PROČITAJ

Egzistencijalna kriza, hormoni i promjene

26. svi
a

Kad se odjednom spoji sve. I promjene u privatnom životu i hormoni i egzistencijalna kriza. A valjalo bi i promijeniti posao?

Tada i sada

Čitajući jednu knjigu (Knjiga mojih života, Aleksandar Hemon), smještenu u predratno Sarajevo, a zatim i imigrantski život u Americi i što sve on i njegova obitelj u tom procesu prolaze, i dok sam čitala tu knjigu, koja je potresna i tužna, u svojim dijelovima vrlo vividno opisuje ono vrijeme “prije” tehnologije, lajkova i nesigurnih životnih puteva. U cijelom tom užasu koji im se događa, urezalo mi se zajedništvo koje opisuje.



I sad, kad nam vrište iz ekrana osobe koje govore da se online može zaraditi i do par tisuća eura uz samo sat vremena rada dnevno, a dok je teško maknuti s ramena osjećaj da se svijet promijenio do razine da si je to teško uopće objasniti, čini se da takozvane krize srednjih godina proživljavamo i puno ranije. Teško je ne imati krizu tu i tamo uz sve (teoretske opcije) koje imamo. Oduvijek me fascinirala tema imanja previše izbora i kako to utječe na čovjeka, pa smo o tome i pisali više puta.

Stanje kad svjedočimo nesigurnostima  industrija urušava, gori i nestaje pred našim očima, uključujući i neke za koje su nam govorili da su sigurna oklada. Recimo, kako nam danas ide ono “nauči programirati ako sve propadne?” doveli su do desetljeća karijera koje napreduju u prekidima i smanjene mogućnosti za financijsko planiranje koje bi moglo ublažiti trenutne udarce. A ovaj put oluju ne prolazimo sami.

Jedno je pripremati se na još jedno stezanje remena, ali sada imamo manje novca i više problema jer su naši budžeti rastegnuti ne samo našim vlastitim potrebama, nego i potrebama onih o kojima ovisimo da bi preživjeli. Bilo da se radi o maloj djeci, starijim članovima obitelji ili kombinaciji faktora, odgovorni smo za puno više od vlastitog života i potencijalno krivih odabira.

Za svaku pritužbu koju sam čula, bez obzira koliko bila specifična za nečiju industriju ili obveze skrbi, osjećaj ogorčenosti je isti: ne bismo trebali i dalje imati poteškoće, ne bismo se trebali i dalje pitati hoćemo li sutra imati posao ili hoćemo li uopće pronaći posao koji plaća račune. Ne bismo trebali moliti one na vlasti da nam kažu plan za to kada ćemo, navodno, svi biti zamijenjeni umjetnom inteligencijom, niti paničariti zbog gubitka onog malo kapitala koji smo uspjeli izgraditi.

Dobri stari hormoni.

Osim svih tih stvari, realnost je da će se svaka od nas, prije ili kasnije u tridesetima, suočiti i s određenim hormonalnim promjenama. Dobrodošla perimenopauza! Priča se o tom mitskom pojmu naveliko u zadnje vrijeme i dobro je da je tako, ali to ne znači da trenutačno imamo rješenje. Hormonski nadomjesci, prehrana? A gdje su tek proteini? Koliko grama po težini, godinama? Pa onda opet “sve je to propaganda i samo trebate jesti voće i povrće, meso je zlo, meso vam treba.”

Osim toga, u tridesetima se sve više počinje pričati o izgledu, odnosno neizbježnom starenju. I nekako se čini da je self care pod normalno postao i botox i svi mogući dostupni tretmani. I neka su, 2026. je godina i neka svatko radi što želi. Ali iz kojih razloga?

Kad napraviš sve kako treba, a onda…

Jedna od najvećih frustracija koju su imali ljudi s kojima sam razgovarala bila je ta ideja da smo mi, milenijalci, napravili točno ono što nam je rečeno da je “ispravan put” prema uspjehu. Pognuli smo glave, dobivali dobre ocjene, išli na fakultet i slijedili svoje strasti. Zatim, kada se sve oko nas urušilo, prilagodili smo se, vratili se u školu i preusmjerili se na nešto praktičnije te nastavili dalje, a ipak smo iznova i iznova isključeni iz osnovnih kapitalističkih obećanja poput sigurnosti posla, vlasništva nad stanom ili kućom i bilo kakvog udobnog plana mirovine.

Nekad je čudno biti u tridesetima. Neki tvoji ljudi imaju malu djecu, neki stariju, dok neki ne planiraju uopće. Neki žive kao studenti s odraslim novcima, dok neki nemaju partnera s kojima bi voljeli imati djecu. Neki su sretni, neki žele promijeniti cijeli život. Cijeli jedan spektar koji stane između par godina i nekoliko odluka koje donosimo.

Kriza srednjih godina dosad se povezivala s onom stereotipnom slikom starijeg muškarca s mlađom ženom u novom autu. Zapravo, žene se dosad nisu ni uzimale u obzir previše u tom kontekstu. Iako je činjenica da hormoni koji nam se događaju cijeli život, a naročito u tom periodu vremena su sami po sebi dovoljni za raditi neke radikalne promjene, impulzivne odluke i odlučiti promijeniti cijeli život. Tek danas, kad napokon imamo prostora i svijesti o svim promjenama koje nam se događaju, shvaćamo da negdje u tridesetima (plus minus) stvarno stojimo na nekoj prekretnici kad stvari koje su dosad funkcionirale jednostavno ne prolaze, ako ne želimo pokoju autoimunu na ramenima.


Fotografije: Pinterest

Teme