Koliko ste puta razgovarali s nekime o tome da “samo treba isključiti notifikacije” na mobitelu? Pretjerana dostupnost i bitnog i nebitnog nas je napravila umornima i često energiju dajemo onome što nije važno.
Zamor konstantne dostupnosti
Ne moramo pretjerano objašnjavati količinu svih informacija, notifikacija i stvari za koje se čini da trebaju odgovor tijeko samo jednog dana. Činjenica je da je teško i procijeniti što je bitno i hitno. Također je činjenica da osjećamo takav zamor od mobitela i stimulacija i da nem je ponekad teško reagirati i na ono što želimo. Bilo da se radi o odgovaranju na poruke, na podržavanje nekoga na društvenim mrežama ili pokazivanju inicijative prema druženjima ili organizacije nečega u vlastitom domu. Jednostavno je svega (pre)više i teško je razlučiti što stvarno traži našu pažnju.
Koliko puta ste otvorili poruku osobe koju volite i pomislili: “Odgovorit ću kasnije kad budem imala više energije”? I onda prođe dan. Ili dva. Ne zato što vam ta osoba nije važna, nego zato što je cijeli dan već bio pun mikrointerakcija koje su vam potrošile pažnju.
Odrasla prijateljstva i tiha patnja današnjice?
To se posebno vidi u prijateljstvima. Nekad su ljudi jedni drugima nedostajali više jer je postojala je distanca između dva susreta. Danas se nekako čini da smo uvijek “u toku”. WhatsApp grupe u kojima smo, ali rijetko znamo što se kod svakog posebno događa, društvene mreže, memovi. I stvarno izgleda smo si tu. Nema ništa loše u razmjenjivanju memeova s prijateljima, dapače, ali u jednom trenutku me zanima što te muči, veseli i kako se osjećaš, a ne samo što ti je danas bilo smiješno na internetu. To nije prava povezanost, to je samo iluzija da smo u kontaktu s ljudima koji su nam važni.
Možda zato odnosi danas često djeluju kao da su stalno aktivni, a zapravo su površni.
Znamo svi da i sama prisutnost mobitela na stolu tijekom razgovora smanjuje osjećaj bliskosti među ljudima. Čak i ako ga u tom trenutku ne koristimo, u jednom trenutku će ga netko primiti u ruke, zasvijetlit će. Uvijek je tu još nešto ili netko.
Možda zato danas toliko ljudi govori da su usamljeni iako su stalno okruženi komunikacijom. Jer bilo kakva komunikacija i povezanost nisu isto. Nekad je postojalo više tišine između ljudi. Danas se tišina odmah doživljava kao problem. Ako netko ne odgovori nekoliko sati, kreću projekcije. Jesi li ljut? Jesi li izgubio interes? Je li nešto nije u redu? A realnost je često puno banalnija. Ljudi su jednostavno iscrpljeni, prestumulirani i nemaju energije za ono što je najvažnije, a to su duboki, smisleni odnosi.
Postoji i taj čudan osjećaj krivnje koji se pojavio s modernom komunikacijom. Kao da stalno nekome dugujemo odgovor. Kao da nikada nismo “gotovi” za taj dan. Uvijek postoji još jedna poruka koju nismo otvorili, još jedan mail, još jedan podsjetnik, još jedan sadržaj koji bismo trebali pogledati. I onda ni odmor više nije pravi odmor jer osjećaj dostupnosti nikada ne nestaje potpuno. To se posebno vidi kod ljudi koji su emocionalno empatični i navikli biti dostupni drugima. Oni često prvi pregore od količine tuđih potreba koje im dolaze kroz ekran. U jednom danu mogu pročitati nekoliko loših vijesti, saslušati prijateljicu koja prolazi prekid, odgovoriti kolegi, vidjeti desetke tuđih problema na društvenim mrežama i paralelno pokušavati funkcionirati u vlastitom životu. Naravno da nakon toga više nemaju energije ni za sebe ni za odnose koji su im važni.
Možda nije stvar u digital detoxu kao trendu i estetskom “offline vikendu” koji nije dugoročno održiv, nego o stvarnom umoru od konstantne emocionalne dostupnosti. O tome koliko je teško biti mentalno prisutan kada ti pažnju cijeli dan uzima na stotine malih podražaja.
Nije normalno ni da se ljudi osjećaju loše zato što ne mogu biti dostupni svima cijelo vrijeme. Pogotovo zato što nitko realno ne može procesuirati toliku količinu informacija i interakcija bez posljedica.
Fotografije: Pinterest
