Za laptopom ( ili mobitelom) doručak, na istom laptopu rad, zatim odmor, i dalje na istom uređaju i prije spavanja opet isto. Pritisci od društva i socijalna anksioznost tjeraju sve više ljudi da ne izlaze iz svojih stanova – uopće.
Hikikomori – izraz koji je otišao daleko od Japana
Hikikomori danas se često opisuje kao ekstreman oblik izolacije, ali istraživanja pokazuju da ga je korisnije razumjeti kao složen društveni fenomen, a ne samo individualni problem.
Po definiciji i onome što se koristi u društvu – riječ se odnosi na osobe koje se povlače iz društva na najmanje šest mjeseci, potencijalno prestaju ići u školu ili na posao i izbjegavaju gotovo sve društvene kontakte. Ono što počinje kao povlačenje s vremenom može postati stabilan način života. Ljudi u svojoj izolaciji nerijetko pronađu utjehu koja im, ironično, pruža stabilniji život od onog koji su vodili vani. Uz sve pritiske, podražaje i očekivanja.
Fenomen je prvi put detaljno opisan u Japanu tijekom 1990-ih, u kontekstu obrazovnog i radnog sustava koji postavlja visoka očekivanja i malo prostora za pogrešku. Procjene govore da je između 500.000 i 2 milijuna ljudi u Japanu prošlo kroz ovaj oblik izolacije, najčešće u dobi od adolescencije do rane odrasle dobi. Iako se dugo smatralo da je riječ o specifično japanskom problemu, danas je zabilježen u brojnim zemljama, uključujući SAD i Europu.
Ne izgleda uvijek isto
U praksi, hikikomori ne izgleda uvijek isto. Neki ljudi ne izlaze iz sobe godinama. Drugi izlaze rijetko, ali bez pravog kontakta s drugima, više samo postoje u okruženju u kojem izađu, ali ne pokazuju želju za komunikacijom i povezanosti. Postoje i blaži oblici u kojima osoba formalno funkcionira, ali je emocionalno i društveno potpuno povučena. Prosječno trajanje može biti od jedne do četiri godine, ali postoje slučajevi koji traju desetljeće i duže. Što se duže vremena provide u izolaciji, to duže vremena treba da se osoba vrati i vodi iole normalan društveni život.
Odgovor na stanje društva?
Važno je naglasiti da hikikomori nije službena dijagnoza. U nekim slučajevima povezan je s anksioznošću, depresijom ili drugim poremećajima, ali u velikom broju situacija ne postoji jasna klinička dijagnoza koja ga objašnjava. To dodatno komplicira razumijevanje jer se ne može svesti na jednu kategoriju. U nekim istraživanjima čak se navodi da dio osoba u izolaciji nema prepoznatljiv psihijatrijski poremećaj, što otvara pitanje je li problem više društveni nego medicinski. Jer, ako pogledamo realno, ovaj fenomen je u porastu, a činjenica je da ljudi osjećaju sve veći pritisak od vođenja života kojeg ne mogu ispuniti i koji ih ne čini sretnima.
Uzroci su gotovo uvijek kombinirani. Jedan dio odnosi se na individualna iskustva poput bullyinga, neuspjeha u školi ili osjećaja nepripadanja. Drugi dio dolazi iz puno šireg konteksta. Iako i ovo su sve samo nagađanja jer konkretni uzroci gotovo su uvijek individualni. Ne možemo konkretno znati koji su trigeri za odluke o povlačenju iz društva, ali činjenica je da oni postoje. I činjenica je da sve više ljudi osjeća potrebu za izolacijom. Taj trend započeo je još u koroni kad smo unutar četiri zida mijesili banana bredove i nadali se najboljem, potajno uživajući u mogućnosti izolacije. Osobno znam ljude koji se ne libe reći (u šali naravno, je l') da im je razdoblje korone bilo najbolji period života.
Obiteljski kontekst i važnost podrške
Ovakav način života, naročito bez rada treba moći financirati i preživjeti. Velika većina ljudi koji žive hikikomori način života imaju podržavajuće roditelje ili druge članove obitelji koji im dopuštaju da žive kod njih bez financijskog doprinosa. I ovo je pokazatelj koliko je unutrašnji, samotnjački način života postao normaliziran – i to u tehnološki najnaprednijim kulturama koje bi nam treble omogućiti da se povežemo u sekundi na sto različitih platformi i načina.
Možda je u tome i problem? Digitalni svijet koji ide samo naprijed gotovo pa nam omogućava sve bez da progovorimo jednu riječ uživo s bilo kime. Danas je moguće zadovoljiti osnovne potrebe bez izlaska iz kuće, komunicirati online i konzumirati sadržaj bez fizičkog kontakta. Neki se slažu da takav način života smanjuje potrebu za direktnim odnosima i otežava njihovo razvijanje – najviše jer jednostavno ne trebamo. Ali, opet – upravo taj digitalni svijet je ipak prozor prema vanjskom svijetu.
Hikikomori, koji je u velikom porastu, zato podiže neka puno veća pitanja. Ako sve veći broj ljudi pronalazi funkcionalan način života unutar izolacije, problem nije samo u pojedincu. Koliko nam društvo koje smo izgradili služi? Koliko slobode imamo za stvarno živjeti? E to su pitanja na koje je teško, a ponekad i bolno odgovoriti.
Radi se o odnosu između društvenih očekivanja i stvarnih kapaciteta ljudi da ih ispune. U tom smislu, hikikomori nije samo povlačenje iz svijeta, nego i pokazatelj koliko je taj svijet nekima postao teško podnošljiv.
Fotografije: Pinterest
