/Piše: Anamarija Virant/
“Za posao je potrebna strast prije svega, ali i ne upadanje u zamke industrije koje nalažu da je stres obavezan. Da bi stvarao, ne smiješ biti pod stalnim stresom već opušten i inspiriran.”
Jurica Koletić; art direktor i jedan od osnivača Studia Size, koji je s partnerima Ivanom Fistrićem i Andrejem Virantom Sadikovićem tijekom deset godina izgradio jedan od najrespektabilnijih studija u regiji.
Isprofilirao se kao jedan od najboljih dizajnera na tržištu, a između ostalog smo imali sreću da potpisuje i dizajn Saluda kojeg sad čitate.
Neki od projekata na koje su najponosniji: dizajn special edition parfema za Benetton, art direction i dizajn za Solfeggio music project, cover albuma za Zembo Latifa, motion promo fontova za Hot Type, serija postera za Vignelli 90, pakiranja za CBD ulje, Bronza pastu, Farina speciale, VK vina kao i brandinge za Ars Futuru, Infinum, Determ, hotel Materra i Cindrić studio.
S Juricom smo razgovarali o definiciji uspjeha, ali i što je za njega sve potrebno danas kad svjedočimo eri nestrpljivosti i izloženosti stimulacijama sa svih strana. Podijelio je s nama što ga inspirira i što mu je važno da bi ostao motiviran i uvijek imao novi cilj.
Ovo je priča o upornosti i vjeri u sebe.
Kako je krenula priča s dizajnom i jesi li oduvijek znao da je to tvoj put?
Ako bih morao izabrati jedan trenutak to bio kad sam sreo poznanicu Mariju Gašparović koja mi je spomenula studij grafičkog dizajna. U to vrijeme, prva asocijacija bila je na modne dizajnere i tu scenu, dok je grafički dizajn bio u sjeni. Bilo je to prije ere društvenih mreža i nije bio previše popularan među širom populacijom.
Ali, kad sam se raspitao i čuo što bih tamo mogao naučiti i raditi; pomislio sam – ok, ovo bi moglo biti za mene. Ni danas nije lako upasti na taj faks, ali tada je bilo normalno i zapravo očekivano da ne upišeš iz prve. Meni se dogodilo da sam uspio u tome i tako je sve počelo.
“Kao dijete sam bio kreativan i kad pogledam unazad, mogu reći da je sve počelo slaganjem legića. Sjećam se da sam se po cijele dane igrao s legićima i to mi je prva asocijacija na djetinjstvo. Bili su stalno sa mnom jer sam očito kroz njih mogao izraziti svoju kreativnu stranu koja se kasnije prelila na dizajn. Ali, otkad znam za sebe sam nešto slagao, crtao ili preslagivao. Dizajn je nekako uklopio sve moje interese i talent.”
Jurica Koletić
Art direktor; Studio Size
Koliko se studij dizajna poklopio s tvojim očekivanjima, a koliko prvi posao nakon njega?
Na studiju sam imao sreće s profesorima – dobio dva genijalna profesora Nikolu Gjureka i Damira Bralića čiji je rad i podučavanje utjecalo na mene i moj pristup poslu danas. Sjećam se da je bilo trenutaka kad smo cijeli dan samo crtali slova. Vježbali smo kroz tipografiju koje su sve varijacije i napreci mogući i tu sam prvi put uvidio dvije stvari – moć i važnost tipografije, ali i stalnu težnju poboljšanju rješenja koje ti možda prvi put padne napamet. Ako sjediš s nečim i gledaš i razmišljaš kako bi mogao poboljšati krajnji rezultat velika je vjerojatnost da ćeš uspjeti.
Nakon faksa, sam odmah brzo počeo raditi u, tada jednoj od prvih digitalnih agencija, i doživio lagani reality check. Prvi šok su bili rokovi – dok smo na faksu imali tjedne za nešto, u ovakvom sustavu sam se susreo s kratkim rokovima i stresom koji to može izazvati. Tad sam prvi put shvatio da se ovaj posao romantizira i da, kad se nađeš u stvarnom svijetu, trebaš usvojiti i razne druge vještine za najbolje rezultate.
Kako si se odlučio, sad već prije deset godina, zajedno s partnerima pokrenuti vlastiti studio?
Kad gledam unazad, stvarno je sve lakše kad si tako mlad. Mi smo imali dvadeset i nešto godina, neopterećen si s većinom obaveza koje se pojave kasnije u životu. Znao sam da, ako slučajno ne uspije, uvijek mogu pronaći posao i da će biti dobro. Sad vidim koliko je to bilo hrabro i možda se ne bih usudio ući u takvo nešto sada.
