Uspoređujemo se nesvjesno. Nekad s dragim nam ljudima, nekad s mjerilima društva, a nekad s nepoznatim ljudima koje vidimo na internetu. Ali sigurno je da ono rijetko prestaje.
Fenomen uspoređivanja
Sudjelujemo u njemu gotovo nesvjesno i uspoređujemo svoja postignuće, izgled, odnose, pa i vlastitu sreću s onima oko nas. Jesmo dovoljno sretni, zarađujemo li dovoljno, je li sve ovo dovoljno? Ali, dok nas uspoređivanje možda do neke mjere može motivirati da budemo bolji, ono često otkriva jednu manje ugodnu istinu – možda nekad nalazimo zadovoljstvo u tome kad drugima ne ide? Teško je to uopće pomisliti, a kamoli priznati.
Za većinu uspoređivanje nije samo nesvjesna misao koja nam dođe u glavu, ona je stvar normalnog funkcioniranja i zabave. Slično kao kad gledamo sport, postoji određeno zadovoljstvo koje dolazi gledanjem i praćenjem određenih života. I dokle god se čini bezazleno – nema štete zar ne? Ali, podsvjesno to postaje naš način funkcioniranja i odnosi nam više štete nego koristi.
Zašto nas tuđa “nesreća” zanima?
Fenomen poznat kao „schadenfreude“, odnosno zadovoljstvo tuđom nesrećom, možda objašnjava dio naše fascinacije uspoređivanjem. Kada vidimo nekoga tko je naizgled bio „na vrhu“ kako se suočava s padom, osjećamo olakšanje jer se granica između njihova uspjeha i našeg činilo nepremostivom. Ovo se jasno može vidjeti ako se proskrola komentarima ispod bilo kojeg portala s vijestima. Ljudi doslovno imaju kriterije koga žale, čijoj se nesreći vesele, čija ih zanima više, a čija manje. I kad vide nekoga, tko naizgled ima sve, najčešće puno novaca, slavu ili bilo kakve benefite života koji nisu dostupni masi – dozvoljeno je hejtanje. Psiholozi sugeriraju da je ovaj oblik zadovoljstva duboko ukorijenjen u ljudskoj prirodi. Kada vidimo da se netko drugi suočava s izazovima, možda se osjećamo manje sami u vlastitim borbama i onda to ne izrazimo na neki zdrav način nego podsvjesno likujemo. Ali, problem nastaje kada postanemo ovisni o ovakvom obliku uspoređivanja, kad nas preuzme – za što vjerujem da je veliki dio problema svih internet kritičara, ostavljača ružnih komentara koji si to nekako uspijevaju opravdati.
Prije svega – štetno je
Stalna usporedba s drugima može biti izuzetno štetna. Umjesto da se usredotočimo na sebe – usmjeravamo energiju na nekoga tko nam možda uopće nije važan ili relevantan. I tako se događa da ljudi postanu promatrači tuđih života i tu pronalaze određenu utjehu što zapravo ne žive svoj.
Osim toga, uspoređivanje nas može odvesti u spiralu nesigurnosti i zavisti. Kada se fokusiramo na ono što drugi imaju, gubimo sposobnost da cijenimo ono što smo sami postigli. Takav oblik natjecanja nikad ne završava jer uvijek postoji netko tko ima više, bolje ili drugačije.
Kako prestati
Zapravo je jako jednostavno, doslovno ne donosi ništa dobro. Bolje je fokus preusmjeriti na sebe i ono što možemo mijenjati nego na druge i njihove živote koje definitivno ne možemo. Umjesto da gledamo na druge kao na konkurenciju, možemo ih vidjeti kao inspiraciju ili dokaz mogućeg na istom putu. Ako nismo oprezni, konstantno uspoređivanje može postati super alat za vlastito sabotiranje. I isprike zašto nešto ne možemo.
Fototografija: Pinterest