. 

Njemačka u jednoj riječi:

Eksperiment.

Najdraže mjesto tamo:

Šetnica iznad cityparka u Karlsruheu.

Najveći izazov:

Pronaći pakiranje turske kave.

Najveće iznenađenje:

Cijena zobenog mlijeka (hint: niža nego u Hrvatskoj).

Što ti najviše nedostaje iz Hrvatske: 

Spar na Kegliću, kino u kojem je sve na originalnom jeziku, neplanirane kave s prijateljima i odlasci na Sljeme, moj bicikl.

Fotografije: privatna arhiva, Luka Brajković, Marin Baković