Osim toga, bio sam nezadovoljan količinom posla, primanjima u tom trenutku, ali i projektima koje sam imao priliku raditi. U cijelu priču sam ušao s prijateljima Andrejom i Ivanom i samim time je bilo lakše. Imali smo viziju kako i na koji način želimo raditi i uz puno rada, teških situacija i odluka – danas smo tu gdje jesmo. Htjeli smo svojim radom istaknuti funkcionalni dio dizajna – ako, primjerice radiš fotelju, nije dovoljno da je ta fotelja lijepa. Ako je ona neudobna nisi ništa napravio i to nam je pristup koji smo zadržali do danas.
Kako gledaš na kronični nedostatak dizajnera na tržištu i što misliš zašto dolazi do nezadovoljstva onih koji rade?
Ja mislim da ne fali kadra, fali kvalitetnog kadra, a za to ima više razloga. Tu je svakako jedan od razloga stresan način rada u agencijama, nedostatak vremena za kvalitetno promišljanje o rješenju i to skakanje s projekta na projekt samo da se nešto izbaci. Mišljenja sam da stres, kao nešto što se podrazumijeva, treba izbaciti.
Često se događa i da dizajneri koji su tek izašli s fakulteta očekuju da će odmah raditi na nekom Air Max projektu. Onda se razočaraju s prilikama i projektima koje imaju i tu nestaje strast i motivacija za napredovanjem. Ali, da bi uopće mogao kvalitetno odraditi neki takav veliki projekt, moraš se brusiti i na nekima koji ti nisu najuzbudljiviji na svijetu. Koliko god se neki projekt činio dosadnim, uvijek je tu prilika da ga ti napraviš zanimljivim. Da pogledaš što bi se moglo napraviti, kako mu pristupiti na najbolji način i ponuditi rješenje koje funkcionira. Fali malo tog strpljenja i želje da se kroz vrijeme dođe do neke priželjkivane razine i projekata. Ništa ne ide preko noći.”
Što i tko te najviše inspirira i gdje pronalaziš stalnu motivaciju?
Prvi kojeg moram istaknuti je Masimo Vignelli koji je, za mene, alfa i omega dobrog dizajna. On je bio prvi dizajner koji me zaokupirao jer sam prvi put osjetio kako je dizajn kompletan — od tipografije, vrhunske forme i kompozicije do nevjerojatnih kolorističkih kombinacija. Uz njega bih istaknuo Paulu Scher, Michael Bieruta i Thomasa Kurppa
Ali, osim toga, na mene je utjecalo i inspiriralo me više stvari – primjerice glazba – Red Hot Chili Peppers, Swedish house mafia, Duft Punk, Sigur Ros pa čak i Kanye West o kojem su mišljenja podijeljena, ali ima drugačiji pristup stvaranju i glazbi. Poseban je, drugačiji i to uvijek cijenim. Sjećam se da sam kao klinac vidio cover “Californication” albuma Red Hot Chili Peppera koji mi je vizualno bio toliko dobar da vjerujem da je odredio moju kuratorsku stranu.
Virgil Abloh u modi, Rick Rubin i Mike Dean ko glazbeni producenti, Christopher Nolan u filmu.
Generalno cijenim i inspiriraju me svi koji imaju prepoznatljiv, ali malo pomaknuti stil koji ih diferencira od ostalih. Da se može uvijek prepoznati o čijem je dizajnu riječ, ali opet uz iznenađenja.
Prije nekoliko godina ostvario si jedan od svojih snova i postao jedan od bliskih suradnika Swedish house mafie. Kako je došlo do toga i kako sad gledaš na to iskustvo?
Obožavam Swedish house mafiu i negdje u podsvijesti sam oduvijek htio raditi nešto s njima. Ali, kako to obično ide, nisam odmah bio spreman pustiti to van. Rekao bih da je sve počelo jednog ljeta na Cresu kada sam sa svojom ženom Katarinom pričao o tome i ona mi je rekla da moram pustiti van više toga što želim privući.
Tada sam već, za svoj gušt, radio materijale za njih i odlučio sam ih objaviti. U tom trenutku SHM nije postojala, ali već su kružila glasine o mogućem ponovnom okupljanju. Prva suradnja se zapravo dogodila sa Steve Angelom, a nedugo nakon toga dogodilo se ono o čemu sam prije maštao – SHM je objavila povratničku turneju – riječ je o dva kultna nastupa na Madison Square Gardenu za taj žanr glazbe, a ja sam radio na video materijalu za to. Output im se svidio, rezultati su bili iznad svih očekivanja i nastavili smo surađivati do danas.
