/Piše: Anamarija Virant/
“Ne znam ni sama kako nisam odustala. Zapravo sam očekivala da stvari neće uspjeti isprve pa sam bila spremna pokušati opet i opet. Osim neke lude sreće stvarno sam bila ustrajna.”
Renata Lučić – mlada redateljica koja stoji iza reklama nekih od najvećih brendova na tržištu. Kako kod nas, tako i na globalnom tržištu na kojem je prepoznata.
Svoju redateljsku karijeru gradi još od studija na akademiji, a paralelno je uz rad na filmovima ušla i u svijet reklama i radila s nekim od najvećih brendova na tržištu. Između ostalih, snimila je film – “Peti kat lijevo” koji je svoju premijeru imao na Zagreb film festivalu i osvojio nekoliko nagrada na svjetskim festivalima, između ostalog i onu za najbolji scenarij i najbolju glumu. Dokumentarni film “Ko’lko god nas noge nose” – autobiografski videodnevnik bilježi trenutke koji otkrivaju tajnu između majke i kćeri također je osvojio brojne nagrade, a samo neke od njih su ona za najbolji dokumentarni film na Filmskoj reviji kazališne akademije 2019. i nagradu publike na Festivalu mediteranskog filma.
Iako to često čujemo i svjedočimo brojnim primjerima – ne odustajanje je stvarno jedan od glavnih recepata za uspjeh. Čak i kad dođe do odbijenica, kad moraš pokušati ponovno po tko zna koji put. Trebamo biti sami sebi najveći navijači. Renatina priča je primjer upravo toga – talent u kombinaciji s upornošću i predanim radom.
S obzirom na to da je jedna od, još uvijek, rijetkih redateljica kod nas, ispričala nam je o svom jedinstvenom iskustvu – kako je uspjela i što je sve za to bilo potrebno.
Renata Lučić, redateljica
Jesi li se oduvijek htjela baviti ovim poslom? Kako je krenuo tvoj put prema ovom poslu?
Nisam kao dijete imala neke preferencije prema filmu ili sličnim interesima. Ne dolazim iz umjetničke obitelji i zapravo se nitko iz moje obitelji nije bavio poslom koji ima veze s umjetnošću. Odrasla sam u malom mjestu u Slavoniji, Rajevo selo što je zapravo dodatno smanjilo prilike za izloženost sadržaju koji ima veze s umjetnošću. Ali, u mjestu pored Rajevog sela je postojao Studio kreativnih ideja Gunja i ja sam se priključila i krenula na radionice. Imala sam odličnog profesora koji je mi je ujedno bio i profesor hrvatskog jezika.
Ali, iako mi se svidjelo nisam se toliko zakačila kao neki moji kolege kojima je to bila odskočna daska za upis akademije.
“Meni je više bio alibi za otići što prije i potražiti svoju priliku u Zagrebu pa sam tako upisala povijest. Ali, kako sam se nastavila družiti s ekipom s akademije sve me više počela privlačiti ideja o akademiji. Počela sam razmišljati o nekim radionicama i priključila se. Tako sam pohađala radionice pisanja scenarija, radionica montaže i radionice u kojima sam snimila svoje prve igrane i dokumentarne filmove. Tako sam pokušala za godinu dana, ali nisam upisala iz prve. Čekala sam godinu dana - i opet nisam prošla. Ali, odlučila sam probati još jednom i bila je treća sreća kad sam napokon i upala.”
Kakvo je bilo iskustvo s akademije? Koliko te usmjerilo u daljnji put?
Bivanje na akademiji ti prije svega da ulaz u taj svijet. Stavi te na mapu i dobiješ priliku kretati se na mjestima na kojima nisi dosad bio. Upoznaš ljude, vidiš kako i što se može raditi.
