U nastavku serijala, donosimo iskren razgovor s dr. Darijom Sadek, ginekologinjom u Wiener poliklinici, o tome zašto žene predugo trpe i kako pronaći odgovore

Gotovo svaka žena to poznaje: onaj popis pitanja koji nosiš mjesecima, a nikako da ih izgovoriš naglas. Ciklus koji više nije kao prije. Bolovi koje smo naučile „pregurati“. Umor, promjene raspoloženja, simptomi za koje ni sama nisi sigurna jesu li „normalni“ ili znak da nešto treba provjeriti. Pa odgovore tražimo svugdje; po forumima, u objavama, kod prijateljica; na svim mjestima osim na onom jedinom koje ih stvarno može dati.

A između „mislim da je sve u redu“ i „znam da je sve u redu“ stoji samo jedno: pregled. Jedan termin koji odgađamo tjednima, mjesecima, ponekad i godinama, uvjeravajući sebe da imamo važnijeg posla. Iako rijetko što je važnije od toga.

Za početak, ste završili baš u ovoj grani medicine?

Ne mogu reći da mi je to bila ideja oduvijek, zapravo me zanimala endokrinologija. Hormoni su me jako zanimali, a onda kad sam na fakultetu vidjela prvi porod, to je bio trenutak kad sam se zaljubila. 

I kad sam shvatila da te dvije stvari mogu spojiti, ova mi je specijalizacija bila logičan izbor.

U Vašem iskustvu i radu, sa svime s čime se susrećete, kakav je vaš pogled na žensko intimno zdravlje? Koja je glavna problematika?

Mislim da je glavni problem to što ginekolozi, ali i liječnici općenito, imaju premalo vremena za razgovor s pacijentima. Tu se krije najveći problem. Radila sam i u privatnom i u javnom sektoru i iz iskustva znam da liječnici nemaju dovoljno vremena posvetiti se svakoj ženi individualno.

Posljedično, žene se osjećaju nesaslušano, neshvaćeno, kao da ih se ne razumije. Kad je riječ o nekoj, nazovimo je, opipljivoj bolesti poput tumora, sve je jasno, ali kad se žena žali, recimo, na bolnu menstruaciju, to je već puno teže otkriti, pa se često ni ne shvaća dovoljno ozbiljno. Dodatni problem su i neredoviti dolasci žena na preglede. Slažem se i vjerujem da smo se sve našle u situaciji kad se osjećamo neshvaćeno. Često se žene godinama vrte u krug s dobivanjem dijagnoze; bilo da se radi o endometriozi ili samo o osjećaju da nešto nije u redu. Koji bi bio prvi korak u rješavanju?

Upravo je stvar u jako detaljnoj anamnezi, a ona se opet svodi na slušanje pacijenta. Koji su njegovi problemi, kad su počeli, koliko su učestali? Možda da se poveže situacija u kojoj se ti problemi javljaju.

Ako pričamo konkretno o endometriozi, uz detaljnu anamnezu i razgovor sumnja na nju se može postaviti relativno brzo. Naravno, tu nam je veliki problem što danas nemamo jedan univerzalni dijagnostički mehanizam gdje možemo s određenom pretragom reći, da, to je endometrioza. Ona se dijagnosticira tek kad se uzmu u obzir sve pretrage i simptomi. Još uvijek je problem što ne postoji zlatni dijagnostički standard. Nećemo svaku ženu koja vodi uredan život slati na operaciju.

Drago mi je da je endometrioza postala novi fokus u ženskom zdravlju, i to s pravom.

Puno žena naučeno je živjeti s nekim simptomima za koje smo naučile da su normalni  recimo, bolne menstruacije zbog kojih se zove hitna, pa do nekih drugih simptoma. Recite nam, jesu li to stvarno normalne pojave, trebamo li se s time pomiriti?

 Ako ne može ići na posao, na faks ili u školu, to ne treba prihvatiti, to treba istražiti. Naravno, postoji mali broj žena kojima nažalost ne uspijemo naći razlog, ali ako uspijemo barem u tome da joj lijek pomogne, i to je u redu.

Tek se počelo pričati o tome da ne trebamo trpjeti, pa me zanima kakvo je Vaše iskustvo sa ženama koje su izgubile povjerenje u to da će pronaći rješenje?

