Kako smo od “nađi što voliš” došli do kolektivnog nezadovoljstva na radnom mjestu, obrtima ili čega god se primimo?
Zasićenje ili prevelika očekivanja?
Kako je pritisak od pronalaska pravog, idealnog “dream joba” rastao tako sam počela primjećivati sve više nezadovoljnih ljudi oko mene. Uključujući i mene u jednom trenutku. Pitanja – je li ovo stvarno sve što postoji? I gledanje ljudi koji “ne rade jer rade ono što vole”. S većim saznanjem što je sve moguće, teže je prihvatiti da mi to nemamo.
Korporativni poslovi, i prema istraživanju, drže našu pažnju i sličnu razinu uzbudljivosti do pet godina. A što je s ostatkom – on nam ostaje za istraživanje i traženje nečeg novog, ali dokad je to moguće. Pronalazak svoje svrhe kroz posao je postao toliko raširen da se čini da sigurno radimo nešto pogrešno ako ne obožavamo svoj posao i ispunjenje možda tražimo izvan njega.
Tri opcije nošenja sa situacijom
Kažu da, kad se nađemo u nekoj nepoželjnoj situaciji, ako ništa drugo imamo izbor kako ćemo na tu situaciju reagirati. Pa tako, nakon godina “služenja” određenoj korporaciji imamo izbor. Prvi je logično – promjena. Dakle ulaganje svog napora u pronalazak novog posla, možda razmišljanje o pokretanju vlastitog, freelance vode – ima nekoliko rješenja.
Druga opcija bi bila frustracija bez namjere za promjenom. Dakle, strah od napuštanja posla i “sigurnosti” je ipak prevelik pa ćemo radije prigovarati, žaliti se do unedogled i prihvatiti narativ da je okruženje krivo za sve. Teorija je da ovako nastaju oni “zločesti kolege” za koje se svi pitaju kako se to dogodilo i kako im se da? Vjerojatno su pitanju nakupljene frustracija koje su s godinama postale to nešto.
Treća opcija je pomirenje i prihvaćanje. Dakle, ljudi koji nužno ne vole svoj posao baš najviše na svijetu, ali su ga prihvatili kao nešto što im omogućuje život izvan posla, a svoje ispunjenje pronalaze u hobijima, putovanjima, nekim drugim aktivnostima znaju da im nije toliko bitno jer ne vežu svoj identitet toliko za posao. Kod nekih to može trajati zauvijek dok kod nekih može opet proraditi onaj osjećaj neispunjenosti koju možda osjećaju.
A što sad osjećaj?
Ali, ipak, u koju god skupinu upadali, vjerojatnost je da će se barem do neke mjere ispreplitati sva tri jer je teško ne primijetiti da je “sve moguće” i da se često čini da je baš izbor pogrešan i teži. Nama je teže. Teško je obrtnicima, porezi su veliki, a nije lako ni raditi sam. Poduzetništvo, naročito ono početno često donosi određeno nezadovoljstvo koje iznenadi čovjeka. Može biti usamljeno, izrazito stresno i naporno. Baš jako naporno. A kad uskočimo u nešto svoje teže je priznati da smo nezadovoljni i tako to gomilamo u sebi što posljedično dovodi do, pogađate – frustracije.
Svrha koja je postala valjda najiskorištenija riječ ne mora dolaziti od posla. Lijepo je kad je to tako, ali možda je pritisak tog savršenog posla koji nam daje sve – i financijsku sigurnost i ljude i putovanja ipak prevelik. I iako je lijepo težiti mu, ne znači da ne postoje i drugi segmenti koji nam mogu dati puno toga, ako ne i više.
Fotografija: Pinterest