/Piše: Monika Pehar/

Život ne mora biti toliko kompliciran, samo to često zaboravimo. Neki ljudi nas na to podsjete, a Marko Andrijašević jedan je od njih, glavni i odgovorni tvorac profila Marendologija, slow living zajednice, fotografa i još mnogo više.

Kroz Marendologiju već godinama bilježi ono što smo zaboravili vidjeti na društvenim mrežama: jednostavne marende koje se pretvore u višesatna druženja, bake koje pričaju najbolje priče, tate koji kuhaju bez recepta i male svakodnevne trenutke koje najčešće ni ne primijetimo sve dok ne prođu.

Iako danas vodi uspješnu produkcijsku agenciju i radi u industriji koja baš i ne poznaje usporavanje, Marko je postao svojevrsni glas generacije koja se malo umorila od stalne utrke za više, brže i bolje. Generacije koja polako shvaća da sreća možda nije u sljedećem uspjehu, nego u ljudima s kojima dijelimo stol.

Rođen u Makarskoj, odrastao između Dalmacije, Zagreba i Francuske, danas fotograf, videograf i kreativac, Marko priznaje da možda još uvijek nije potpuno dosegnuo slow living koji promovira, ali mu svakako teži. Jer kako kaže, kad se spusti na jug, među svoje ljude, more i rituale koji se godinama ne mijenjaju, postaje “30 posto bolji čovjek”.

Razgovarali smo o utjecaju obitelji, nostalgiji, pritisku modernog života, vremenu koje postaje sve dragocjenije i zašto je toliko važno jednostavno sjesti i okupiti se za stolom.

Za početak, što je zapravo Marendologija? Gastro profil, životna filozofija ili nešto treće?

Pa zapravo… to sad zvuči kao filozofiranje, ali ja stvarno ne znam što je Marendologija. Otac mi je slikar, a i kuha – najbolji kuhar na svijetu meni. Kod nas se uvijek nešto kuhalo, jelo, u kuhinji se stalno događalo nešto. Mislim da je od tamo sve krenulo. Prvo me zanimala fotografija hrane. Hrana mi je bila zanimljiva zbog boja, kompozicije, kadra. Znao sam napraviti i nešto što je bilo skoro nejestivo samo da dobro izgleda na fotografiji.

Rođen si u Makarskoj, ali veći dio života proveo si u Francuskoj. Kako je zapravo krenula ta priča i kako si pokrenuo Marendologiju?

Od treće do osamnaeste godine sam bio u Francuskoj. Tamo sam zapravo odrastao, išao u školu i sve to. S vremenom, kao i često kad ljudi žive vani, sve više sam počeo cijeniti neke aspekte života u Hrvatskoj. Pred kraj srednje škole, ja sam svima rekao da se vraćam u Hrvatsku, i tako je i bilo. Upisao sam faks u Zagrebu, i dan danas mislim da mi je povratak u Hrvatsku bila najbolja odluka u životu.

I tad sam se počeo malo više zanimati za fotografiju, a onda nije ni bilo Wolta i dostave neke razvikane kao danas, pa sam morao i malo češće počet kuhat sam za sebe dok sam studirao u Zagrebu. To je krenulo skroz spontano. Meni je bio zanimljiv taj nekakav food photography. A oko 2019. sam završio u Francuskoj kod jednog super čovjeka, prijatelja mog oca, koji ima mali restoran da naučim nešto više o kuhanju i stvarno evo, bio sam tamo dva mjeseca i bilo je ludilo i dobra zezancija.

Boom s Marendologijom je krenuo s nekim reelsom, kad sam solio pomidore i to je ono otišlo, super viralno. Nije to sad neka velika glamurozna estetika i želim da tako ostane. Tako sam se i odvojio od tog cijelog ono… početnog fine dininga koji mi je bio baš zanimljiv, na marende. Znači, ono najosnovnije.

Komentari su često puni nostalgije za nekim sporijim, jednostavnijim vremenima. Zašto misliš da nas takav sadržaj danas toliko privlači?

