/Piše: Monika Pehar/

Ivu sam upoznala, ni manje ni više nego u teretani. Obje smo osobe kojima je kretanje neizostavan dio tjedna, ali ono što me kod Ive privuklo nije bila disciplina, nego neka toplina kojom zrači. 

Iva Pauzar jedna je od najprepoznatljivijih mladih arhitektica svoje generacije, ali iza uspješnih projekata krije se žena koja jednako strastveno govori o intuiciji, ranjivosti, granicama, prirodi i životnim lekcijama koje dolaze tek s godinama. U ovom iskrenom razgovoru otkrila nam je zašto su joj tridesete draže od dvadesetih, kako je naučila reći „ne“ i zašto vjeruje da nas upravo teški trenuci najviše oblikuju. 

Kad bi se danas vratila deset godina unatrag, što bi rekla mlađoj sebi? Jesi li premašila vlastita očekivanja?

To je dosta tricky pitanje jer mislim da još nisam. Imala sam očekivanja da ću nešto napraviti, ali ne nužno ovako kako danas radim. Rekla bih da sam još uvijek na putu. Ali ono što mogu reći jest da sam zadovoljna osobom koja sam postala. Kad sam zamišljala sebe u budućnosti, mislim da je ovo dosta blizu onoga što sam željela biti. Ne gledam to kroz prizmu karijere, nego kroz prizmu osobe.

Možda bi mlađa ja bila iznenađena nekim stvarima, ali mislim da se ne bi razočarala.

Danas se dosta nostalgično gleda na dvadesete godine i kako je bilo lakše. Kako ti gledaš na svoje?

Meni su dvadesete bile bezveze.

Tek sam u tridesetima počela dobivati kristalnu sliku sebe. Počela sam se upoznavati bez utjecaja tuđih mišljenja, očekivanja i vršnjaka. U dvadesetima se još uvijek tražiš, pokušavaš shvatiti tko si i što želiš. Zanimljivo je da arhitektura uopće nije bila moj prvi izbor. Bila sam potpuno posvećena biologiji. Išla sam na državna natjecanja, razmišljala o molekularnoj biologiji i bila uvjerena da će to biti moj životni put. A onda mi je jednog petka navečer sestra rekla nešto što mi je promijenilo život. Rekla mi je:

I onda me pitala zašto ne upišem arhitekturu. Doslovno sam tog vikenda nazvala prijatelja koji se pripremao za prijemni i pitala ga mogu li krenuti s njim na pripreme. I to je bilo to. Tek sam krajem dvadesetih shvatila da nisam fulala fakultet, da nisam fulala svoj put i da ništa od onoga što sam prošla nije bilo uzalud. Sve te faze, ljudi koje sam upoznala, sportovi koje sam isprobavala i različite životne situacije i sve me to oblikovalo.

Danas vidim da su se kockice samo slagale.

Danas djeluješ vrlo otvoreno, pristupačno i toplo. Je li uvijek bilo tako?

Nije. Kad razmišljam o mlađoj sebi, nekad mi dođe da se nasmijem. Imala sam jako čvrste stavove, visoke kriterije i mislila sam da puno toga znam. Bila sam dosta tvrda osoba. Grozno mi je to danas reći, ali kad pogledam unatrag, često pomislim: „Bože, kako sam dozvolila egu da mi zamuti um. Mislim da je jedan od mojih većih životnih uspjeha upravo to što sam ga s godinama uspjela utišati.

Naravno da je zdravo imati ego u onoj mjeri da znaš postaviti granice i zauzeti se za sebe, ali kad on počne upravljati tobom, onda te zapravo udaljava od ljudi. 

Dogode ti se situacije koje nisi planirao, pogriješiš, razočaraš se, razočaraju te drugi ljudi, ali isto tako upoznaš divne ljude, dobiješ priliku vidjeti svijet iz nekih drugih perspektiva. I onda shvatiš da nemaš sve odgovore. Danas sam puno nježnija prema ljudima nego što sam bila prije deset ili petnaest godina.

A možda sam najnježnija prema sebi.

Kakav odnos danas imaš prema vlastitoj ranjivosti?

Puno bolji nego prije. Što sam starija, to sam otvorenija. Nekad sam stvarno imala taj obrambeni mehanizam gdje sam glumila Xenu ratnicu. Kao, mogu sve sama. Sve je pod kontrolom. Sve je dobro. A nije uvijek bilo. Danas sam okej s tim da kažem da nisam dobro. Okej sam s tim da priznam da nisam svemoguća. Da sam od krvi i mesa. Da imam dane kad sam sretna, dane kad sam tužna, dane kad sam nervozna i dane kad jednostavno ne mogu.  I to je sasvim normalno.