Jedna od najluđih stvari je da sam u jednom trenutku radio i na samoj glazbi što je potpuno ludo i neočekivano za mene.
Bilo je stvarno puno toga, ali najviše bih istaknuo: USA tour 2023 i Coachela hype video za Steve Angela i Paradise again recap, Creamfields aftermovie, Latam tour 2023, Brooklyn Mirage, Ushuaia Ibiza za Swedish house mafiu.
Sad, s odmakom, što misliš da je bilo presudno vama za uspjeh Studia Size? Od čega niste odstupali?
“Vjerujem da je najvažnije bilo to što smo si stvarno dobri. Prijatelji smo i mogu reći da se u ovih deset godina nije dogodilo da gledamo u različitom smjeru. Daleko od toga nije bilo teških situacija i razgovora, ali održala nas je zajednička vizija i strast koju imamo prema ovom poslu.”
Zapravo je dosta rijetko da više partnera opstane kroz toliko godina, bez nekih razmirica, pogotovo u trenucima kad je teško i kad stvari ne idu kako si zamislio.
Osim toga, želja da uvijek ponudimo najbolje rješenje u tom trenutku, da pomičemo svoje granice i standarde i ne odstupamo od kvalitete iako je to duži i teži put koji se na kraju uvijek isplati.
Uz sve što si postigao, koji su ti danas najveći ciljevi i nešto što te motivira za dalje?
Sjećam se da sam davno rekao da ako ću ikad napraviti nešto i surađivati sa SHM mogu sutra prestati raditi. Kad sam to ostvario, naravno da više ne razmišljam tako. Svaki cilj je kao planina i kad dođeš na vrh, bez novih ciljeva možeš jedino dolje i stagnirati. Moraš imati ciljeve jer su oni ono što te pokreće i gura naprijed. Prije bih rekao da su mi ciljevi bili određeni brendovi i raditi za njih – kao što je na primjer Apple.
Ali danas, kad smo stvarno radili projekte o kojima smo prije samo sanjali i koji su se ne tako davno činili kao ludost, ciljevi su mi se promijenili iako su i dalje tu. Sad su vezani i za neke privatne stvari, nedavno sam postao tata što me također okrenulo prema nekim drugim ciljevima.
“Poslovno, privlači me i ima smisla da sve znanje i iskustvo koje sam dosad skupio pretočim u nešto svoje - neki svoj, odnosno naš proizvod i vjerujem da će to biti neki idući koraci, kako za mene tako i za Size.
Svoj rad danas vidim i smjeru da što više prenosim znanje, prije svega svom timu i ljudima s kojim radim svakodnevno, ali onda možda i široj publici. Imamo planove u obliku Size store-a na kojem radimo koji bi trebao biti idealan nastavak i omogućiti nam upravo to. Imamo u planu svašta i vidjet ćemo kad i kako će se realizirati.”
Osjećaš li ikad zasićenje i kako se nosiš s tim?
Moram priznati da ne. Opet to spominjem, ali i dalje imam strast prema ovom poslu i to je najvažnije. Nemam pritisak, trudio sam se doći do te razine da većinom radim bez stresa. Stres je naučeni narativ koji smo se svi naučili prihvatiti, ali zapravo ne mora tako biti.
Da bi stvarao i bio kreativan, moraš biti opušten i neopterećen. Rokovi postoje, ali uvijek se sve napravi. Iako ih naravno poštujem, čak i ako se dogodi da se malo prijeđe – nije katastrofa.
Naravno da sam nekad umoran, volio bih možda imati više vremena za stvaranje, ali daleko je to od zamora.
Što bi poručio mladim dizajnerima?
Rekao bih im da budu strpljivi, da puno vježbaju, da se iz projekta u projekt trude što više napredovati, gledati detalje i da se ne zadovolje s prvim rješenjem koje im se čini dobro.
“Dizajn je stil života, ako želiš ovaj posao raditi na nekoj visokoj razini moraš se konstantno inspirirati i pratiti aktualnosti i trendove, ali i proucavati temelje struke. Čitati, gledati, slusati i konzumirati stvari koje ti mogu pomoći i koje možeš primijeniti u svom radu. Ovaj posao nije nešto što radiš od 9 -17 i onda do sutra ne razmišljaš o njemu, ali ako ga voliš to nije naporno nego želiš napredovati i biti bolji nego jučer.”
Poručio bih im i da se zabavljaju što više. Da se smiju, druže i ne budu istresirani nego da uživaju i budu uporni.
Fotografije: Privatna arhiva, Studio Size