Ljeto je godišnje doba od kojeg imamo najveća očekivanja i vjerujem da je tako bilo oduvijek. Još prije ove cijele ere društvenih mreža, ljeto je prilika za opuštanje, neopterećenost i uživanje. Samo su se standardi poprilično promijenili.
Jedva čekam ljeto?
Naravno, kad odrastemo u ljetnu računicu ubace se godišnji, slobodno vrijeme, planiranje, usklađivanje i realno budžet. Ljeto, iako i dalje predstavlja dijelove onoga kao kad smo bili djeca, postaje i puno manje neopterećeno, a puno više isplanirano.
Oni dugi, spori, blago dosadni ljetni dani u kojima ne znamo što bi sami sa sobom, ali na najbolji mogući način u nekom trenutku su postali dio prošlosti za koje očekujemo da će se vratiti tamo nekad, kad ćemo biti u penziji.
U nijednom godišnjem dobu nije važnije koliko smo uživali, izlazili, družili se i stvarali nezaboravne uspomene. Prilike ima posvuda, festivali, različite destinacije, otići, hrana i cuga. Ali, ako smo sasvim iskreni prema sebi, ljeto je dobilo i jednu drugačiju dimenziju, a to je neprestano uspoređivanje je li nam ljeto dovoljno dobro i uzbudljivo, dovoljno popunjeno sa sadržajem ili ga propuštamo. Ako u tu jednadžbu dodamo i djecu kojima se također trudimo pružiti uspomene za cijeli život, aktivnosti i da “ništa ne propuste” stvar postaje još bitno kompleksnija.
Ljeto kojem je,nekad prije, glavna funkcija bila odmor, sad postaje neka pojava koja nas gleda i prati koliko i kako iskorištavamo slobodno vrijeme.
Osjećaj da je to moglo i bolje
Čak i kad nam je dovoljno sadržajno za naše pojmove, ili obrnuto od toga, teško je sasvim okrenuti glavu od pogleda i uvida koji (navodno) imamo i na tuđa iskustva. A ljeto traje samo tih tri mjeseca, ali zapravo dva, ali zapravo mjesec u kojem smo zapravo slobodni (ako se dogodi u komadu, idealno, ali prolazi i rascjepkano).
Želje vs. realnost
O tome kako bi stvarno željeli provesti ljeto, ne priča se dovoljno i svatko zna sam za sebe, ali kako da ljeto napravimo zabavnim, zanimljivim, nezaboravnim znamo i previše. I tako se dogodi da, umjesto da sze vratimo odmorni, ponekad smo iscrpljeni od stvaranje svačega nečega osim mira i potrebe da stvarno odmorimo glavu. I tijelo. I zapravo, kad malo bolje razmislimo, gotovo pa nevjerojatno da kao odrasle osobe, htjeli to priznati ili ne, upadamo u zamku nerealnih, ili u najmanju ruku pažljivo kuriranih trenutaka i uopće si damo priliku pomisliti da naše ljeto nije dovoljno dobro.
Nije realno puno stvari koje su društvene mreže predstavile pod normalno, a još manje bi u nama trebalo izazivati bilo što drugo osim ravnodušnosti, ali, iz nekog razloga nije tako. I zato primjećujem da se ove godine sve više piše i priča o tome da se od ljeta napravila cijela filozofija, natjecanje i uspoređivanje što je zapravo suprotno onome što bi ljeto trebalo biti u svojoj suštini. Opušteno, neopterećeno vrijeme koje provodimo kako nam paše.
Idealno ljeto postoji, i sigurna sam da ga je većina nas doživjela, ali jednako tako sam sigurna da kriteriji koji svake godine rastu nisu realni i ne trebali utjecati na nikoga od nas.
Ima ona jedna poznata rečenica Cesare Pavesea “ Ljeto koje nismo imali, uvijek je najjepše”.
Fotografije: Pinterest
