Nikolina Šimović, nagrađivana akademska slikarica i profesorica likovne umjetnosti koja stvara i radi već preko dvadeset godina. Imala je brojne izložbe i njen rad je odavno prepoznat i cijenjen. Rođena Dubrovčanka koja pola života živi u Zagrebu.

Nikolinu sam upoznala slučajno,nedugo prije ovog intervjua na jednoj radionici i dojmio me se njezin osobni stil i neposrednost. Poželjela sam saznati više o njenom radu, stvaranju, ali i pogledu na život koji je, u njenom slučaju, jedno veliko stvaranje u bojama. 

Razgovarale smo o inspiraciji, pronalasku svog puta i kako doživljava konstantnu potrebu za kreativnim radom i stvaranjem. 

Rano si pronašla svoj put i to je oduvijek bila umjetnost. Koliko je bilo teško održavati inspiraciju i stvaralaštvo kroz sve godine i faze koje si prolazila?

Da u simbiozi smo otkad znam za sebe, ne sjećam se vremena prije.  Svaki dan sam u ateljeu jer imam potrebu stvarati. Riječ je o procesu, a kontinuitet je iznimno važan. Stvaraš jer te nešto iznutra goni i nisi miran dok to ne ispoljiš, kao rijeka koja teče, ponekad mirno, ponekad burno ali uvijek naprijed. To ne znači da je uvijek dobro niti da si uvijek zadovoljan, kad rezultat ne ispunjava očekivanja , ali taj kontinuitet i strast su ono što me pokreće i održava na putu stvaralaštva. Inspiracija mi dolazi iznutra, a proces stvaranja postao je neizostavan dio mog svakodnevnog ritma. 

Mnogi kreativci kažu da smo svi negdje u sebi kreativni. Slažeš li se s time i koji je tvoj savjet za slijeđenje tog poziva koji osjetimo u sebi?

Kako si uskladila rano majčinstvo sa stvaranjem?

Majčinstvo i stvaranje su se u mom životu skladno isprepleli, gotovo prirodno. Majčinstvo je za mene jedno od najljepših iskustava, a moja djeca su postala neizostavni dio mog stvaralaštva. Sve se odvijalo spontano, kao da su se svi dijelovi slagalice savršeno uklopili. Naravno, taj sklad ne bi bio moguć bez velike podrške mog supruga, koji je uvijek tu da me podrži i potakne. Zajedno smo stvorili prostor u kojem se ljubav prema obitelji i strast prema stvaranju mogu međusobno nadopunjavati. Tako da uz malo ljubavi, puno smijeha i dobru dozu strpljenja, uspjela sam pronaći svoj ritam u ovoj divnoj igri majčinstva i stvaranja.

Strah od mišljenja drugih ljudi često sputava mnoge. Jesi li se susrela s time i kako to rješavaš?

Da, naiđem na mišljenja drugih, ali mislim da je važno imati unutarnji kompas koji te vodi.  Radim za sebe i stvaram jer to jednostavno moram. Na kraju dana najvažnija je ta mala iskra u meni, a ne što misli ostatak svijeta.

Što te najviše ispunjava?

Iskrena povezanost s prirodom, obitelj i trenutak kada otkrijem nešto novo u svom umjetničkom procesu. Biti u mirnom okruženju u ateljeu gdje se mogu igrati kao dijete, tragati, istraživati i stati pred nove izazove koji će me odvesti u nepoznate likovne svjetove. 

Nedavno si s obitelji preselila iz stana u Zagrebu u Sveti Ivan Zelinu. Kako ste se snašli na novoj lokaciji i jeste lako donijeli odluku?