Danas više nemam potrebu glumiti da je sve super.

Čini li ti se da se ljudi lakše povežu kada pokažemo ranjivost?

Apsolutno.  Zato što se svi borimo s istim demonima, samo se drugačije zovu. Mislim da kod nas još uvijek postoji taj moment da je ljudima teško priznati da nisu dobro. Kao da još uvijek moramo biti junaci i pokazivati da sve držimo pod kontrolom.

A realnost je potpuno drugačija. Živimo u vremenu u kojem puno ljudi nije dobro. Puno ljudi je umorno, pod stresom, preopterećeno ili izgubljeno, samo o tome ne pričamo dovoljno. Zato me oduševe ljudi koji odgovore iskreno. Nedavno sam bila na jednom događanju i upoznala ženu kojoj sam, onako usputno, postavila ono klasično pitanje: “Kako si?”

A ona mi je odgovorila: “Znaš što? Umirem.” I meni je to bilo fenomenalno. Ne zato što joj je bilo teško, nego zato što je bila iskrena. Nije išla po automatizmu, nije rekla “super sam” samo zato što se to očekuje. Mislim da više nitko nema vremena za isprazne razgovore. Kad se usudiš reći kako se stvarno osjećaš, tek tada se ljudi mogu povezati.

Koliko je važno izgovoriti stvari naglas?

Jako. Zato služi terapija. Terapija je fenomenalna, ali ne samo terapija. Mislim da je važno imati ljude kojima možeš reći što ti se događa. Prijatelje, prijateljice, nekoga tko će te saslušati. Treba to izvući van i reći naglas.

Treba to prepoznati. Nekad misliš da si nešto već sto puta ispričao, da si to već obradio i da je to iza tebe. A onda sjedneš na terapiju ili s nekim kreneš pričati malo dublje i skužiš da određene stvari nikad zapravo nisi izgovorio do kraja.

Ja imam osjećaj da dok god nešto vrtiš samo po glavi, ono raste. Kad to kažeš naglas, odjednom ga vidiš drugačije.

Danas svi pričaju o balansu. Vjeruješ li u njega?

Ne.

Čini li ti se da je teže doći do prvih prilika ili naučiti reći ne kada već izgradiš ime i prepoznatljivost?

Auu…vrhunsko pitanje. Do prilika možeš doći relativno lako. Mislim, barem danas. Ali najveći izazov je naučiti reći ne.

I to ne zato što ne vidiš da nešto možda nije dobro za tebe. Baš suprotno. Nekad odmah vidiš da projekt nije za tebe, da investitor nije za tebe ili da će cijeli proces biti puno teži nego što bi trebao biti. Ali, onda se uključi onaj drugi glas. Kažeš si: „Pa dobro, možda ipak…“ Možda zbog zarade ili  prilike. Možda zato što misliš da možeš izvući najbolje iz situacije. Danas puno više radim kalkulacije, ali na kraju uvijek poslušam ono što mi govori gut feeling. Uvijek, jer nema šanse da će te gut feeling prevariti. Svaki put kad sam išla protiv njega, nije završilo dobro.

Jesi li to naučila iskustvom?

Jesam. I naučila sam to na najteži način. Bilo je perioda kad sam doslovno na sve govorila “da”. Ovaj treba nešto, ovaj treba nešto, ovo ćemo još prepraviti, ovo ćemo još stići, ovo ćemo još odraditi. I samo govoriš: mogu. Mogu. Mogu. Mogu. A zapravo ne staneš ni na trenutak i ne pitaš se koliko to sve košta tebe.

Radila sam mjesecima po petnaest, nekad i osamnaest sati dnevno. Nisam ni primjećivala koliko sam iscrpljena jer sam bila uvjerena da je to normalno. Da tako izgleda ambicija. Da tako izgleda uspjeh. Onda sam počela imati ozbiljnih problema sa spavanjem. Bila sam umorna, ali nisam mogla zaspati. Tijelo je funkcioniralo po inerciji, a glava nije znala stati. I tada sam prvi put stvarno shvatila da nešto nije u redu. Sjećam se da sam pomislila:

Postoji li neki projekt koji te posebno oblikovao ili imao posebno značenje u tvojoj karijeri?

Generalno, mislim da su Lunilou i Holographik Space bili neki moji veliki turning pointovi i projekti koji su me možda stavili na mapu.

