/Piše: Anamarija Virant/
Teško je primijetiti, ali dok umjetna inteligencija (pre)brzo ulazi u gotovo svaki dio našeg života, u isto vrijeme se događa nešto potpuno suprotno. Sve više ljudi ponovno želi ono što je sporo, fizičko, nesavršeno,a to je najčešće analogno.
Fotografiranje filmom, pisanje dnevnika rukom, čitanje knjiga na papiru, vinili, keramika, pletenje, slaganje pazzli, kuhanje bez mobitela u ruci, druženja na kojima se mobiteli ostavljaju sa strane. Sve ovo danas je dio analognog pokreta koji živi i diže se jer nam je dosta tehnologije. Ili?
Možda na prvu fascinantno, ali zapravo uopće nije čudno da se to događa baš sad, kad nam je previše svega što počinje s A(I).
Nedavno sam naletjela na članak o okretanju analognom. Prema novom YPulseovu istraživanju „Going Analog“, objavljenom u srpnju ove godine, 55 posto tinejdžera od 13 do 17 godina i čak 75 posto mladih od 18 do 24 godine kaže da ove godine želi živjeti „više analogno“ i baviti se većim brojem offline aktivnosti. Istraživanje je provedeno među mladima u SAD-u, Kanadi i nekoliko europskih zemalja, a YPulse ovaj trend povezuje s rastućom željom za iskustvima izvan ekrana, fizičkim hobijima i provođenjem slobodnog vremena s više namjere.
A zašto sad? Ljudi koji danas ponovno kupuju analogne fotoaparate nisu odrasli uz njih. Njima film nije povratak u djetinjstvo ili neki pokušaj nostalgije. Zapravo, za većinu je to sasvim novo iskustvo.
Što nam je zapravo toliko privlačno u analognom?
Na prvu tu je trend na koji se uvijek “nakači” veliki broj ljudi. Ako je nešto novo, proširit će se, onda će se tu pojaviti još ljudi, i evo trenda. A sad se čini da to postaje analogno. Ona malo dublja strana ove priče je da je analogno sve ono što digitalno nikad neće moći biti.
Ako fotografiramo mobitelom, možemo napraviti milijun fotografija istog trenutka, odmah ih pogledati, odabrati najbolju, urediti je, poslati prijateljima i/ili objaviti je. Kod analognog fotića nemamo tu mogućnost. Imamo ograničen broj snimaka i ne znamo kako je fotografija ispala dok film ne razvijemo. Na prvi pogled, to zvuči kao lošija verzija tehnologije koju već imamo. Ispada da je upravo u tome i cijela stvar. Čini se da je čekanje je postalo iskustvo samo po sebi. A činjenica da nešto ne možemo odmah provjeriti, popraviti ili podijeliti daje mu određenu težinu koju digitalni svijet kojim smo preplavljeni često nema.
“Slično je i s drugim stvarima koje se vraćaju. Kada pletemo, izrađujemo keramiku ili pišemo rukom, proces ne možemo ubrzati pritiskom na gumb. Moramo biti prisutni u onome što radimo. Ne postoji opcija da preskočimo dosadni dio, odmah dobijemo rezultat ili zamolimo AI za skraćenu verziju.”
Tako su i granny hobiji zavladali internetom. Ironično, granny hobi ima negativnu konotaciju, ali zapravo se odnosi na stanje uma i sporosti koja nam očito kronično treba. Pletenje, heklanje, šivanje, vrtlarenje, scrapbook i slične aktivnosti ponovno su zanimljivi upravo zato što od nas traže vrijeme i pažnju. YPulse ih također navodi kao dio šireg „going analog“ fenomena koji posljednjih godina sve više raste među mlađim generacijama.
Preveliko dijeljenje i trčanje dovelo je do suprotnog efekta
Postoji još jedan razlog zbog kojeg mi je ovaj trend zanimljiviji od običnog povratka retro stvarima. Jer čvrsto vjerujem da je ovo, na neki način, znak otpora.
