Nikša Lovrinić @nicxshaw – glazbenik koji je u tridesetim godinama odlučio napustiti etablirani posao i okušati se u svojoj najvećoj strasti – glazbi. Preselio se u London gdje se probijao i živio jedan sasvim drugačiji život. Razgovarali smo o njegovom iskustvu, usponima, padovima i životnim promišljanjima. 

Nikša je prije 5 godina odlučio da je glazba njegov put i da će nakon neuspješne karijere pokušati ostvariti svoj san i baviti se isključivo glazbom. To ga je dovelo u London gdje je s prekidima živio od 2019. godine. U svom novom životu u Londonu, u postanku profesionalnim, glazbenikom doživio je najsretnije, ali i najteže trenutke. 

Nikšina glazba se može opisati kao alternativan rock s nostalgičan prizvukom ispunjen nadom. Ponekad nošena glasnim gitarama i ogromnim zvučnim zidom, a ponekad potpuno ogoljena, njegova glazba prenosi emocije prolaznosti vremena i vječne teme ljubavi.

U ovom iskrenom razgovoru pričao nam je o svojoj ljubavi prema glazbi, glazbenim uzorima, emocijama koje nam glazba svima donosi, ali i nekim teškim trenutcima koje je trebao prevladati. 

Kako je sve počelo? Jesi li oduvijek znao da ćeš se baviti glazbom? 

Definitivno nisam. Cijeli život slušam glazbu i stalno je bila u podsvijesti. Uvijek sam negdje svirao, primjerice covere – R.E.M. Foo Fighterse i slično. Iako je glazba bila dio mene, dugo sam živio i radio sasvim drugačije, “sigurnije” stvari. Upisao sam i završio FER, nakon toga sam dvije godine putovao po Americi i onda sam našao posao što se od mene očekivalo. Bio sam u tom svijetu godinama. Danas na to gledam da treba pokušavati različite stvari dok se ne pronađeš, bez obzira na to koliko puta možda padneš. 

Zapravo sam imao trenutak kad sam napravio demo i poslao ga prijatelju – on me pitao “zašto ne bi probao snimiti pjesmu s bendom”? To je bio prvi push koji se dogodio i koji me zapravo pogurao prema glazbi i tome da stvarno pokušam. Nakon tog druženja sve se promijenilo. Imao sam tri četiri demo snimke i počeo sam preslušavati glazbu, razmišljati što i kako bih mogao raditi. To su bili doslovno sati preslušavanja i razmišljanja. U tom trenutku nisam znao ništa o snimanju, ništa o produkciji, ali vjerovao sam da se može. Kad sam istraživao shvatio sam da snimanje ne mora biti toliko skupo, da se “samo” trebaš okružiti dobrim ljudima, ljudima koji žele da uspiješ i koji će ti pomoći. 

Nakon toga stvari su se počele poprilično brzo događati, počeo sam se iskustveno penjati kao glazbenik. I dalje sam imao dojam da nemam pojma što radim, ali znao sam da mogu uvijek nekoga pitati tko mi može pomoći i naučit ću. Tako je i bilo –  snimke su najprije bile loše, onda su postajale sve bolje i bolje. Ideja da mogu to raditi za život dolazi iz vjere da je glazba koju radim dovoljno dobra i da će ju ljudi prihvatiti. 

Kako si se nosio s totalnom promjenom života? Jesi li imao proces prilagodbe?

Kako se odlučuješ na preseljenje u London i kako su se tamo razvijale stvari? 

U London sam se preselio radi glazbe. Imao sam osjećaj da smo u Hrvatskoj udarili plato. Svirao sam svugdje, na obali, Vintage,Tvornicu, Azimut, INmusic i Exit. I to je zapravo to od opcija kod nas ako pjevaš na engleskom jeziku. Nismo imali gdje dalje da bi se razvijali u željenom smjeru. Nakon toga se sve pretvara u čekanje i ovisiš o organizatorima. Čekaš pozive, prilike i počinješ stagnirati. Ne raste ti publika. A meni je bila ideja da stvarno vjerujem u svoju glazbu i da se koncerti događaju češće. Da mi TO bude život. Želio sam nastupati pred ljudima koji cijene moju glazbu i htio sam to stalno. 

U Londonu, ako želiš, možeš izaći van svaki dan. Svaki dan možeš svirati ako želiš, sedam dana u tjednu. Možeš ići od mjesta do mjesta i tražiti sastanak s managerom kako bi dobio svirku. Svaki prostor ima pozornicu. I da bi rastao i svirao moraš stalno biti vani, biti među ljudima i stvarati si prilike. Puno je više ljudi, drugačija je kultura. Ono što je zanimljivo je da nema tribute bendova. Imam osjećaj da ljudi stvarno cijene originalnu glazbu i da vole otkrivati nove glazbenike. 

Imao sam svirku u Bedfordu nedavno, mjesto je bilo prepuno, prekrasno iskustvo. Kad sam svirao bila je potpuna tišina; ljudi te stvarno slušaju i cijene što ti sad live sviraš za njih. Teško je tako nešto doživjeti kod nas. 

Važan ti je vizualni dio i ulažeš u svoje spotove koji stvarno izgledaju respektabilno. Zašto si se odlučio na takav pristup? 

Inače, spot govori o priči dvoje ljudi koji se upoznaju i svide jedan drugom, ali trenutak je krivi. To je tema s kojom se vjerojatno većina ljudi može poistovjetiti. Upoznaš nekoga vani, svidi ti se jako, kliknete, ali netko od vas je u vezi i jednostavno nije pravi trenutak. Htjeli smo da spot to prati i prenese emociju. 

