/Piše: Anamarija Virant/

Irenin rad i Radni trokut pratim već duže vrijeme. Svidio mi se pristup hrani, druženjima, ali i sama autentičnost koncepta.

Irena Bakić, kako sama kaže, arhitektica je i slastičarka koja to ne gleda kao dva odvojena zanimanja.

S Irenom smo razgovarali o kreativnom procesu, odluci o promjeni smjera, ali i mentalnom zdravlju. Koliko su svi ovi procesi međusobno povezani i zašto smo povjerovali da smo stvoreni raditi samo jednu stvar do kraja života?

Irena, za one koji te ne poznaju, predstavi nam se?

Odmah na početku najteže pitanje. Ja sam Irena Bakić, arhitektica koja je završila u slastičarstvu. Kreativna sam i oduvijek sam voljela provoditi vrijeme u kuhinji.

Volim i arhitekturu i koliko god neki ljudi to tako gledaju, nisam se od nje sasvim odmaknula. Prije bih rekla da sam spojila svoje interese i sada ih kombiniram. Izvana možda nema smisla, ali meni ima savršenog smisla. 

Kako je došlo do odluke i osnivanja Radnog trokuta?

Razmišljala sam o tome dugo, oduvijek me zanima hrana i htjela sam naći način na koji bih se mogla njome baviti. usred covida mi se pružila prilika da radim u jednoj slastičarnici i to me potaknulo da istražujem dalje. radni trokut osnovala sam nešto kasnije. na početku nisam točno znala što točno radim, ali sad vidim da sam stvarala prostor za sve moje interese. moja je ambicija da mi nije bed niti pretenciozno reći da je to multidisciplinarna umjetnička praksa.

Kako je reagirala okolina na tvoju odluku?

Pa najčešća reakcija je bila kao “Ajme ti više nisi u arhitekturi” ili “maknula si se od arhitekture”. Ja ne smatram da sam se maknula od arhitekture, ja ju i dalje volim i prakticiram. Razlika je da se sad njome bavim na način na koji želim povremeno radim natječaje, ali i radni trokut je arhitektura za mene.

Koliko je bilo teško ući u solo vode i kako se nosiš s onim dijelovima o kojima se baš i ne priča oko poduzetništva?

Mislim da se danas dosta romantizira ulazak u poduzetništvo, cijela ta kultura start upova, self made uspješne osobe je iluzija. Nitko zapravo nije self made. Ja sam se mogla upustiti u ovu priču i zbog mog support sustava, moje obitelji i prijatelja koji mi drže leđa.

Kako se nosiš s tom izloženošću koju vođenje vlastitog posla zahtijeva?

Moram priznati da nemam problema s time da me se vidi. Koliko god se trudim odvojiti posao od sebe i svog identiteta, s druge strane on je veliki dio onoga tko ja jesam. Okej sam s time da pokažem svijetu sebe kao osobu i kroz posao.

Ono što mi je veći problem je prodaja. Još uvijek mi ne pada prirodno (i još uvijek se učim), ali gledam druge kako ju rade, gledam s čime se ja osjećam ugodno i kakav način prodaje rezonira i sa mnom te se trudim to promijeniti i u svom poslu. Pitam se zašto mi je neka prodaja simpatična, a neka nije. Nisam iz te struke, ali uvijek pokušavam ići iz osjećaja. Učim iz primjera, pogrešaka i razmišljam jesam li se ugodno osjećala ili.

Primjećujem kad se osjećam ugodno, a kad osjećam određenu nelagodu.

U cijelom procesu, što je onda najizazovnije? Padaju li ti neke stvari teže?

Generalno mi je izazov sigurnost i stabilnost cijele priče. S hranom je sve jako brzo i teško mi je isplanirati si cijeli mjesec unaprijed. Kako imam i dijete, moram normalno funkcionirati i bilo bi mi lakše kada bih imala nešto stabilnije.

Druga strana priče je da bi mi tako nešto brzo postalo komplicirano. Čak ne ni dosadno nego komplicirano za mene i način na koji funkcioniram. Pokušavam si složiti raspored koji funkcionira za mene, ali i sve ostale aspekte života. Teško mi je i proaktivno tražiti poslove i biti “in it” cijelo vrijeme. Pokušavam to shvatiti dijelom posla koji mi možda nije najdraži.

Rekla bih da nisam disciplinirana prirodno, ali pokušavam si stvoriti strukturu koja meni funkcionira.

Podijelila si sa svojom publikom i ranjive stvari, dotaknula se mentalnog zdravlja što smatram vrlo hrabrim. Kako si se odlučila za tako nešto i koliko ti je važno moći biti iskrena?

Moram reći da sam razmišljala o tome više nego što možda želim priznati. Mislim da u ovo doba internet uvijek ima doza toga da može izgledati performativno i fejk, kao da nešto s time želiš postići. Uz to dio toga je uvijek mali cringe, barem si tako govorimo. Ja nisam imala neku konkretnu namjeru s time, ali ja sam odrasla uz dijeljenje sadržaja koji je osoban pa mi ovo nije bilo toliko novo. 