Na akademiji sam imala nekoliko odličnih profesora od kojih sam dobila teorijsko znanje i koji su mi kroz svoja vlastita iskustva snimanja filma prenijeli neku razinu znanja i pripremili me za dalje. Uz akademiju sam krenula dosta ići i na filmske festivale gdje sam imala priliku volontirati, raditi, biti polaznica radionica i gledati puno filmova. Sve to me na kraju oblikovalo, dalo mi neki smjer i pokazalo mi kakve filmove i vizualne sadržaje i ja želim stvarati.
Postoji neko razmišljanje da se na akademiju teško upada, da je konkurencija velika, a posla kasnije nedovoljno za sve. Kako gledaš na to?
Zapravo je očekivano ne upasti na akademiju iz prve. Naše tržište je malo, prima se mali broj ljudi i zapravo dosta ljudi na kraju nikad ni ne upišu akademiju i okrenu se nekim drugim stvarima koje jesu ili nisu vezane za taj posao. Prijemni je specifičan i tvoj prolaz ovisi o ocjenama profesora iz komisije i njihovih preferencija. Kompleksno je objasniti, ali i razumjeti kriterije.
Mislim da svakako ima prostora za poboljšanja jer ljudi definitivno fali. Primjerice, mi masovno radimo s kolegama iz Beograda koji su na visokoj razini – estetski su puno hrabriji, stilski dopadljiviji i samim time puno jači od nas. Jako je teško živjeti od filma, posebno na početku. I zato je, ukoliko se odlučite “samo” za to teško preživjeti od filma u Hrvatskoj.
Što je tebe motiviralo da pokušavaš tri puta? Kako si se nosila s odbijenicama?
Iskreno, sad kad gledam ne znam ni sama. Nisam na to gledala kao na neku veliku tragediju. Ja sam u vremenu između prijemnih radila, učila i gradila se poslovno i privatno. Znala sam da želim pokušati i na kraju se dogodilo. Ali, nije jednostavno posložiti si to u glavi. Prvo sam upisala povijest i brzo shvatila da ne vidim kojim bih se ja to poslom bavila kasnije. Nisam htjela raditi kao profesorica i razmišljala sam što mi preostaje – neki arhiv? Znala sam da to nije za mene. Osjetila sam da u meni postoji doza kreativnosti koja mora naći svoj put. To shvaćanje me vodilo dalje da moram pokušavati dok ne upali. Što se na kraju i dogodilo.
“Vjerujem da je moj put kombinacija neke lude sreće, ali, sad vidim, i mog velikom truda, vjere u sebe i ne odustajanja. Ponosna sam na sebe do gdje sam došla isključivo svojim radom i trudom i nakon ovoliko godina u ovom poslu vidim da se sve to isplatilo.”
Ti si svoju karijeru osim isključivo u svijetu filma odlučila graditi i u komercijalnijem svijetu reklama i video spotova. Kako si se odlučila na to?
Nikad nisam bila isključiva po pitanju posla. Važno mi je raditi stvari koje me zanimaju i vesele. Bilo da je riječ o reklamama ili filmu. S kolegom sam po završetku faksa osnovala produkciju i krenuli smo raditi. Tu je bilo reklama, glazbenih spotova – jedan miks različitih iskustava. S vremenom i iskustvom dobivala sam sve više prilika i većih projekata koji su mi bili neprocjenjivo iskustvo.
Primjerice, radila sam reklame za brendove kao što su Intimina ili Foreo s drugačijim idejama od onih koji su se mogle dotad vidjeti na našem tržištu. Ja i dalje volim taj svijet i zapravo mi je miks u kojem radim taj posao uz film donosi idealan balans.
Ne kažem da će uvijek biti tako i dokad ću raditi sve što radim, ali još uvijek sam entuzijastična oko svega što radim i vesele me projekti koje radim. Kad više ne bude ću razmišljati kako dalje.
Reci nam malo o poslu redateljice na setu jedne reklame. Kako se nosiš s pritiscima, kratkim rokovima. Stresom?
