PROČITAJ

Nina Horvat – Vlastiti posao često ne dolazi s manje stresa

13. ožu
a enterpreneuer

/Piše: Anamarija Virant/

Nina Horvat suvlasnica je nezavisnog kazališta Tirena, dramaturginja i spisateljica, dobitnica treće nagrade za djelo “Marin Držić” za tekst “Krivi spoj” – samo mali dio stvari kojima se bavi i kako stvara.

Ispričala nam je o svom putu, umjetnosti, ali i burnoutu kojeg se moramo paziti.

Iako je svima cilj raditi ono što volimo to nas često dovede do toga da si teško postavljamo granice i na kraju možemo pretjerati što može dovesti do ozbiljnih posljedica. Nina koja u opis svog posla može dodati nekoliko različitih uloga, rokove i pritisak konstantnog stvaranja osjetila je na svojoj koži. 

Ipak, kaže da svoj posao obožava i da se naučila bolje upravljati stresom i svakodnevnim izazovima. Naime, sa svojom mamom vodi nezavisno kazalište Tirena

Teatar Tirena je nezavisno kazalište koje postoji već 26 godina tijekom kojih je postavljeno 45 predstava. U Tireninom dramskom studiju na 8 različitih lokacija djeluje 20 dramskih grupa koje vodi 13 dramskih pedagoga. U Biblioteci Tirena objavljene su 4 zbirke igrokaza za djecu i mlade, zbirka dramskih tekstova za tinejdžere te priručnik o korištenju dramskih tehnika u nastavi. Tirena je partner u nizu međunarodnih projekata, organizira raznovrsne kazališne radionice i pokrenula je online platformu Kazališni šalabahter. 

 

Kako je voditi nezavisno kazalište i kako si došla to toga gdje si danas? 

Moja mama je angažirana u kazalištu otkad znam za sebe i nekako je prirodno došlo da se i ja uključim. Nakon završetka fakulteta radila sam na projektima u raznim kazalištima i paralelno u Tireni koju danas vodim zajedno s mamom. Iako sam i dalje uključena u druge projekte – sretna sam i zadovoljna svojom ulogom danas.

 

“Voditi nezavisno kazalište može biti izazovno jer nema sigurnosti koje ti pruža rad u primjerice gradskom kazalištu, ali donosi i brojne, meni nezamjenjive, benefite. Slobodu u stvaranju i izražavanju koju nije uvijek lako postići u sustavu. Gostujuće smo kazalište pa igramo predstave po raznim mjestima i iako je zbog toga nekad teže, imamo uspješne suradnje sa školama i drugim prostorima.”

Nina Horvat

Koji je Tirenin fokus rada i što te najviše ispunjava?

Tirena je kazalište orijentirano na djecu i mlade. Trenutno se najviše bavimo tinejdžerima i stvaramo za njih. 

Primjerice, trenutno igramo predstavu ”U mojoj glavi” u kojoj pričamo o mentalnom zdravlju i izazov je prenijeti ozbiljne teme o recimo anksioznosti ili depresiji na njima pitak način. Želimo ih potaknuti na razmišljanje, ali ne i prestrašiti. Tu nam pomaže i dobro dozirani humor. Zasad su reakcije odlične i puno mi znači utjecaj koji potencijalno imamo. Možda je klišej, ali ako dotaknemo samo jednu osobu – to je ogromna stvar. 

Osim samog vodstva kazališta, ti si dramska spisateljica? Koliko ti je važan taj dio i kako ga uklapaš u sve ostalo? 

Pisanje je jedan specifičan proces za mene. S pisanjem sam zapravo i počela i jako mi je važno. Najviše volim pisati komedije, ali nađe se tu i drama. To je jedan specifičan proces i svatko tko je ikad pokušao pisati složit će se da je kompleksno i nekad frustrirajuće. Prvo radim sve da ne pišem. Pa tako organiziram stan, pospremim sve sobe i onda sam spremna. Kad izvadim svoje šarene papiriće s kojima sve označujem i organiziram znam da će se nešto dogoditi. 

Trenutno se trudim ne opterećivati s tim koliko pišem. Ideja ne nedostaje, ali vremena često da. A problem je i gdje bi tekst koji napišeš mogao igrati. Puno je tu pozadinskih stvari o kojima treba misliti. 

Ove smo sezone u Biblioteci Tirena objavili zbirku mojih dramskih tekstova za tinejdžere “U mojoj glavi” koja sadrži tekstove postavljene u Tireni. Neke od tih predstava su nam trenutno na repertoaru. A u pripremi je i tekst za novu predstavu iduće sezone.

Što se ostalih tekstova tiče – bit će ih kad osjetim da je za to vrijeme. 

 

Koje su najizazovnije stvari kad si sam svoj šef? 