Nisam imala nikakav cilj osim da sam neke stvari željela reći javno i izbaciti neke stvari iz sebe. I ta misao je izašla iz mene i evo me sad na intervjuu .Imam trenutačno borbu s percepcijom sebe i s mentalnim zdravljem, a mislim da to jako dugo nisam ni znala. Kao da su mi određene stvari postale normalne jer sam bila funkcionalna, ali tek sad vidim da sam se s nekim stvarima nosila i ranije.

Trigger je bio dijete, izoliranost, i neke stvari koje su očito bile zakopane u meni su izašle na vidjelo. Shvatila sam da sam loše i odlučila sam na tome poraditi. Dosta je dobar proces upoznati sebe, shvatiti koji su mu trigeri i kako se s time nositi.

Rekla bih da je jako važno da danas dijelimo i pozitivna iskustva, ne samo ona negativna. Čini mi se da smo danas navikli dijeliti negativna iskustva što je problematično, pogotovo sa svojim prijateljima, a važno je čuti i one lijepe priče, dobre situacije koje su isto prisutne. Treba čuti sve, naravno, ali treba čuti različita iskustva.

Osjećaš li pritisak uspjeha, samostvarenja i svega što želiš postići?

Da. Apsolutno da. S jedne strane mislim da to moram imati jer što bi me inače pokretalo. Ali s druge strane, osjećam pritisak vanjske validacije. Hoće li me prepoznati, vidjeti? Jesam li dovoljno dobra?

Imaš li definiciju uspjeha za sebe?

Nemam tako jasno postavljene ciljeve jer smatram da onda loviš nešto cijelo vrijeme. Ne želim definirati uspjeh za sebe. Naravno da imam neke stvari koje želim postići, ali ne definiram to na takav način. Možda to znači da se onda nikad neću osjećati uspješno, ali meni je to sasvim u redu. Gdje bih došla da si postavim cilj “napraviti ovo ili ovo”, zaraditi toliko? Cijeli proces je pomalo ezoteričan i meni je to sasvim u redu.

Osim toga, mijenjanje mišljenja i predomišljanje jedna je od ključnih stvari bivanjem čovjeka. Ako se netko nikad ne predomisli smatram to lošim. Mi nosimo pritisak da se moramo držati onoga u što smo uložili puno vremena, truda, ali na taj način zakidamo i sebe i ljude oko nas za stvari koje bi mogli raditi.

Možda se nekad i krećemo prema cilju za kojeg ne znamo ni da postoji. Možda će se cilj pokazati putem. Na faksu su me profesori znali pitati zašto sam nešto napravila i onda bih odgovorila “Ne moram uvijek znati što radim”.

Ne moramo se uvijek shvaćati tako ozbiljno, možemo nekad i napraviti neku glupost, zašto ne? 

Koja je najvažnija stvar koju si naučila?

Pokušavam naći balans da nije sve što radimo tako ozbiljno. It’s not that deep ili it is that deep? Upravo to mi je najveća lekcija; prepoznati što i kad treba shvatiti ozbiljno, a što ne?

Druga stvar je definitivno prepoznati svoju vrijednost, da više prigrlim svoj rad, uspjehe i način na koji radim, a ne samo odmahnuti rukom kad me netko pohvali. Učim se samu sebe uvjeriti da je moj rad impresivan, ali mislim da je to važno jer će onda i drugima biti. Koliko god mi bilo bed to reći. A bed mi je.

Mislim da sam naučila puno i o novcu ili barem razmišljanje o novcu. Kako ga trošimo, kako ga zarađujemo jer je u današnjem svijetu novac sloboda. Koliko se cijenim, kako naplaćujem svoj rad. Meni on stvarno nije temeljna vrijednost, ali mi omogućuje puno stvari i od toga ne treba bježati. Ajme ovo zvuči kao da ful imam novaca, a stvarno nemam.

Što ti je najvažnije kad radiš, ali i živiš? Ima li nešto od čega ne odstupaš?

Koliko god ovo zvučalo klišejasto, polazim od toga kako se osjećam. Bitno mi je kako se osjećam, trudim se voditi svojim osjećajima.

Cijeli život su mi govorili da sam osjetljiva i mogu reći da jesam, ali mislim da se tome pristupa negativno. Istrenirani smo da sve mora biti racionalno promišljeno, ali ja se želim više oslanjati na svoje osjećaje i želim ih znati pročitati. Nije poanta da se uvijek osjećam dobro, ali želim biti svjesna kako se osjećam i djelovati iz toga.

I za kraj, čega si želiš više?

Uff, malo si me zatekla. Želim si što više slobode u bilo kojem obliku. Kroz sve promjene u životu, shvatila sam da mi je to temeljna vrijednost.

Fotografije: Privatna arhiva, Irena Bakić