Mislim da su svi puno sličniji nego što mislimo. Ljudi vide nešto i odmah se povežu s tim. Ne zato što su jeli isto jelo ili odrasli na istom mjestu, nego zato što ih sjeti na nešto njihovo. A ovakve stvari te vrate na nešto jednostavno.

Što bi za tebe bila ona prava, THE marenda – možeš li izdvojiti top 3 marende?

Pohano. To mi je broj jedan. Oduvijek. Onda teleća koljenica. To mi je i danas jedno od najdražih jela. I rižot. Dobar rižot. To je jedno od jela koje sam naučio kuhati.

Ljudi misle da sam ja neki… gastronom ili food critic. A meni sve to što je jednostavnije, to mi je nekad i bolje. Sve mi je gušt – puno toga ću pojesti i isprobati, nemam sad ono neki kriterij “ovo mi nije dovoljno dobro” da bih pojeo i to.

Na profilu često vidimo puno više od hrane. Vidimo ljude, obitelj, prijatelje, male rituale i svakodnevne trenutke. Koliko su tvoj otac, baka koju često vidimo na tvojim videima i obiteljsko okruženje oblikovali taj osjećaj koji danas ljudi povezuju s Marendologijom?

Pa oni jesu Marendologija. Stari je zapravo Marendologija senior, on me inspirira i on je izumitelj. Ja sam samo imao sreću da postoji Instagram. On se prekasno rodio za društvene mreže. A baba i dida su film. Ljudi na njih reagiraju nevjerojatno emotivno. Nedavno mi je jedan čovjek rekao da sam ga rasplakao jednim videom ruku moje bake jer ga je podsjetio na njegove roditelje. Kad čuješ takve stvari, baš te dotaknu. Baba šta god da kaže kao da je skriptirano – ja ju stalno snimam, nekad i pretjerujem. Prvo zato što želim da mi to ostane kao uspomena. A onda vidiš da se u tim malim trenucima prepoznaju i drugi ljudi. Kako starim, te stvari me sve više diraju. Svi smo sve stariji. Tako da je vrijeme sve dragocjenije.

Ljudi često povezuju Marendologiju sa slow living filozofijom. Je li “slow living” danas uopće realan ili je postao privilegija?

Pa mislim da danas svi težimo tome. Jako puno ljudi ima taj presing da nešto moraju imati, da moraju ovo, da moraju ono i onda si naprave život puno težim. Baš i zbog ono ne znam tog nekog presinga društva i društvenih mreža, ti moraš stalno nešto… živjet bolje nego što zapravo živiš, pokazat se. Pa onda ljudi žive van svojih nekih mogućnosti, i onda se dovedu u situaciju da moraju isplaćivati 16 kredita odjednom i ući u robiju. Mislim, nitko nije imun – jednostavno je to ljudska nekakva narav – želiš uvijek imati više… i želiš da te ljudi percipiraju na nekakav način.

Sve je postalo brzo. Sve je hiperbola. Ako ti nešto ne paše nakon sekundu i pol, pičiš dalje. I ja sam dio toga. Ne bih htio da ispadne da ja sad nešto propovijedam. Definitivno previše vremena provodim u online svijetu, često izgubim fokus na one stvarno bitne stvari. Užasno puno vremena provedem na mobitelu. Mislim da si danas više nitko ne može dozvoliti da mu bude dosadno. A upravo iz dosade često nastaju najbolje ideje.

Kad sve maknemo sa strane – hranu, društvene mreže i sadržaj – koje bi bile tri najvažnije vrijednosti Marendologije? I je li ona odraz onoga što već jesi ili možda života kojem još uvijek težiš?

Mislim da je Marendologija dosta blizu tome kakav sam stvarno ja. Naravno, društvene mreže su takve da uvijek nešto biraš pokazati, ali stvarno pokušavam pokazivati ono što jesam. A nekad ni sam ne znam što sam. Zato na profilu ima svega – malo hrane, malo zezancije, malo nešto emotivno, pa nešto sasvim deseto. Ja sam takav, ono stvarno sam ono na milijun strana, i često nisam konzistentan. Tako da zapravo taj profil prikazuje ono, znaš, moj nekakav ono flow of consciousness, tok misli. Nekad sam tu, nekad sam tamo, nekad se osjećam ovako, nekad se osjećam onako.

