Sve se više priča o tome da offline novi luksuz, ali jesmo li spremni na taj luksuz i zašto si ga ne dajemo češće?
Želimo li zapravo biti offline?
Buđenje se često događa uz već nekoliko notifikacija na mobitelu i često se čini da gasimo požare prije nego smo uopće ušli u dan kako treba.
Pojavljuju se nostalgični predmeti iz devedesetih, kao što su žične slušalice i uređaji koji podsjećaju na devedesete. Jedina stvar koja ne štima u ovoj pojavi želje za jednostavnijim vremenima je da ne oduzimamo tech proizvode koje već imamo. Zvuči gotovo nevjerojatno da si trebamo upisivati u raspored i zadavati offline vrijeme. Kao, nakon desert gasim mobitel, nema mobitela u spavaćoj sobi ili zabrana vremena na određenoj aplikaciji. Ako ste se ikad zapitali, upravo tako izgleda ovisnost.
Rijetki su oni koji ne osjećaju FOMO kad se isključe, ne znaju što se događa, a kako ih u svom okruženju imam nekoliko, stvarno se osjeti da im stvarno nije bitno. Kad je taj pokušaj usiljen, to se osjeti. Pričamo o želji da budemo offline izgovaramo fraze kao što su “da ga ne moram koristiti zbog posla, sigurno bih izbrisala Instagram” i slično.
Prepreke ili izgovori?
U posljednje vrijeme, sve češće pratim tekstove o pokretu odlazaka offline, koji su nekim čudom, svi dokumentirani i postani na online platforme. Ali recimo na kratko da je to radi podizanja svijesti o važnosti samog pokreta. The New York Times, koji je pisao o The Lamp Clubu čiji članovi, noseći šešire u obliku patuljaka, razbijaju iPadove ispred Appleovih trgovina, kao i o The Reconnect Movementu, koji među studentima pokušava stvoriti „prostore ljudske povezanosti“ tako što zajedno sjede prekriženih nogu na kampusu.
Što više nailazim na offline sadržaj i što se više njime bavim, sve manje mi je jasno Je li itko doista otišao offline ili se svi samo pretvaraju da jesu? Mi se nećemo vratiti offline životu, ma koliko pričali o tome jer to zapravo i ne želimo. Barem ne većina ljudi. Iako je lijepo maštati o tome kako je bilo kad sve ovo nije postojalo, strah od propuštanja, ali i naučeni način života su prejaki. Barem za većinu ljudi.
Zašto skrolamo prije spavanja ili skačemo na svaku WhatsApp poruku? Zašto se moramo podsjećati da i nije tako hitno pa isključujemo notifikacije, ali onda svejedno provjeravamo mobitel i kad ih nema?
Offline život je iluzija za većinu, iako čitamo o njemu i igramo se s idiom da bi nam baš to pasalo. I bi, pasalo bi nam, ali moramo biti sasvim spremni na to.