Snimanja su jako intenzivna. U prosjeku filmski dan traje 12 sati. Ali vrlo često se to oduži i na 15 – 17 sati rada. Mora se paziti na tisuću sitnica, elemenata i stvari u isto vrijeme. Na setu bude puno ljudi i može biti izazovno sve iskoordinirati i popratiti. Kao redateljica ja sam odgovorna za krajnji rezultat. Moraš donositi jako puno odluka u jako kratkom roku. Od pitanja gdje će netko stajati, što će nositi, koliko će trajati kadar te koju emociju će i kako glumac prenijeti. Stvarno moraš ostati staložen i pribran da te pritisak ne pojede i da ti ne ponestane kreative.
Iskreno ne znam kako mi uspijeva (smijeh), ali izgleda da stvarno volim to što radim i uživam u stvaranju što mi nadomjesti određene stresne trenutke. Osjećaj na kraju završenog projekta je uvijek ono što nadomjesti sve naporne trenutke sa snimanja. Kad vidiš svoj rad kako živi.
Tvoj posao jako ovisi o feedbacku drugih ljudi. Moraš se nositi i s kritikama i ponekom odbijenicom. Koliko ti je to teško?
Ne možeš raditi ovaj posao ako nisi spreman na to. Gledam na to kao na sastavni dio posla i stvarno nemam problem s tim. Naravno da ima situacija kad bih ja nešto napravila na jedan način, a klijent ima svoju viziju, ali profesionalac sam i naučila sam se nositi s tim.
Uvijek pokušam natjerati vodu na svoj mlin, ali često završi s određenim kompromisima. I mislim da tako i treba biti u tom svijetu. Jer vrlo često redatelji ne mogu tako dobro poznavati klijenta i njegov proizvod kao što ga oni sami poznaju, a klijenti pak s druge strane ne mogu razumjeti režijski i estetski dio priče, tako da je razumijevanje i vjerovanje ovdje vrlo bitna stvar.
Ima projekata na kojima moram raditi puno kompromisa, ali ih nadomjeste projekti u kojima imam više slobode i prostora.
Koliko su žene zastupljene u ovom poslu i jesi li se ikad našla u situaciji da ti je bilo teže jer si žena?
“Imamo jako malo redateljica, rekla bih da je odnos 80 - 20. Ali primijetila sam da se u posljednje vrijeme ta priča mijenja, i to mi je je izuzetno drago da se naše tržište otvara prema ženama. Nije mi se rijetko dogodilo da me na setu ne percipiraju kao redateljicu jer im jednostavno nije prirodno. Navikli smo da su redatelji muškarci i i dalje je neobično kad se ja pojavim i predstavim kao redateljica. Iskreno, nisam nikad to doživljavala kao neki minus, ali kad razmislim definitivno je bilo projekata koje sam “izgubila” jer sam žena. Naravno da te to pogodi, ali nikad nisam dopustila da zbog toga odustanem ili mislim da ne mogu.”
Zapravo sam jako ponosna na sebe gdje sam došla i zbog tog segmenta jer smo i dalje u velikoj manjini. Na neki način me to i gura jer će netko možda zbog mene vidjeti da je moguće, da se može. Naravno da ne bi trebalo biti tako, ali trebamo još puno raditi da se te stvari promijene. Malim koracima se stvari mijenjaju.
Trenutno radiš kratkom igranom filmu i jednom dugometražnom igranom filmu. Koliko je vremena potrebno da se takav jedan projekt izrealizira?
“Rad na jednom dugometražnom filmu u prosjeku traje od tri do pet godina dok se kratki u prosjeku završi kroz dvije godine. Proces je jako dugačak, sastoji se od puno koraka i ti zapravo pet godina radiš ne nečemu za što uopće ne znaš kako, kad i hoće li uopće zaživjeti. Često se dogodi da ti prijavljeni projekt ne prođe iz prve, pa su razne adaptacije, ponovno apliciranje i čekanje da se sredstva odobre. Zatim pripreme i samo snimanje. A nakon svega toga, dolazi postprodukcija prije finalnog rezultata koja vrlo često traje još godinu dana, a vrlo često i duže.”