Ako bih baš morao izdvojiti vrijednosti, onda su to autentičnost, neozbiljnost i jednostavnost. Autentičnost, koliko god ta riječ danas bila izlizana. Jednostavno biti ono što jesi. Neozbiljnost mi je isto važna – veliki sam ljubitelj neozbiljnosti. Mislim da ljudi sve preozbiljno shvaćaju. Ima dovoljno ozbiljnih stvari u životu kojima se treba ozbiljno baviti. I jednostavnost. Svi govore da ne vole komplicirati, a zapravo svi kompliciraju. Jako je teško živjeti jednostavno. Valjda je i Marendologija stalni podsjetnik na to.

Vrlo često kroz humor i autoironiju propituješ današnju opsjednutost, uspjehom i stalnim “grindanjem”. Rad do iznemoglosti se često potencira, a kod tebe se čini kao da je najveći uspjeh imati vremena za marendu s prijateljima. Jesi li svjesno izgradio taj svojevrsni manifest sporijeg života?

Ne znam jesam li ga baš svjesno izgradio. Mislim da ljudi danas sve preozbiljno shvaćaju. I sebe i posao i uspjeh.

Mene taj cijeli korporativni svijet odbija. Ti “LinkedIn luđaci” koji svaki dan nešto objavljuju, tipa: “I’m happy to announce…” Ja sam jednom reka da bi moj LinkedIn post bio: “I’m happy to announce nothing at all.”

Znači, radna etika mi je katastrofa, nisam radoholičar nikakav, ali jednostavno pronalazim načine da ono za to što dobro radim, da od toga živim. Da ta kreativa šta izlazi iz mene, sama od sebe, da je iskorištavam na dobar način.

“Ja ljeti hoću bit dole sa svojima, s ekipom, s obitelji. To mi je non-negotiable.”

Zanimljivo mi je kad ljudi kažu da nešto ne mogu. Nekad zapravo mogu, samo nisu odlučili da im je to dovoljno važno. Ja sam sebi davno reka da će to bit tako i onda napravim sve da tako i bude. Ako to znači da ću se slomit’ od posla četvrti, peti, šesti i deseti mjesec – dobro. Ali lito je rezervirano za ono što mi je važno. Doduše, u zadnje vrijeme sam baš nezdravu količinu radnih sati upisao u knjižicu. Kolega me uvijek zeza da “najmanje volim radit, a najviše radim.”

Često se govori da je život u Dalmaciji sporiji nego u ostatku Hrvatske. Misliš li da je to stvarno tako ili je riječ o romantičnoj ideji koju volimo njegovati? Što je po tebi tajna dalmatinskog ritma života?

Sporiji je. Definitivno. Ali mislim da ljudi to često romantiziraju kao da je to neka posebna filozofija života, a zapravo je dosta jednostavnije od toga. Male sredine su drugačije. Sve ti je bliže, manje je gužve, manje jurnjave i nekako si prirodno više okrenut ljudima nego rasporedu. Nije to samo Dalmacija. Sličan osjećaj imao sam na jugu Španjolske, u Italiji, Maroku, na Baliju… Svugdje gdje ljudi ne žive isključivo po satu nego po nekom svom ritmu. U Maroku su baš ljudi ono lagani – kako oni kažu – shwiya shwiya. Kod nas se to zove “pomalo”, ali to nije da ljudi ništa ne rade. Nego rade, ali ne dopuštaju da ih to potpuno pojede.

Meni je more lijek za sve. Zvuči kao klišej, ali stvarno ima nešto u tome. Kad sam dole, ja sam 30 posto bolji čovjek.

Osim Marendologije, uspješno vodiš produkcijske i kreativne projekte. Kako biraš poslove i suradnje? Postoji li nešto što više ne želiš raditi, bez obzira koliko dobro zvučalo na papiru ili na financijskom planu?

Ili je gušt radit’ ili je puno para. Mislim, jako rijetko će se poklopit’ da je projekt super, da je budžet dobar i da je sve idealno. Takva je priroda posla. Nekad radiš korporativni video kojeg više nikad nećeš pogledat nakon što ga završiš, ali je super plaćen. A nekad nema budžeta, ali je dobra priča pa želiš sudjelovati i napraviti nešto dobro.