Ali iskreno, svaki projekt me nečemu naučio. Nema projekta iz kojeg nisam izašla s nekom novom lekcijom. Nekad naučiš što trebaš raditi, a nekad još više naučiš što više nikad ne želiš ponoviti. I zapravo, koliko god ljudi vide gotov rezultat, iza svega toga stoji jako puno rada, neprospavanih noći, problema koje moraš riješiti u hodu i situacija koje ne možeš predvidjeti. Ja još uvijek nemam projekt na kojem je sve išlo glatko. Ne postoji taj projekt. Uvijek nešto iskrsne. Ili materijal ne možeš nabaviti, ili izvođač kasni, ili se pojavi problem koji nitko nije očekivao. Pogotovo zato što su gotovo svi naši projekti prototipi. Mi doslovno radimo stvari koje prije nisu bile izvedene na taj način.

I onda do zadnjeg trenutka ne znaš hoće li stvarno ispasti onako kako si zamislio. To je jedan jako nekontrolirani proces. Nekad se doslovno moliš.

Ali postoji jedno nepisano pravilo koje sam naučila kroz godine: ako si stvarno uložio trud, energiju i vrijeme, to se na kraju osjeti.

Koliko ti je važan odnos s klijentom?

Strašno važan. Ja uvijek kažem ljudima da ne biraju bilo kojeg arhitekta. To je kao kad biraš frizera ili zubara. Ne ideš kod bilo koga. Tražiš nekoga tko ti odgovara. Zato mi je prvi sastanak uvijek važan. Da vidimo postoji li taj klik. Da vidimo razumijemo li se. Jer na kraju dana taj odnos traje mjesecima, nekad i godinama. I mora postojati povjerenje.

Čini mi se da često govoriš upravo o povjerenju.

Zato što mislim da je to najveća potvrda da radiš nešto dobro. Ja stvarno imam sreće sa svojim klijentima. Ljudi mi vjeruju. Ali očito mi vjeruju s razlogom. I mislim da kad dođeš do trenutka da ti netko prepusti nešto što mu je važno, svoj dom, svoj posao, svoj prostor, i kaže ti:

“Vjerujem ti.” To je ogromna stvar. Zapravo, kad bi me netko pitao što je definicija uspjeha, rekla bih da je to. Kad ti netko kaže: “Znam da ćeš napraviti dobar posao.”Mislim da je to možda najveći profesionalni kompliment koji možeš dobiti.

Je li priroda mjesto gdje si najviše u dodiru sa sobom? I gdje pronalaziš najviše inspiracije?

Da. To je moj go to. Zapravo, imam jednu dobru priču koja to možda najbolje opisuje. Kad smo radili Lunilou, imali smo nevjerojatno kratak rok. Mislim da smo imali svega tri tjedna da napravimo praktički cijeli koncept i izvedbeni plan. Sve je moralo ići jako brzo jer se prostor morao otvoriti u određenom roku.

Sjećam se da je prošao prvi tjedan i nije išlo. Imala sam blokadu. Drugi tjedan isto nisam mogla doći do rješenja i samo sam osjetila da mi treba odmak. Nisam više mogla sjediti u uredu i gledati u ekran. Rekla sam sama sebi: „Ne mogu danas doći u ured. Moram izaći van.“ Sljedeće jutro ustala sam rano, uzela psa i otišla na Sljeme. Bilo je možda šest i pol ujutro. Hodala sam i razmišljala, bez nekog posebnog plana. I negdje na pola puta počela je padati kiša. Ne znam kako to objasniti, ali baš u tom trenutku sve mi se posložilo. Kao da su se sve te misli koje su mi se danima vrtjele po glavi odjednom povezale. Počela sam dobivati ideje jednu za drugom. Nismo čak ni došli do vrha.

Nekako se tamo uvijek vratim sebi.

Koliko ta povezanost s prirodom ulazi i u tvoj rad? Čini mi se da je priroda nešto što te ne inspirira samo privatno, nego i profesionalno.

Apsolutno. Mislim da sve to što sam radila kroz godine nije proizvod trendova, nego puno više proizvod mog odrastanja i stvari koje su me oblikovale. Primjerice, ljudi često povezuju moj rad s metalom. Meni to nikad nije bio trend. Moj djed je bio tokar i puškar, a ja sam kao klinka provodila vrijeme u radionici. Gledala sam kako se metal obrađuje, što sve možeš napraviti s njim, kako se ponaša kao materijal. Znala sam što je bruniranje dok sam imala pet godina.

I onda sam kroz godine zapravo shvatila koliko je taj materijal fascinantan. Ljudi ga često doživljavaju kao nešto hladno, a meni je nevjerojatno živ. Ovisno o tome kako ga obradiš, kako ga osvijetliš i s čime ga spojiš, može potpuno promijeniti karakter prostora. Ali istovremeno sam jako povezana s prirodom.