Kada pričamo o samom poslu, najizazovnije je što moraš brinuti o svemu. O tome hoće li ti doći projekt, kako ćeš se naplatiti, kako ćeš pronaći suradnike. Dakle, to su sve tehnička pitanja za koja se moraš pobrinuti prije nego uopće kreneš s realizacijom. Kreativni dio posla je često u drugom planu, a nekad bi se htio usredotočiti samo na to. Teško je imati konstantnu nesigurnost oko idućeg projekta pa samim time i prihoda. Kako promovirati predstavu, gdje će igrati – sve su to pitanja kojima se moram baviti. 

Ali, s druge strane koliko god zna biti naporno vrijedi jer imaš slobodu, a to je meni nezamjenjivo. 

Kako odvajaš privatno od poslovnog? Jesi li imala perioda kad si se teže s tim nosila?

Ovo je tema koju sam, nažalost, doktorirala. 

 

“Zadnje dvije i pol godina borila sam se s poprilično teškim burnoutom. Tako da samim time mogu reći da sam na teži način naučila koliko je važno naći tu granicu, imati odmak i dati si vrijeme za odmor.”

U jednom periodu kada sam radila previše moje se tijelo jednostavno isključilo. To je išlo do te mjere da nisam mogla funkcionirati uopće. Najjednostavnije svari su mi predstavljale problem i zapravo sam bila natjerana malo stati i potražiti pomoć. Pisala sam o tome i s obzirom na reakcije shvatila da se jako puno ljudi bori s tim. Tijelo nam uvijek poručuje kad nešto nije u redu, problem je što ga mi ne slušamo.

Danas, nakon puno terapije i rada na sebi mogu reći da je to stanje koje ne smijemo ignorirati jer se simptomi vrlo rijetko riješe sami od sebe. 

Bilo mi je teško priznati si da me moj posao, koji me inače uvijek ispunjavao, zapravo uništava ako ga radim takvim intenzitetom i bila je to vrijedna lekcija koju sam naučila na teži način. 

Ima li i dalje perioda kad se mučiš s granicama?

 Naravno da ima i mislim da će ih uvijek biti, ali vjerujem da sam stvarno naučila slušati svoje tijelo, tražiti odmak i uživati u praznijem rasporedu bez panike. 

Koliko je teško opstati na kazlišnoj sceni? Kako se nosiš s odbijanjem i egom? 

Radim ovaj posao dovoljno dugo i naučila sam da je odbijanje sastavni dio posla. Naravno, nije uvijek lako i ponekad ulazim u (ne)namjerno izbjegavanje izlaganja da se to ne dogodi, ali generalno nemam više problem s tim. Možda je to došlo s iskustvom i vodstvom vlastitog kazališta, ali ne možeš se uvijek svidjeti svima. 

Ovaj posao, koliko god prekrasan bio, je i jako zahtijevan i nije lako nositi se sa svime što stavlja pred tebe na dnevnoj razini i na neki način moraš očvrsnuti da bi opstao. 

“Sjećam se kad sam prvi put gledala predstavu za koju sam napisala tekst – koji je još uz sve bio komedija gdje zapravo moraš dobiti neku reakciju kao potvrdu. Kad sam čula prvi smijeh osjećala sam se kao da letim. Zbog takvih trenutaka isplati se živjeti sa strahom od odbijanja.” 

Što se tiče ega, pretpostavljam da ga svi imamo u određenoj mjeri… Osobno sam imala dosta sreće sa suradnicima i mogu reći da uglavnom radim s divnim ljudima pa se nisam morala često boriti s nečijim egom.

Radiš s mamom, zvuči kao nešto predivno, ali možda i izazovno. Kako to funkcionira? 

Pa moram priznati da ide odlično. Jako smo bliske i stvarno se dobro razumijemo. Mislim da smo dobar omjer realista i sanjara i da jedna drugu dobro nadopunjujemo u tom segmentu.Ja sam vječiti realist što je ponekad jako dobro, ali ponekad mi treba da me se malo pogura u sanjarskom smjeru.

Kako vidiš nastavak priče s Tirenom i čega si želiš više?

Mogu reći da sam sretna jer stvarno uživam u svom poslu i zapravo želim da, uz neka mala poboljšanja, sve ostane kako je. Da nastavimo raditi predstave i dođemo do što više djece i tinejdžera kojima ćemo možda pomoći ili ih potaknuti na razmišljanje. To je oduvijek bio najljepši dio ovog posla i nadam se da ćemo nastaviti kretati se kao i dosada. Vidim se u Tireni zauvijek i to je lijep osjećaj. 

Sebi želim samo mir. Mirnu glavu i vrijeme za drage ljude i odmor i izvan posla. 

Fotografije: RYS, privatna kolekcija, Marcus Fernando, Vid Ćosić

 

Teme