To je još jedan od razloga zašto volim miks u poslovima koje radim.. Za vrijeme rada na filmu, radim na drugim projektima koje također volim i zato mi je sami proces lakši. Vrlo je bitno imati rezultate svog rada i vidjeti finalni proizvod. A kada radiš filmove i u pitanju su godine to je vrlo teško i izazovno. Zato kraće forme i komercijalni projekti pomažu u tome na neki način.
Uskoro izlazi i dokumentarni film na kojem si radila zadnjih šest godina. Možeš nam reći malo više o njemu?
Upravo sam dovršila dugometražni dokumentarni film “Godina prođe, dan nikako”. Riječ je o filmu koji snimam od posljednje godine na Akademiji – dakle posljednjih šest godina pratim svog tatu i njegovog najboljeg prijatelja koji žive u Slavoniji u mjestu potpuno napuštenom od žena i života. Filmom sam htjela ukazati na problem iseljavanja ljudi iz Slavonije i Hrvatske općenito i kakve to posljedice ostavlja na ljude koji ostaju.
Film je trenutno u fazi prijavljivanja na festivale i vjerujem da će premijeru u Hrvatskoj imati sljedeće godine na Zagreb Dox-u, a do tada se nadamo svjetskoj premijeri na nekom većem filmskom festivalu.
Gdje pronalaziš inspiraciju za filmove koje radiš?
Inspiraciju uvijek pronalazim u stvarima koje su meni važne i o kojima želim pričati. Volim raditi priče o obiteljima, pričati o pravima marginaliziranih skupina i na taj način raditi na svijesti društva o temama koje nisu toliko zastupljene u mainstream medijima.
Tvoj put je dokaz da je sve moguće ako ne odustaneš. Zapravo se čini kao da je puno stvari bilo protiv tebe, ali svejedno si nastavila. Kako si izgradila takav mindset?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Imala sam teško djetinjstvo, ali me to osnažilo da svoj put i prilike tražim na drugom mjestu. Na neki način sam postala otporna, znala sam da se moram osloniti isključivo na sebe i vjerovati sebi i svojoj intuiciji i osjećaju da bi se realizirala u stvarima koje me zanimaju. Zapravo sam samo išla, korak po korak i nisam previše razmišljala o rezultatu i tome gdje želim biti za deset godina.
Sad kad gledam vidim da sam stvarno daleko dogurala, ali često nisam toga ni svjesna. Vjerujem da su stvari tek ispred mene, da sam samo zagrebala površinu i to me motivira za dalje.
Kako održavaš balans privatnog i poslovnog života s obzirom na poprilično izazovan tempo? Umoriš li se ikad od količine posla i tempa?
Kako kad (smijeh). Bilo je faza u kojima sam zbilja sam radila. Radno vrijeme je 24/7, a kako stvarno volim to što radim nije mi ni teško raditi. Ali, s vremenom sam ipak naučila više cijeniti i trenutke koji nisu vezani uz posao. Primijetila sam da mi u zadnje vrijeme odgovara malo mirniji tempo – volim se opustiti i imam balans (koliko je to moguće).
Nisam se još umorila.Nekad se pitam dokad će ići ovako, koliko ću još raditi ovim entuzijazmom i tempom, ali trenutno još uvijek stvarno uživam. Kažu da je nemoguće raditi ovaj posao ovakvim intenzitetom predugo tako da ćemo vidjeti. Sad, dok je ovako uživam, imam još puno ambicija i želja tako da se ne zamaram previše.
Fotografije: Salud; privatna arhiva/autori: Pavle Kocanjer, Marko Lopac, Lazar Bogdanović, Veljko Lalović