“Tek kad znamo što nama treba – možemo to isto tražiti i dobiti. Kako bismo imali kvalitetne odnose prvo moramo pogledati nas same i vidjeti koliko smo mi sigurni u sebe i ono što želimo i trebamo.”
Eva Feldman – diplomirana je psihologica sa završenih dvije godine ekspresivne art terapije. Iako se psihologijom bavi i educira već dugi niz godina – 2020., u vrijeme pandemije, svoj Instagram profil odlučila je iskoristiti za olakšavanje tog perioda ljudima kroz korisne savjete, ali i povezivanje. Kasnije će se pokazati da ju je ta odluka odvela u smjeru vlastitog posla, prepoznatljivosti i davanja otkaza kako bi radila za sebe.
Trenutno ju na njenom Instagram profilu prati skoro 10 000 ljudi s kojima dijeli koristan sadržaj i uči nas kako se bolje nositi sa životom i pronaći pravu sebe. Osim toga, posebno je ponosna na Icon koji je osnovala Pamela Perkić – retreat za žene kojem je cilj osnaživanje i povezivanje.
S Evom smo pričali o raznim stvarima, ali prije svega o odnosima. Odnosi, bilo oni ljubavni, prijateljski ili obiteljski - centralni su dio naših života i koliko su nam kvalitetni i ispunjavajući odnosi ovisi koliko ćemo biti sretni i ispunjeni u vlastitim životima.
O odnosima se danas puno priča, a čini se kao da su ljudi usamljeniji i izgubljeniji nego ikad prije. Koji su potencijalni razlozi i kako to popraviti pokušali smo saznati od Eve u ovom zanimljivom i inspirativnom razgovoru.
Kako kreće tvoja priča sa psihologijom i jesi li oduvijek znala da se želiš njome baviti na ovakav način, kroz blizak rad s ljudima?
Odmah nakon gimnazije sam se odlučila upisati psihologiju, a u tom trenutku, me najviše privukla činjenica da ne moram još specificirati čime se točno želim baviti nakon završetka obrazovanja. Činilo mi se da ću imati široki dijapazon poslova koje ću moći raditi i da si neću zatvoriti putove.
Bilo je još puno interesa koje sam imala, ali svaka neka druga znanost (a bilo ih je) kojom sam se htjela baviti činila mi se uska i nisam si vjerovala dovoljno da je to ono čime ću se htjeti baviti cijeli život. Na drugoj godini fakulteta sam volontirala na Hrabrom telefonu i tamo sam počela s puno edukacija i učila od velikih stručnjakinja u Hrvatskoj koje su posvetile cijeli život pomaganju djeci, obitelji i roditeljima. Došla sam prvi put u kontakt s drugom osobom – gdje je ta druga osoba bila dijete ili roditelj. Svidio mi se pristup jer se nikad nije govorilo djeci “ne smijete nas zezati, ovo je ozbiljna linija” – pokazalo se da se 70% djece kasnije javi zbog pravog problema. To je bio moj prvi susret s praksom kada sam shvatila kako se psihologija može primijeniti na stvarnim životima i pomoći ljudima.
Kasnije saznajem i upisujem art ekspresivnu terapiju i odjednom sam se okružila osobama koje su se bavile drugim ljudima, ali iz različitih branši. To je bilo najzanimljivije razdoblje mog studiranja jer sam prvi put došla u doticaj s pitanjima kao što su – što je to podsvijest, kako utječe na nas i koje su njene posljedice na naš život.
2020.godine odlučuješ dijeliti videa i savjete na svom Instagram profilu. Kako si se odlučila na to što je posljedično dovelo do davanja otkaza, vlastitog posla i života kojeg živiš danas?
U tom trenutku sam živjela u Portugalu i osjećala sam da imam toliko toga u sebi što želim podijeliti i dati. To je bilo specifično razdoblje kad smo imali jako puno vremena i velike potrebe za povezivanjem. Ja sam imala duboki osjećaj da smo svi povezani i da smo isti – da smo svi mi jedno i da svi proživljavamo slične stvari. Nema granica, država, jezika, kultura – svi smo doma i svi pokušavamo isto. To je bila jedna pokretačka sila takvih tema, uviđanja važnosti povezivanja s ljudima. Društvene mreže su tu bile spas i koliko god ima negativnih posljedica, ima puno toga lijepog i korisnog u njima. Pandemija je za mene i za puno drugih ljudi bila period kad sam počela tražiti pravi smisao života.
Meni je trebalo malo manje od dvije godine od početka rada na Instagramu do osamostaljenja i davanja otkaza. Upoznala sam razne ljude koji su mi otvorili neke poglede i ohrabrili me da krenem sama. Istaknula bih Teu Zavacki i Saru Peranić s kojima sam surađivala i koje su mi pomogle da se odlučim i ohrabrim za taj korak. S vremenom sam shvatila da mi se puno ljudi javlja i pita mogu li raditi sa mnom. Dugo sam te upite prosljeđivala kolegama, ali s vremenom sam se zapitala zašto ja ne uzmem neke od tih ljudi i vidim mogu i želim li to raditi.
