Pripadanje je oduvijek dio ljudskog iskustva i potrebe. Od tinejdžerskih dana najvažniji dio našeg iskustva je pronaći skupinu skojoj pripadamo. Iako se u odrasloj dobi to malo mijenja i lakše nam je biti sam sa sobom bez da smo striktno pripadnik neke veće skupine – i dalje ta potreba ostaje.
Potreba iza pripadanja
Jednom kad prijatelji i društvo zauzmu svoju najvažniju ulogu u našim životima i to više nisu naši roditelji – pripadnost određenoj skupini postaje najvažniji zadatak da se osjećamo sigurno. Pa tako mijenjamo frizure, svoj stil odijevanja prilagođavamo skupini kojoj želimo pripadati. Postajemo buntovni(ji) i želimo dokazati da nam je važno biti dio skupine.
Za većinu to ostane na bezazlenoj razini, ali određeni broj adolescenata prijeđe granice, donose upitne odluke koje im stvarno mogu negativno utjecati na budućnost. To je možda i najbolji pokazatelj koliko je naša potreba za pripadanjem jaka – gotovo kao i potreba za hranom i pićem. I, iako se ta naša potreba možda i najviše očitava kad smo tinejdžeri – ona ostaje s nama i ne možemo ju ignorirati. Više se ne brinemo oko toga što je Marija rekla o nama, ali na našu dobrobit itekako utječe kako se osjećamo s ljudima kojima smo se okružili i koji utječu na našu kvalitetu života.
Ta potreba se nekad pokazuje tako da o nekim svojim odlukama razmišljamo puno više nego što bismo možda trebali jer “što će x reći”. Možda neke stvari odgađamo, možda ubrzavamo, a možda i nikad ne napravimo jer one ugrožavaju našu potrebu za pripadanjem.
Pripadnost grupi
Unatoč porastu samostalnog rada, remote poslova i svih promjena koje je moderan način života donio i činjenicu da nekima takav samotniji način života odgovara – mi smo ipak društvena bića. Naša potreba za socijalnim kontaktom se nije previše promijenila. Kada gledamo neke dokazane potrebe za sretnim životom istraživanja su pokazala da je broj jedan koji određuje našu sreću – upravo kvaliteta naših odnosa. Oni određuju koliko se sigurno osjećamo, koliku podršku imamo i koliko znamo da će nas netko “uloviti” kad imamo loše dane.
Prema Harvardovom istraživanju faktora koji su potrebni za postizanje sreće kvalitetni odnosi zauzeli su prvo mjesto. Dakle, uz sve ostale faktore, kao što su briga o tijelu, duhu, posao koji volimo – ipak se sve svodi na odnose, odnosno na pripadanje. Kad si sve ostalo posložimo, ako nemamo osjećaj da su u našem kutu ljudi koji navijaju za nas, s kojima možemo proslaviti naše uspjehe, kao da sve ima manje smisla.
Sve veća self kultura
Živimo u eri nikad veće individualizacije. Sa svih strana vrište citati koji nam govore da “ne trebamo nikoga osim sebe” ljudi se izbacuju iz života i zbog najmanje stvari i svi su odjednom toksični oko nas i promijenio se način na koji ljudi vjeruju odnose. Kad se čini da je sve dostupno, na neki način se počinjemo programirati da su zamjenjivi i dostupni i ljudi. Kad mislimo da sve možemo sami, odvajamo se od zajednice. Sve veći broj life coacheva i učenja da možemo sve ostaviti iza sebe i da sve možemo sami dovela je do sve veće osamljenosti ljudi. Iako još uvijek nije toliko vidljivo kod nas, u svim zapadnim kulturama sve je jasniji trend porasta selfa, i slabljenja zajednice. Sve nam je dostupno, a zajednica počinje sve više slabiti.
Naše potrebe se nisu promijenile
I dok ovakav narativ jako odgovara kapitalizmu i povećanoj potrebi za trošenjem, našem bivanju ne radi ništa dobro. Kad nam osnovne potrebe nisu zadovoljene, a potreba za pripadanjem to svakako je, pokušat ćemo ju nadomjestiti kupovanjem. Možda će nam novi mobitel – umetni bilo što po želji – riješiti neispunjenu potrebu.
Znamo da je odgovor na to pitanje da neće, ali svejedno i dalje pokušavamo.
Pisali smo i o paralizi izbora – koliko nas osjećaj da imamo previše opcija može paralizirati – možda smo tu predodžbu nesvjesno preslikali i na ljude. Jer, ako možemo promijeniti sve, možda možemo promijeniti i ljude. Ne kažem da to nije slučaj i da se trebamo držati ljudi, poslova i situacija koje nam ne odgovaraju, ali možda bi trebali biti svjesniji naše primarne ljudske potrebe – a to je potreba za ljudima oko nas. Njih ne mora biti 50, ali nekoliko osoba kojima vjerujemo, koje nam drže leđa i koje jedva čekamo nazvati i javiti im dobre vijesti od ključne su važnosti za našu dobrobit.
Važno je paziti na svoje potrebe, ali u moru svega što se propagira kao nešto što moramo imati, napraviti ili biti lako je zaboraviti one osnovne potrebe koje se nisu promijenile otkad postojimo i vjerojatno se neće promijeniti nikad.
Fotografije: Unsplash
