PROČITAJ

Kolumna: Jesmo li dosadni ili samo osjećamo dosadu?

05. ožu
a

Razlika između ova dva termina može izgledati skroz nebitno, ali prema psiholozima, može odrediti zadovoljstvo vlastitim životom. Dosada nije nedostatak stimulacije. Ali, Ironično, što više tražimo distrakcije i vanjske podražaje, to više osjećamo dosadu i mislimo da smo možda i mi sami – dosadni. 

Dosada je stanje koju svi (pre)često osjećamo. Jedan običan dan ili sat. Ali, vrijeme u kojem nemamo jasno isplanirane stvari koje bi trebali raditi (osim biti na mobitelu što se nameće kao logičan slijed događaja) često nam predstavlja opterećenje. Kažu da je dosada bijeg – to je mentalno stanje koje biramo kako ne bi samopromišljali i kako bi izbjegli raditi stvari koje bi stvarno trebali raditi. 

Osjećamo dosadu jer, duboko u sebi, znamo da možemo dati više. 

Kažu da je dosada svijest o  neiskorištenom potencijalu – isključivanje od svega onoga što možda možemo ponuditi svijetu i obrnuto – jer nam je sad trenutno dosadno. 

 

Primjerice, neki psiholozi vjeruju da je količina dosade koju osjećamo karakterna crta i ovisi od osobe do osobe. Postoji čak i “skala sklonosti dosadi” koja doslovno mjeri našu sklonost osjećaju dosade. Osim toga, “Višedimenzionalna skala stanja dosade” mjeri osjećaje dosade u određenoj situaciji. I zaključak je da dosada nije stalno stanje – ona se mijenja ovisno o očekivanjima od situacija u kojima se nalazimo. 

Dosada skoro nikad nije izazvana vanjskim utjecajima – ona je zapravo način na koji doživljavamo svijet i kako gledamo na stvari i prilike koje nas okružuju. 

John Eastwood, osnivač “Laboratorija za dosadu” na Sveučilištu York, vjeruje da je dosada “kriza identiteta i svrhe”. U svojoj knjizi ne slaže se s izjavom da “samo dosadni ljudi osjećaju dosadu.” Dosadu osjećamo svi i osjećamo ju stalno. Razlika je u tome kako se s njom nosimo. 

Prema njegovim teorijama postoje dvije osnovne skupine ljudi koje najčešće osjećaju dosadu.

Prva vrsta ljudi, koji i djeluju kao dosta logičan uzorak su ljudi koji imaju impulzivno razmišljanje i kontinuirano traže nove doživljaje. Svijet nikad nije dovoljno uzbudljiv i uvijek bi se moglo događati još nešto. Uvijek im je premalo stimulacija i često su pokretači društva s uvijek zanimljivim idejama za druženja ili putovanja. S druge strane, imaju problem provoditi vrijeme sami sa sobom.

Druga vrsta ljudi  ima suprotan problem – svijet gledaju sa strahom i rijetko se odlučuju napuštati svoju zonu komfora. Putovanja su preopasna, promjena posla je ludost. Često su visoko senzibilni, pretjerano promišljaju svoje odluke i akcije . Ali ipak, nisu zadovoljni svojom situacijom pa osjećaju kronična, konstantnu  dosadu.

 

Treća skupina su svi ljudi između koji upadaju u zamku dosade u manje izraženim ekstremima. 

Podrijetlo dosade

Navodno živimo u nikad  zabavnijem društvu, ali nikada nismo patili od dosade kao sada.

Dosada je društvena bolest. Davno, kada su ljudi bili zauzeti pokušavajući preživjeti, dosada nije bila opcija. Cijelo su vrijeme provodili osiguravajući hranu ili sklonište i nisu imali vremena dosađivati se. Sad kad smo pretjerano stimulirani – lako dostupne beskrajne mogućnosti zabave povećavaju dosadu umjesto da je ona nestala.

“Što smo više zabavljeni, to više zabave trebamo kako bismo se osjećali zadovoljno. Što više ispunjavamo svoj svijet brzim, intenzivnim, stalno mijenjajućim podražajima, to smo više navikli na to i manje smo tolerantni prema nižim razinama.”

Stalno žudimo za više vremena, a kad to vrijeme dobijemo, ne znamo što bi s njim. Ništa se ne čini dovoljno uzbudljivim da zasluži naše dragocjeno vrijeme. Na kraju ne radimo ništa i dosađujemo se.

Izbjegavanje dosade može biti štetnije od same dosade

Pokazala da su, kao odgovor na previše monotonije, sudionici koji su sudjelovali u istraživanjima o dosadi dobrovoljno i nesvjesno sami sebe dovodili u nelagodne situacije kako bi izbjegli osjećaj dosade. To je bio jedini dostupan način stimulacije. Bolje i negativan nego nikakav. U svakodnevnom životu, koristimo manje invazivne metode bijega dosadi – stalne akcije, gledanje ekrana i druženje s bilo kim. Za većinu nas ljudi, biti sam i ne dosađivati se zvuči nelogično.

 

Teško nam je zabaviti se sami sa sobom

Zato moramo uvijek biti zauzeti – ne shvaćajući pritom da nam je dosadno dok trčimo s jednog mjesta na drugo. Ali, biti stalno zauzet je pametna vrsta zabave – ne osjećamo dosadu, ali nije nam baš ni zabavno.

Kako pobjeći od dosade?

U bijegu od dosade često se dovodimo u nepoželjne situacije. Jednom kada shvatimo nuspojave – sitni obrasci ponašanja pretvorili su se u navike. Kada nam je stalno dosadno, gubimo fokus. Primjerice, kronični problemi s koncentracijom poput poremećaja pažnje ili hiperaktivnosti povezani su s monotonijom i sojećajem dosade. Kronična dosada ima izravan odnos s nepoželjnim ponašanjima.

Istraživanja pokazuju da dosada povećava rizik od prejedanja, kockanja, zlouporabe alkohola i droga. Osobe s visokom sklonosti dosadi sklone su anksioznosti i depresiji. 

Ali, dosada je neutralna i na nama je hoćemo li ju pretvoriti u nešto pozitivno ili negativno.

Dosada je tu da ostane

Kada se osjećamo dosadno, žudimo za više zabave i distrakcije. Međutim, to će stvoriti još više frustracije i razočarenja. Da bi pobijedili dosadu, trebamo manje, a ne više stimulacije i novosti. Koliko je moguće prihvatiti dosadu kao pozitivnu stvar – ne znam. I iako se čini paradoksalnim –  mogućnost bivanja s dosadom napravit će život manje dosadnim. 

Fotografije: Pinterest, Unsplash

 

Teme