I zato ne razmišljam o prirodi samo kroz drvo ili kamen. Ne mora uvijek biti drvo. Ne mora uvijek biti kamen. Ne mora ni izgledati kao priroda na prvi pogled. Nekad je to način na koji svjetlo ulazi u prostor. Nekad je to tekstura materijala. Nekad je to osjećaj koji prostor stvara kad u njega uđeš. Meni je važno da prostor nekako rezonira tom prirodnom frekvencijom. Da ima nešto poznato, nešto umirujuće, nešto što te vraća sebi. Možda je baš zato meni priroda uvijek bila najveći izvor inspiracije; i privatno i profesionalno.

Postoji li neka briga ili mindset koji si potpuno odbacila radi svojeg boljeg danas, ali i sutra?

Vjerojatno postoji više njih, ali jedna stvar koju sam sigurno odbacila je ideja da stalno moram biti dostupna, prisutna i na svakom mjestu. Mislim da danas živimo u vremenu u kojem smo bombardirani sa svih strana. Poruke, pozivi, notifikacije, društvene mreže, informacije… U jednom trenutku više ni ne primjećuješ koliko ti to utječe na fokus. Ja to baš vidim na sebi. Moj attention span je doslovno postao kao kod zlatne ribice.

I mislim da smo zbog svega toga postali prisiljeni na prokrastinaciju. To je možda najveća pošast ovog vremena. Pod stresom smo od svega, bombardirani na sve strane i onda nekad doslovno radiš neke potpuno nebitne stvari samo da se odmoriš od količine informacija koju primaš.

Zato sam shvatila da više ne želim kompromitirati svoj san. To je možda jedna od najvećih promjena koje sam napravila prema sebi. Ja obožavam jutra.

Obožavam se probuditi rano, dok još nitko nije budan. Volim imati tih svojih sat vremena mira. Popiti vodu s limunom, sjesti sama sa sobom, možda nešto zapisati u dnevnik, pročitati nekoliko stranica knjige ili jednostavno biti u tišini prije nego što krene dan. To je postao moj ritual. I moj non-negotiable.

Je li život koji danas živiš ispao onakav kakav si zamišljala? I koliko danas uopće staneš i priznaš sama sebi svoje male pobjede?

U nekim segmentima definitivno je ispao bolji nego što sam zamišljala. U nekima je još uvijek work in progress.

Još uvijek nisam osoba koja će stati i dugo slaviti svoje uspjehe. Naravno da ih danas više primjećujem nego prije, ali ne volim ih previše glorificirati. Pobjede su prekrasne, ali su i kratkotrajne. Ako se previše vežeš za njih, onda te padovi puno više zabole. Mislim da još uvijek nisam do kraja stala i napravila onu pravu rekapitulaciju puta od toga gdje sam bila do toga gdje sam danas. Nekako sam uvijek bila osoba koja kaže: „Okej, ovo si htjela. Ovo se dogodilo. Idemo dalje.“ Možda zato nisam ni osoba koja previše slavi pobjede.

A život se ne događa samo kroz uspjehe. Kad danas gledam unatrag, možda sam čak više zahvalna za neke teške trenutke nego za sve pobjede koje sam imala. Neočekivane situacije, pogrešni odnosi, razočaranja, stvari koje nisu išle po planu… Mislim da su me upravo one najviše oblikovale.

Da je sve bilo savršeno, da su postojali samo uspjesi i “rozi oblaci”, ne znam bih li danas bila osoba koja jesam.

U čemu si danas nježnija prema sebi nego prije deset godina?

Puno si lakše opraštam greške. Prije bih se doslovno razbijala zbog nekih odluka. Vraćala bih se na njih, analizirala ih sto puta i pitala se “gdje ti je pamet bila”. 

Danas imam jednu tehniku koja mi jako pomaže. Kad napravim neku pogrešku ili donesem odluku zbog koje se kasnije preispitujem, pokušam se vratiti u taj trenutak i pitati samu sebe: što sam tada znala, kako sam se tada osjećala i koje su mi informacije bile dostupne? I odgovor je gotovo uvijek isti. Napravila sam najbolje što sam mogla s onim što sam tada znala. Ne s onim što znam danas. Nego s onim što sam znala tada. 

Postoji li još uvijek neki san koji čeka svoje vrijeme?

Ne volim previše pričati o stvarima dok se ne dogode, ali mogu reći da postoje neke stvari koje sam dugo željela i koje su sada napokon krenule svojim putem. I dalje je to jedan dugačak put.

Ima još puno stvari na mojoj bucket listi, ali polako ih čekiram.

Fotografije: privatna arhiva