Odluku o selidbi smo donijeli dosta spontano i bez neke prevelike pripreme. našli smo kuću i u roku par mjeseci smo se preselili i nismo požalili. Ne bi više mijenjala mir i prirodu koju sad imam s gužvama u prometu i živciranjem. Ali, nama je sad bilo pravo vrijeme, prije desert godina nisam bila spremna na tako nešto. Voljela sam šušur i imala bih osjećaj da nešto propuštam, ali sad mi je ovo neprocjenjivo. Radim u svom ateljeu, imam mir i to jako dobro djeluje na moju kreativnost i stvaranje. I djeci se jako sviđa, presretni su što smo ovdje, baš uživamo. 

Bojimo se neuspjeha, što god to za nas značilo. Kako se nosiš sa situacijama kad stvari ne ispadnu onako kako si prvotno zamislila?

Neuspjeh? Nikad ga nisam vidjela kao nešto negativno.

Koliko je teško biti stalno kreativna? 

Nije teško kad voliš ono što radiš. Ako je stvaranje dio tvoje svakodnevice, onda to postaje prirodan ritam, kao disanje. Naravno, ponekad dođe do zastoja, ali onda jednostavno trebaš stati, uzeti pauzu i pustiti inspiraciju da te pogodi.

I kada nisam ispred platna ne mogu pobjeći od kreativnosti, bilo da je riječ o kuhanju s djecom, izrađivanja nečega za školu, uređenjem interijera ili redizajniranjem namještaja…

Faze radova, ciklusi, djela koja bi istaknula – sve što bi voljela prenijeti u članku?

Inače volim eksperimentirati i izražavati se u raznim medijima. Kolaž se provlači kroz sve radove, to je osnovni postupak na koji našivam i lijepim različite likovne postupke, igram se s raznim materijalima rekomponirajući oblike, boju i odnose između slika i crteža. U isto vrijeme to je proces i avantura. Ne mogu pojasniti svoja rješenja jer su ona intuitivna. Odluke dolaze spontano, bez svijesti da ih donosim. U mojim djelima nema ničega što treba iščitavati, nema skrivenih značenja. Ona su stvorena za čisti estetski užitak i moj jedini cilj je priuštiti ljudima osjećaj blaženstva, nesputanosti, lakoće i živosti. Imaginarni motivi potpuno su nesputani detaljima i naracijom i odraz su stvaranja u dahu. Rezultat su snovite projekcije, slika prije slike…

Istaknula bi cikluse i izložbe  ovih zadnjih par godina, u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik gdje sam izložila 50 radova  u mediju slikarstva, skulpture, mobila i instalacije iz ciklusa Lapis lazuli i obilježila 20 godina izlaganja. Zatim  ciklus Herbarij u Kninskom muzeju gdje sam postavila  instalaciju koja je  sačinjena od mobila nazvanih Sve me vodi k sebi.

Drag rad mi je i instalacija Obnova kojim  sam izrazila svoje nezadovoljstvo s neučinkovitom obnovom metropole nakon potresa iz 2020.Nakon potresa u nakupinama šute pronalazila sam inspirativne ostatke građevina. Atelje sam bila  ispunila krhotinama dimovodnih cijevi srušenih dimnjaka koji su postali simbol stradanja trošne gradske arhitekture. Postali su tegle iz kojih je raslo samoniklo bilje .Istovremeno su bili opomena zapuštenosti, ali i iskaz nade i upornosti. moje nezadovoljstvo s pozicije umjetnika i građanina grada Zagreba. 

Koji su daljnji planovi s tvojim radom, neke neostvarene želje?

Moji daljnji planovi uključuju novi ciklus koji ću izložiti u inozemstvu i Hrvatskoj ,tako da 2025. može biti godina projekata ili godina ludila (smijeh). Što se tiče neostvarenih želja, mislim da mi je sve na broju: divna obitelj, radim ono što volim, zdravlje i prekrasno mjesto za život. Moje želje su kao zadnji kolač u torti ,već sam pojela sve ostalo.

Fotografije: Ciklus Lapis Lazuli fotograf Miho Skvrce,  Ciklus Herbarij – autor Ante Šimić, privatna arhiva