Takvih žena naravno ima, naročito kad je riječ o ženama s bolnim menstruacijama i neredovitim ciklusima, jer su često obišle brojne liječnike, a nisu dobile olakšanje. Voljela bih im reći da ipak ne gube nadu, da pokušavaju i dalje, jer vrlo često uspijemo pronaći neko rješenje, možda ne iz prve, ali šanse su velike. Kad sagledamo sve simptome, i ultrazvuk i hormonsku sliku, nada uvijek postoji.

Kakav je Vaš pogled na rješavanje većine problema kontracepcijskim pilulama? Zašto su često prvo rješenje, naročito kad su u pitanju hormoni? Koliko je to zaista utemeljeno i brinu li se žene bez razloga oko njihova uzimanja?

Ovako, oralna hormonalna kontracepcija ne može biti univerzalno rješenje za sve, kao što ni za druga stanja jedan lijek nije univerzalni odgovor. Naravno da ima puno prednosti i, s jedne strane, jedan je od najboljih izuma kad gledamo žensko zdravlje. S druge strane, jasno mi je kako se žena osjeća kad dođe na pregled s tegobama i bez detaljnog objašnjenja dobije kontracepcijske pilule. Jasno mi je da se tad gubi povjerenje i da ostaju brojna neodgovorena pitanja.

Uvijek treba znati zašto se nešto daje, što točno očekujemo i koji su razlozi. One nisu magična pilula i neće biti rješenje za sve, ali kad pogledamo sve nalaze, propisujemo ih za ublažavanje simptoma. Nekad su i dalje najbolji odgovor, naročito kad je riječ o endometriozi koju smo ranije spominjale.

Žene to dosta muči jer ih propisujemo za endometriozu, ali operativni zahvat nosi svoj rizik i moguće komplikacije i nije uvijek ispravna odluka, danas laparoskopiju ipak ostavljamo kao zadnju opciju. Naravno da im kažemo da je potrebna i promjena načina života, prehrane, kretanja i sna. Ali često dobijemo zadovoljavajuće rezultate i spriječimo njeno širenje. Nije bez razloga što ih često propisujemo. Ja ih ne bih gledala kao zlu opciju, ali definitivno nisu nešto što će pomoći svakoj ženi. Tako ih treba i doživljavati, kao potencijalnu pomoć i opciju.

Zašto toliko žena ima problema sa začećem, zašto se trudnoća često gleda kao jedino rješenje i kako se nositi s time?

Razloga je puno i rijetko kad je riječ o samo jednom uzroku. Tu su odgoda majčinstva i životna dob, sindrom policističnih jajnika, endometrioza, problemi sa štitnjačom i drugi hormonski poremećaji, ali i način života, stres, san, prehrana, tjelesna težina. Važno je reći i da začeće nije samo na ženi; muški faktor stoji iza otprilike polovice slučajeva, pa uvijek treba obraditi oba partnera, a ne automatski tražiti uzrok samo kod žene.

A kako se nositi s time? Prvo, ne ostati sama s tim, put do začeća zna biti dug i emotivno iscrpljujuć, i tu je podrška partnera, obitelji ili prijateljica neprocjenjiva, kao i stručna pomoć kad zatreba. Drugo, javiti se na vrijeme i tražiti obradu, ne čekati godinama. I treće, imati na umu da rješenja danas ima jako puno i da se za većinu parova, uz strpljenje i pravu obradu, nešto da napraviti. Ako je žena bez partnera i ima financijskih mogućnosti može razmisliti i o zamrzavanju jajnih stanica što joj ipak povećava opcije i može unijeti malo mira.

Hormoni su širok pojam i tek se zadnjih nekoliko godina više priča o njima. Jesu li ženski hormoni zaista toliko apstraktan pojam, zbog nedostatka istraživanja ili naše osobne percepcije?

Nema univerzalnog odgovora, ali kad ih krenete proučavati, nisu toliko bizarni i nerazumljivi. Naše cijelo tijelo i organizam su zapravo jedan savršeno podešen stroj u kojem svaka stvar ima svoju funkciju. Čim nešto nije u balansu, može utjecati na sve ostalo, pa nam se cijeli organizam nađe u kolapsu i odjednom ne znamo što nam se događa.

“Osim toga, moramo uzeti u obzir da stres i način života jako utječu na osjećaj u tijelu, a ne samo hormonalni disbalans. Znam da nitko ne voli čuti ono „smanjite stres i promijenite prehranu“, ali zaista ne možemo zanemariti opće stanje organizma. San je također jako važan, a često se dogodi da žene traže rješenje prije nego što su poradile na tim osnovnim stvarima.”

A koliko je žensko zdravlje neistraženo i dan-danas? Zna li struka sve što treba znati?