Iskreno, nisam mislila da će moj sadržaj doći do tolikog broja ljudi, da ću imati ovakvu zajednicu. Ali evo, sa svakim novim mjesecom i sa svakim novim videom skupljalo se sve više ljudi koji se žele baviti sobom i koje zanimaju takve teme.
Kako gledaš na sve veći broj profila koji putem Instagrama nude razne usluge samo-pomoći? Od coachinga, raznih programa i rapidni razvoj cijele self help industrije?
S jedne strane, ja pohvaljujem da se diže razina svijesti – bez obzira kakav bio program i osoba koja to radi. Što više ljudi može dobiti pitanje “kako si?” – to bolje. Ja sam tu poprilično radikalno liberalna. Ako postoji netko tko bi platio za neki proizvod ili uslugu meni je to skroz ok. Sve ima svoju publiku i ljudima pomažu različite stvari. To što ja možda ne rezoniram s nekim stvarima ne znači da one nemaju učinak.
Ako je nešto blisko masama ne znači nužno da je kvalitetno i obrnuto. Tako gledam na sve stvari koje se nude. Moram priznati da nisam vidjela ni došla u kontakt s nekim tko je rekao da mu je nešto baš naštetilo. Nisam vidjela dramatične posljedice što ne znači da ih ne mora biti, ali mislim da je generalno veliki fokus na kritici. Vjerujem da će te prava publika uvijek pronaći i da ima mjesta za sve.
U zadnje vrijeme se dosta priča o odnosima, ali kao da je sve kompliciranije nego ikad. Kako ti gledaš na važnost bliskih odnosa u našim životima?
Mislim da smo došli u eru pisanja, čitanja i istraživanja svega što nas okružuje. Zbog toga se dogodi da nekad u bazičnim ljudskim stvarima, kao što su odnosi, zaglibimo predaleko i zateknemo se u prevelikom analiziranju. Nismo više spontani i to je možda mana toga. Naravno, ja ću uvijek izabrati pričanje i analiziranje, ali to mi je i posao (smijeh).
“Odnos između dva čovjeka je fundamentalan ljudskom postojanju. Nisam ni prva ni zadnja koja je to rekla i to ću uvijek naglašavati. Mi ne možemo voditi zdrav i funkcionalan život ako su odnosi koji nas okružuju neispunjavajući i nisu dobri za nas.”
Eva Feldman Krajačić
Psihologica
Važno je imati odnose i ljude oko sebe s kojima osjećamo pripadnost, s kojima se osjećamo slobodno, ali i o kojima brinemo.
Zašto su ljudi sve usamljeniji? Vidiš li da će se to promijeniti ili misliš da nam je to budućnost?
Ja nekako vjerujem da kod nas još uvijek nije tako drastično kao, recimo, u Americi gdje je taj problem stvarno jako velik i zapravo je postao pošast, naročito kod generacije Z. Puno je faktora koji su na to utjecali, tehnologija, pandemija kad smo počeli sve više raditi od kuće, ali kod njih je cijelo društvo tako uređeno. Najnevjerojatniji primjer je da majke idu na posao nakon četiri tjedna i da to dijete ostaje bez primarnog skrbnika kojeg treba u prvim mjesecima života. Kada bi išli analizirati, sigurna sam da bi se u ovome pronašao veliki dio njihovih problema društva.
Ipak, iako nije tako drastično naravno da se dio tog “zapadnjačkog” života prelio i kod nas. Živimo brzo, povezujemo se putem društvenih mreža i izostaje taj kontakt uživo koji je nezamjenjiv. Ja osobno vjerujem da će se to promijeniti i vjerujem da ćemo mi (milenijalci) biti generacija koja će to promijeniti. Vidjeli smo i na primjeru pandemije koliko nam trebaju drugi ljudi, koliko je važan fizički kontakt. Okupljanja, druženja, povezivanja – sve te stvari su neophodne za zdravlje. Za odnose je potreban trud, ulaganje vremena i svjesno povezivanje.
Sve se više ljudi žali i i ističe probleme modernog dejtanja i nemogućnost upoznavanja adekvatnog partnera. Kako to komentiraš?
Iako se ja možda ne mogu poistovjetiti jer nakon prekida svoje prethodne veze nisam imala dugačak period prije upoznavanja sadašnjeg supruga, prijateljice mi znaju reći “ali Eva, ne znaš kako je stvarno vani” (smijeh). I na Instagramu dobivam puno pitanja oko pronalaska pravog partnera/partnerice. Nije lako točno definirati zašto dolazi do ovog problema, ali dio je sigurno uzrokovan modernim načinom života i opcijama koje su nam prezentirane. U eri društvenih mreža, Tindera i ostalih brzo povezujućih platformi čini se kao da je idealan partner uvijek samo klik dalje. Ako nam netko ne odgovara, možemo uvijek svajpati dalje.
