Deni je mlada spisateljica i profesorica stranih jezika. Iako ima samo 26 godina iza nje su čak tri objavljene knjige, a trenutno piše još jednu. Sve je počelo uspješnim Instagram profilom na kojem dijeli svoje misli i dijelove iz svojih djela. 

Pisanje knjiga – poezije ili proze uvijek nosi neku romantiku i mistiku uz sebe. Zamišljamo ljude koji ih pišu, način na koji razmišljaju, a ako je riječ o mladoj osobi s ovakvim opusom – zanimanje postaje još veće. 

Kad pričamo o izlaganju – pisanje svojih riječi na papir i ideja da će to pročitati svi tvoji dragi ljudi je u najmanju ruku zastrašujuća pomisao. 

S Deni smo razgovarali o inspiraciji, strahu, snovima i svemu između toga. 

Radiš kao profesorica, ali i pišeš knjige. Kako je sve počelo? 

Cijela priča s pisanjem i profilom Žena kao ti se dogodila skroz spontano. Prije tri godine osjetila sam potrebu svoje pisanje, na neki način dijeliti s ljudima. Nisam bila spremna u tom trenutku negdje objavljivati svoje radove, nisam se htjela natjecati s ljudima i nisam se bila spremna na taj način izložiti kritikama. 

Htjela sam platformu na kojoj mogu bez opterećenja jednostavno dijeliti svoje misli. Zapravo me moj dečko nagovorio na otvaranje profila na kojem sam dugo vremena bila anonimna. Ni moji najbliži ljudi, uz par izuzetaka nisu znali da ja pišem i javno objavljujem. Ta anonimnost mi je, vjerujem bila ključna na početku jer mi je dala slobodu i oslobodila me straha od osuda. 

Profil je narastao jako brzo i za manje od godinu dana sam već imala desetak tisuća pratitelja. Tek prije objavljivanja svoje prve zbirke poezije sam zaključila da bih se trebala predstaviti ljudima jer će tamo biti moje ime i prezime da mogu spojiti osobu s djelima i tako sam se “otkrila”.

Razmišljala sam kako ću to uopće napraviti i kroz jedan Q&A na Instagramu sam čekala da me netko pita jer su uvijek dolazila ta pitanja. Kada sam se predstavila, sjećam se da sam bacila mobitel i samo čekala – kao kad imaš šesnaest godina i pošalješ neku riskantnu poruku. Kad sam ga opet primila – bio je pun notifikacija i reakcije su zapravo bile jako pozitivne, bilo je predivno. Taj trenutak mi je bio okej, ali ono što je bilo teško je nastaviti pisati nakon toga. Dotad sam pisala anonimna što je puno lakše nego pisati pod svojim imenom i prezimenom. Mislim da je to puno hrabrije, stajati iza svoje riječi i umjetnosti.

Rekla je da će mi se sigurno svidjeti. Bio mi je to baš neki Hannah Montana moment. Možda da nisam studirala nešto povezano s pisanjem bi se lakše oslobodila straha i imala bih manja očekivanja od same sebe. 

Živiš ipak jedan nekonvencionalan put. Iako radiš u školi i oba zanimanja su povezana s tvojim formalnim obrazovanjem – nema puno tako mladih ljudi koji pišu knjige i vode takav profil. Kako ljudi reagiraju i shvaćaju li svi ozbiljno tvoje pisanje?

Kad ti nešto radiš ne doživljavaš to tako neobičnim ili izvan očekivanja, ali kada bih upoznavala neke ljude i spomenula da sam napisala knjige shvatila sam koliko se ljudi oduševe s tim i koliko im je to zapravo zanimljivo. Tako da mogu reći da su reakcije s kojima sam se dosad susretala zbilja pozitivne. Naravno da sam svjesna da uvijek ima i negativnih komentara. Sad sam već tri godine aktivna na društvenim mrežama i tamo su jako velika očekivanja. 

Ali kako se ja mijenjam, tako se mijenja i ono što želim objavljivati. Ne opterećujem se s tim previše. Sjećam se da sam jednom objavila mišljenje o jednom filmu i dobila sam jako puno negativnih komentara – da sam ih razočarala i slično. Shvaćam da to sve nije bitno ako ti slijediš sebe i radiš ono što ti želiš i voliš. 