A kako stvaraš glazbu i tekstove? Imaš li neki proces kojeg pratiš? 

Prošao sam jedan tečaj kod jednog dečka koji je radio svoj NLP završni rad na analizi mog stvaranja glazbe. Prije toga, bavio sam se glazbom 10 godina i nikad nisam zapravo osvijestio kako nastaju linije i tekstovi. 

Kad osvijestim da sam u tom osjećaju, često se nešto dogodi i slučajno. Kad sam u tome, dogodi se nešto u svemiru, kao da imam nekog genijalca u kutu sobe koji mi nešto šapne. Nakon toga, prvo mi dolazi glazba, onda fonetski razmišljam o tome što želim reći. I nikad ne razmišljam o temi. Vrlo često je to o odnosima među ljudima, o nekim mojim razmišljanjima. Često pišem o svojim iskustvima, što je možda krivo, ali kako je Sting rekao – nikad se nemoj ustručavati ako imaš puno toga za reći. Tako da zapravo devedeset posto stvari dolazi iz mojih iskustava. 

Tek tada počinjem razmišljati kako bi sve mogao spojiti i povezati. Ja na to gledam kao na puzzle i tetris. Ponekad se dogodi da započnem pisati pjesmu u prvom mjesecu ciljano, a završim ju godinu dana kasnije pod tušem. Nije mi se jednom to dogodilo, pjevam nešto i shvatim da sam upravo povezao dvije stvari. Nekad završim u studiju pet minuta prije snimanja pjesme. Dosta je kaotično i ponekad izađe iz mene u roku od jedne minute, a nekad mi trebaju mjeseci. 

Vjerujem da su ideje beskonačne. One samo lete oko nas i kao da ih možeš uzeti jednu po jednu. Postoji knjiga od Elizabeth Gilbert Big Magic koja priča o tome kako dvoje ljudi mogu imati dvije potpuno identične ideje, ona to opisuje da su ideje u zraku i da je ona tvoja samo ako ju iskoristiš do kraja. Ako to ne napraviš ideja ide dalje gdje će ju netko iskoristiti. Ideje imaju rok trajanja. Može stajati neko vrijeme u ladici, ali ako ju ne iskoristiš ide tamo gdje ju netko drugi želi. 

A gdje crpiš inspiraciju? 

Ovo će zvučati ludo i pretenciozno, ali mislim da je istinito ono “life imitates art” i imao sam nevjerojatna iskustva gdje se puno stvari koje sam napisao ostvarilo. Primjerice, pjesma “Medicine” koju sam napisao 2020. godine – tek ju sad razumijem. Puno je sinkroniciteta koji su se dogodili nakon što sam napisao pjesme i kasnije prepoznao stihove u vlastitom životu. Najjednostavnije rečeno – inspiracija mi je vlastiti život i tuđa umjetnost u drugim medijima. 

Ipak si se odlučio vratiti u Zagreb. Kako si donio tu odluku? 

U London sam došao prije covida i tamo sam doživio cijelu korona situaciju. Bio sam putpuno sam tamo i to mi je bio jedan od najtežih perioda u životu. Taj osjećaj usamljenosti otkad sam se preselio zapravo nikad nije ni nestao. Odrastao sam misleći da ne pripadam ovdje, da bi tek sa svojim seljenjima, kako u London,a prije toga u Ameriku, shvatio da se tamo ne osjećam kao da pripadam i da mi nedostaje osjećaj doma i pripadnosti. 

London može jako puno ponuditi što se tiče prilika i glazbe, ali na kraju dana, kad sve završi “everybody goes home” i ja ostajem sam. Nemam s kim dijeliti svoje uspjehe i male trenutke u danu i to je počelo loše utjecati na mene osobno, ali i na moje stvaranje. 

Jedan sanjarski primjer, kad sam tek došao ovdje moja želja je bila svirati na Glastonbury festivalu koji je jedan od najvećih na svijetu. I ja znam i vjerujem da bih došao do toga. Moj cimer je svirao. Znači može se, nije nemoguće. Možda bi mi trebalo pet godina, ali uspio bih. Ono što je meni postalo preveliki problem je što bi me čekanje tih pet godina uništilo. Želim i dalje raditi glazbu, ali želim i veću kvalitetu života i ljude oko sebe, a to ovdje nemam. Razumijem da ljudi ovo mogu teško shvatiti jer kad posjetiš London – doslovno izgleda kao najbolji grad na svijetu za život s beskrajnim prilikama. Međutim, paradoksalno je jedan od najusamljenijiih gradova na svijetu iako ima preko 10 milijuna ljudi.

Kakvi su ti planovi kad se vratiš u Hrvatsku. Kako vidiš  nastavak svog glazbenog puta? 

U ovom trenutku nemam konkretan odgovor, ali se ne brinem. Znam da ću se i dalje baviti glazbom jer to želim. Želim stvarati i dalje. Možda će to biti da ću svoj marketing proširiti na istočni blok, primjerice Njemačku, Poljsku i ostale zemlje, možda ću više stvarati za druge, tko zna. Ono što znam je da neću odustati. 

Što je nešto što bi svojom glazbom htio prenijeti na ljude. Koji osjećaj bi im htio dati? 

Glazba je puno puta u životu bila tu za mene kao utjeha. Puno puta sam osjećao da imam samo glazbu i ona me izvlačila iz nekih teških trenutaka. Doslovno mislim da mi je u nekim trenucima spasila i život. Tto je osjećaj koji bih ja htio omogućiti drugim ljudima. Mislim da je to ultimativni cilj glazbe jer je glazba čisti osjećaj zajedništva. 

Fotografije: Neja Markicevic i Dora Trogrlic