Naravno da to u praksi nije tako i to dovodi do nezadovoljstva. Nedavno sam na svom Instagram profilu imala serijal videa u kojima sam pričala o green flagovima mog supruga koje sam primijetila pri početku našeg dejtanja i upoznavanja. Ali, snimila sam i tri videa o mojim “green flagovima” i stvarima koje sam ja radila drugačije taj put. Što sam svjesno radila, bila ranjiva, otvorila se i zapravo bila ono što sam i sama željela primiti. Ti videi su privukli osjetno manje pažnje nego oni u kojima sam pričala o njegovim znakovima.
“To je i razumljivo - da smo najviše usredotočeni na suprotnu stranu, na ono što želimo, ali isto tako da bi imali kvalitetnu vezu trebali bi obratiti pažnju i na sebe i koliko smo otvoreni tražiti, ali i dati ono što želimo pronaći.”
Kako biti dobar prijatelj, partner, a ne samo očekivati od drugih da zadovoljava naše potrebe?
Ovo je jako dobro pitanje koje ima dosta slojeva i teško je izdvojiti samo jednu stvar. Ali, ono što bih naglasila kao možda i najvažnije je kako smo mi sami sa sobom. Odnos koji imamo sa sobom je polazišna točka i temelj za sve druge odnose oko nas. Kako se ponašamo, koliko smo autentični, koliko se slobodno osjećamo sami sa sobom – takvi ćemo biti i u ostalim odnosima. Ako mi nismo dobro sa sobom, ako nam je teško voljeti se, ako ne znamo postaviti granice vjerojatnije je da ćemo u ostalim odnosima imati probleme.
“Ako smo mi zadovoljni sami sa sobom, onda nećemo ni očekivati od drugih da “namire naše potrebe” jer nitko drugi ne može to ni napraviti. Odnosi su povezivanje i zato trebamo raditi na povezivanju, ali ne možemo očekivati od druge osobe da će nas nadopuniti i riješiti ono što nam nedostaje. Kako se ponašamo, kako razmišljamo, kako slušamo drugu osobu i koliko možemo biti ranjivi. Nema pravog povezivanja bez ranjivosti i kako bi imali dublje, povezujuće odnose trebamo biti ranjivi. Moramo pokazati svoje osjećaje, dopustiti drugoj osobi da nas vidi takve kakve jesmo - nekad nesavršene, dosadne, bezvoljne - stvarne. A da bi to sve mogli moramo biti dobro sami sa sobom.”
Kada pričamo o postavljanju granica – kako pronaći ravnotežu između zdravih granica bez da odgurnemo ljude od sebe što može dovesti do usamljenosti?
Da, u zadnje vrijeme je postavljanje granica jako popularan termin – s razlogom. Prije svega naglasila bih da su granice tu da zaštite nas i naš osobni prostor, a ne da ugroze ili unište naše odnose s drugim ljudima.
“Zdrave granice su nužne za iskren odnos jer samo uz njih možemo biti autentični i imati iskren odnos s ljudima oko nas.”
Ne trebamo se bojati granica jer ako neprestano dopuštamo drugima da ih prelaze, ako idemo protiv sebe to će kad tad izaći van; najčešće na puno gori način. Primjerice, ako nas kod određene osobe smetaju neka ponašanja i mi to ne iskomuniciramo velike su šanse da će se dogoditi da u jednom trenutku reagiramo burnije nego što bismo htjeli jer će nam se nakupiti frustracija i nezadovoljstvo.
Ako smo cijeli život people pleaseri – to nije ugodan i lagan proces i ne možemo preko noći odjednom postaviti granice svima oko nas i očekivati da će to odsad tako biti. Treba dati ljudima vremena i prostora da se prilagode, da nas razumiju.
Ako netko i nakon nekoliko puta nije spreman prihvatiti granicu i ignorira naše osjećaje, onda trebamo vidjeti je li ta osoba i taj odnos stvarno za nas. Normalno je da se odnosi mijenjaju, da evoluiraju i da s nekim ljudima zahlađujemo odnose ili ih čak i prekidamo.
Ako smo se intenzivno družili s nekime kroz srednju školu kad smo prolazili kroz jednake stvari i dijelili svaki dan života, a sad se možda nalazimo u skroz drugačijim fazama – prirodno je da ćemo možda izgubiti taj intenzitet odnosa. I mi sami se mijenjamo, mijenjaju nam se prioriteti i to sve utječe na odnose.
Fotografije: Privatna arhiva