 Nažalost je poprilično nedovoljno istraženo i tek se posljednjih nekoliko godina ozbiljnije radi na tome. Upravo zato je važno da se o ovakvim temama priča, da otvaramo teme koje dosad nisu bile toliko zastupljene u javnosti i da educiramo i pokažemo da rješenja ima. Kroz generacije smo, kao što sam spomenula, naučene na ono „šuti i trpi“, a puno stvari s kojima se žene susreću ne bi trebalo biti normalno. Nismo naučene tražiti pomoć koja postoji i “samo” se moramo odvažiti potražiti je.

Svi slušamo o važnosti redovitih dolazaka na ginekološke preglede. Možete li nam sa svog stručnog stajališta objasniti zašto je to zapravo toliko važno?

Neizmjerno je važno. Kad nema određenih stanja i dijagnoza koje treba pratiti, obavezan bi bio dolazak jednom godišnje, a ako postoje neke indikacije, onda i svakih šest mjeseci, nekad i češće.

Često se susrećem sa ženama koje su odgađale preglede po nekoliko godina, pa kad čujem da nisu bile, recimo, sedam godina, nije mi dobro, jer se u tih nekoliko godina nažalost puno toga može dogoditi i često bude prekasno za bolesti koje su mogle biti uspješno liječene „samo“ da su došle ranije.

Najviše bih voljela da žene osvijeste da bi ginekolog trebao biti rutina, a ne strah. Često nas se boje više nego zubara, a imam osjećaj da nije dovoljno osviješteno da možemo biti prijatelj, a ne netko tko izaziva nervozu.

Nažalost, puno žena nosi traume od ginekoloških pregleda, bilo s poroda ili iz nekog drugog razloga?

Puno žena mi kaže da nisu bile na pregledu od poroda, pa nažalost dođu tek kad se nešto pojavi. Mogu to razumjeti, naravno, ali voljela bih da svejedno osvijeste važnost brige o sebi u tom pogledu, ali upravo zato je razgovor važan, i to da se žene stvarno čuje. Voljela bih napomenuti i da, kad je riječ o porodu, trebamo puno više raditi na samoj pripremi žena i što sve mogu očekivati, naročito kad je riječ o prvom porodu, kako bi znale što se sve može dogoditi. I naravno, razgovor, razgovor, razgovor.

Pročitala sam podatak da 80% autoimunih bolesti pogađa žene i da se taloženje emocija, stres i hormoni odražavaju i na fizičko stanje. Koji bi bio Vaš savjet, kako si mi kao žene možemo pomoći?

Stres strašno utječe, naravno. Što se tiče autoimunih bolesti, iz moje perspektive mogu reći da se takve bolesti jako mijenjaju upravo s hormonima,  dio će se u trudnoći pogoršati, a neke i poboljšati.

Dio njih mijenja se i s ulaskom u menopauzu, gdje također vidimo promjene. Hormoni dosta utječu na te bolesti i, naravno, „nemojte se stresirati“ zvuči bazično, ali potreban nam je konstantan rad na sebi kako bismo našle mehanizme koji će nam pomoći da se lakše nosimo s tim promjenama.

I za kraj, čini mi se da ima još dosta stigme oko najrazličitijih problema, bilo da se radi o PMS-u ili PMDD-u. Kako ih normalizirati i malo smanjiti tu konfuziju kad tražimo odgovore?

Opet moram reći da je polazišna točka izvaditi hormone i vidjeti je li se tu nešto promijenilo, ali ne bih htjela da gledamo žene kao hormone, nego kao cjelinu, kao cjeloviti organizam. Ako tako sagledamo, vidimo da možemo naći alate na drugačiji način. Manjak sna, tjelovježbe, loša prehrana  sve to može biti jako loše za naše hormone. Često se dogodi, kad to posložimo, da žena vidi ozbiljne promjene na svojim ciklusima, PMS-u i simptomima. Tako da nisu nam baš uvijek hormoni krivi za sve, ali definitivno su velik dio kotača.

Ne treba sve gledati izolirano jer je, nažalost, sve povezano. Vjerujem da se s time i najteže pomiriti, da se i sami moramo pobrinuti za sebe, što zahtijeva disciplinu s određenim navikama. Teško si je priznati da su osnove prvo što treba popraviti. I ja, kad nešto nije u redu, ne gledam na to kao da ima jedno rješenje, jer je ljudski organizam strašno kompliciran, a ženski naročito. Često moramo promijeniti više stvari da bismo vidjeli stvarnu promjenu.

Fotografije: RYS