A koliko je teško, uz sve što radiš održavati i društvene mreže? Koliko ti je zahtjevno sve balansirati? 

Ja moram priznati da se ja osobno jako dobro držim s društvenim mrežama. Nisam netko tko besciljno skrola i gubi sate na društvenim mrežama. Najčešće samo uđem, objavim i to je to. Zna mi se dogoditi da se skroz isključim i danima nemam potrebu uopće vidjeti što se događa na društvenim mrežama. Ali, realnost je takva da je takva neaktivnost u današnje vrijeme teško održiva. Ako nisi prisutan, postaješ nerelevantan tako da se trudim balansirati između svega toga. 

Inače sam jako veliki esteta i jako mi je važno da sve lijepo izgleda, htjela bih cijeli vizualni dio mog profila podići na jedan viši nivo, ali to zbilja iziskuje jako puno vremena. Tako da – malo po malo. 

Tvoja prva objavljena knjiga je bila zbirka poezije – “Osjećam dakle jesam”. Je li poezija tvoja prva ljubav?

Ja zapravo nikad ne bih rekla da ću pisati, a pogotovo objavljivati poeziju. Otkad znam za sebe ja pišem, ali uvijek sam pisala prozu, razrađivala likove i pisala priče. Poezija se zbilja dogodila. Moji prvi tekstovi su bili citati iz nekih mojih priča, a zbog mog osjećajnog načina izražavanja je sve zvučalo nekako poetično. Zato moja poezija i je netipična – nema rime, kitica i sličnih stilskih figura na koje  smo navikli kad je poezija u pitanju. Zapravo ono što ju čini poezijom je moj poetični način izražavanja. Moja poezija je često i sretna – ne mora biti uvijek onako dramatično i negativno. Volim izazvati taj pozitivni osjećaj u ljudima. 

Bi li se voljela baviti isključivo pisanjem i vječno pitanje – može li se živjeti od pisanja kod nas? 

Mislim da svaki umjetnik ima afinitete živjeti od svoje umjetnosti. I kad sam tek počela mislila sam da je, ako se trudiš i imaš talent to dovoljno i da ćeš uspjeti. Ali, kad sam ušla u taj svijet i počela malo primjećivati stvari shvatila sam da nije baš tako jednostavno i da stvari nisu tako divne kako sam ih ja zamišljala. Mislim da se kod nas ne cijene dovoljno domaći autori, imam osjećaj da pitaš ljude što čitaju da bi zbilja malo njih navelo nekog hrvatskog autora. 

Ali ipak, vjerujem da je moguće ako se stvari poslože i ako s dovoljno dugo prisutan i trudiš se. 

A odakle crpiš inspiraciju? Jesu li tvoji doživljaji i životne priče ili ipak ne?

S obzirom da sam ja u sretnoj vezi već šest godina, a znam pisati o bolnim ljubavima i sličnim stvarima –  nemaju sve moje riječi veze sa mnom i mojim životom. Ja jako upijam sve oko sebe pa tako i priče koje čujem od dragih ljudi, koje su se dogodile njima ili nekome koga oni poznaju. Tako da bih rekla da inspiraciju crpim iz svega što me okružuje. 

Jesi li uvijek zadovoljna s onime što napišeš? 

Inače sam jako samokritična i stroga prema sebi što se svega tiče, a naročito kad je pisanje u pitanju. U tom trenutku sam zadovoljna, ali s odmakom znam biti jako kritična i nikako mi se ne sviđa ono što sam tad napisala. Moje prvo djelo nije moje najbolje djelo, ali sam nešto naučila iz njega i to je jedino važno. To je jedan konstantni love-hate odnos prema tome jer si s jedne strane ponosan, a s druge strane znaš da to može i bolje. 

Prije sam si uvijek govorila “moraš ostati svoja, ne smiješ se mijenjati”, ali sada ne mislim tako. Mislim da je smisao života upravo promjena i to da stalno evoluiramo i mijenjamo se. 

Što misliš čega nam nedostaje kao društvu?

Rekla bih da nam nedostaje to da budemo svoji. Da se ne bojim biti drugačiji, da se ne bojimo izraziti i živjeti ono što stvarno jesmo.