Godinama smo gotovo neprimjetno počeli učiti da iskustvo vrijedi više ako ga možemo dokumentirati. Putovanje je postalo fotografija putovanja, koncert je postao video koncerta, večera je postala story, knjiga je postala preporuka na Instagramu, a čak je i odmor dobio svoju estetiku.Ne mora to nužno biti loše. Fotografije su super način da sačuvamo uspomene i podijelimo ih s ljudima koje volimo. Problem nastaje kada počnemo imati osjećaj da se nešto nije dogodilo do kraja ako to nismo zabilježili.
Upravo zato možda toliko privlače iskustva koja su potpuno neproduktivna iz perspektive društvenih mreža. Radionica keramike na kojoj napraviš nešto što možda nikada nećeš fotografirati. Večer s prijateljima na kojoj telefon ostane u torbi. Knjiga koju čitaš bez fotografiranja podcrtane rečenice. Fotografija koju snimiš, razviješ i spremiš u album umjesto da je odmah pošalješ na Instagram.
Naša reakcija na tehnologiju
S drudge strane, neki tvrde da je ovo previše optimistično nazvati “pobunom protiv tehnologije”. Ljudi koji kupuju film i dalje koriste Instagram. Oni koji pišu dnevnik rukom vrlo vjerojatno koriste ChatGPT. Oni koji odlaze na phone-free događanja i dalje imaju pametne ajfon u džepovima.
“Nije riječ o tome da STVARNO želimo natrag u 1998. Jer za to vjerojatno nitko nije spreman.Prije se čini da pokušavamo vratiti osjećaj kontrole nad time kada smo online, a kada nismo.”
To je posebno zanimljivo sada kada umjetna inteligencija dodatno briše granicu između stvarnog i digitalnog. Donedavno smo tehnologiju uglavnom koristili kako bismo stvarni život učinili jednostavnijim. Danas tehnologija sve češće može proizvesti i ono što smo nekoć smatrali nečim isključivo ljudskim i za što se vezao talent. Ako AI može u nekoliko sekundi napisati savršenu ljubavnu poruku, više ne treba zvati frendicu s paničnim “što da mu odgovorim??”. Ako može napraviti savršenu fotografiju, možda ćemo ponovno cijeniti onu na kojoj je netko slučajno ispao mutan. Ako može osmisliti savršen itinerar za putovanje, možda ćemo poželjeti jedan dan na kojem ne znamo kamo ćemo završiti.
Savršenstvo ionako nikad nije bila opcija u našim nesavršenim, zapetljanim i ljudskim životima.
Što ako nam je nedostajala nesavršenost?
Možda je zato povratak analognom zapravo manje priča o tehnologiji, a više priča o ljudskoj potrebi za ograničenjima. Mi zapravo ne želimo uvijek imati beskonačno izbora. Ne želimo uvijek moći sve popraviti i imati najbolju moguću verziju fotografije, restorana, putovanja, partnera ili vlastitog života.
Jer to nije prirodno koliko god smo prihvatili da je. Tako su i paradajz i pašteta opet postali kraljevi plaže, ali ovaj put je to estetika. Samo OVA estetika izgleda nostalgično. Zato se trend analognog, ironično, širi TikTokom. Kad su se pojavile fotografije celebrityja sa žičanim slušalicama, odjednom ih svi žele. Kako banalna stvar, ali kao, to je otpor.
Druga strana medalje
S druge strane, to je sve vrlo pogodno za nove proizvode i biznis. Tako sad bilježnice s posebnim kolonama, dnevnici zahvalnosti i kojekakve varijacije drže cijenu koju bi nam prije bilo nezamislivo platiti. Ako ti se zapisuje, piši u bilo kakvu bilježnicu. Danas to poprima novu dimenziju, ali kako god bilo pomak je očit.
“Analogna estetika ide dalje od slušalica sa žicom koje smo nosili. To je tad bio vrhunac tehnologije, a danas kad se prividno vraćamo unatrag dio je jedne puno složenije slike i estetike koja se želi prigrliti dok nam je najteže promijeniti navike koje su stvarni problem.”
Teško da smo loše volje radi AirPodsa, ali vrlo je vjerojatno da je to zbog previše screen timea i nelagode zbog neizvjesne budućnosti i tržišta poslova koje je u teškom rasulu za milijune ljudi.
Fotografije: Pinterest