Danas mi je možda važnije i s kim radim nego što radim. Imam sreću da sam se okružio ljudima s kojima se nadopunjujem.

Marendologija je od spontanog Instagram profila prerasla u prepoznatljiv brend i zajednicu. Kako vidiš njezin razvoj u sljedećih nekoliko godina? Postoji li nešto što želiš realizirati u sklopu tog brenda, a da zahtijeva neke veće napore/suradnje i sl.?

To me zapravo najviše iznenadilo. Kad sam krenuo, nisam imao nikakav veliki plan niti strategiju, nemam je ni sad, bar ne službenu. Nisam razmišljao o brendu, zajednici ni bilo čemu sličnom. Radio sam ono što mi je bilo zanimljivo i što mi je bilo prirodno. Snimao sam ljude oko sebe, hranu, trenutke koje sam htio sačuvati. Zanimalo bi me imati nekakve suradnje gdje ljudi i brendovi zapravo mene podržavaju kao cijelu povezanu priču.

Prvi put sam ozbiljnije osvijestio da se događa nešto veće kad smo napravili majice. Iskreno, mislio sam da će to biti mala stvar za prijatelje i ljude koji nas prate, radili smo ih zapravo za jedan event na kojem smo sudjelovali, prijatelj i ja. A na kraju rasprodali smo majice u par sati i morao sam ih naručiti još jer nisam računao da će potražnja biti tolika. To mi je bio šok.

Tad sam prvi put pomislio da možda ljudi ne kupuju samo majicu. Možda žele biti dio nečega. Dio neke priče, nekog osjećaja koji prepoznaju. Iako se uvijek šalim da ne volim čuti “kad će majice?”, zapravo je lijepo vidjeti da netko voli ono što radiš i želi biti dio toga. Mislim da se puno ljudi pronađe u tim sadržajima jer ih podsjećaju na nešto njihovo. Na baku, didu, roditelje, ljeto, djetinjstvo, druženja koja su nekad trajala satima. Nije to nužno vezano uz Dalmaciju. Javljaju mi se ljudi iz cijele Hrvatske, pa i izvan nje, koji kažu da ih neki video vrati ravno za stol njihove obitelji. To mi je zapravo najljepši dio svega. Kad vidiš da nešto što je krenulo iz tvoje svakodnevice kod drugih budi emociju ili uspomenu, onda shvatiš da se dogodilo nešto puno veće od samog sadržaja na društvenim mrežama.

Ne želim da Marendologija postane projekt koji mora nešto dokazivati. Mislim da bi u tom trenutku izgubila ono zbog čega je ljudima uopće postala bliska. Ako moram nešto – onda to više nije Marendologija. Volio bih da ostane ono što je bila od početka. I da ima neku svrhu. A bilo bi super i da se može živit’ od toga. Malo hrane. Malo ljudi. Puno uspomena. I puno razloga da s vremena na vrijeme usporimo. Jednostavno, to me trenutno ispunjava radit’, a ako me ne bude ispunjavalo, više neću to radit’.

Dok smo razgovarali o Marendologiji, hrani, obitelji, uspomenama, moru i tom dalmatinskom “pomalo”, stalno smo se vraćali istoj ideji – da možda ipak ne moramo sve toliko zakomplicirati. Kad bi netko nakon ovog intervjua ponio samo jednu poruku Marendologije u svoj svakodnevni život, što bi volio da to bude?

Dobro je.

Sad to moraš malo objasniti. Znam da te dvije riječi imaš i tetovirane. Kako je uopće nastalo to “Dobro je”?

Totalno spontano. Stvarno. To i svi govore kod nas. Često i dida, i baba, i ja. Neka poštapalica.

A što danas znači?

Kontekst je ono… always look on the bright side. Dobro je.

Pojednostaviti stvari, u prijevodu?

Pa pojednostavit’ stvari. Što se samo moglo pojednostavit’ i bit… nije sve tako ozbiljno.

Fotografije i video materijali: Marendologija, Marko Andrijašević