Ususret trećoj sezoni popularne serije “The Bear”, pokušat ćemo odgonetnuti zbog čega milijuni gledatelja diljem svijeta željno iščekuju njezin povratak.
“The Bear” je serija o Carmenu “Carmyju” Berzattu, Michelinovim zvjezdicama okićenom chefu koji se nakon uspješne karijere u Copenhagenu i New Yorku vraća u rodni Chicago preuzeti obiteljski restoran nakon bratove smrti. Baveći se dugovima koje je brat ostavio iza sebe te pokušavajući unijeti red u disfunkcionalnu kuhinju, Carmy se istovremeno bori s vlastitim demonima koji su se probudili povratkom u okruženje iz kojeg je davno pobjegao. Serija je ovjenčana raznim nagradama za glumu, montažu, scenarij i produkciju te je osvojila i Zlatni globus za najbolju televizijsku seriju u kategoriji “Mjuzikl/Komedija”.
Iako miljenica kritike i publike, serija se neće svidjeti svakome. Dok su proteklih godina streaming servisi navikli prosječnog gledatelja na lako probavljive teme i formuliranu radnju, The Bear je sasvim druga životinja. Kaotična montaža, obilna količina psovki, neobičan humor, nadglasavanje više likova odjednom te događaji i odnosi koji induciraju PTSP kod likova, ali i gledatelja, neki su od razloga zašto bi ova serija mogla biti teška za gledanje. No, istovremeno, možda su baš navedene stilske odrednice osvježenje u sumornom televizijskom svijetu i poticaj za gledanje svima koje zanima nešto drugačije. Uz malo kopanja identificirali smo tri razloga za uspjeh serije kod gledatelja, usprkos ponekad teškoj tematici i netipičnom stilu snimanja.
Otkrij što voliš i dopusti da te ubije
Probajte napraviti test… Predstavite se prijateljici u par rečenica. Onako, iz zezancije, kao da se ne poznajete. Jeste li u prvoj rečenici, nakon obiteljskih uloga – majka, otac, žena, muž – i mjesta gdje živite, naveli posao kojim se bavite? Niste jedini. Uvriježeno radno vrijeme od osam sati znači da trećinu života provedemo na poslu. Stoga i nije čudno da ga koristimo kao jednu od temeljnih odrednica svoje osobnosti.
Većina radnje serije odvija se u kuhinji restorana “Beef”. Nekoć legendaran zbog svojih sendviča, restoran je danas zakopan u dugovima i pun kuhara čija je odgovornost prema poslu preminula zajedno s vlasnikom. U svijetu fine dininga, iz kojeg Carmy dolazi, kuhinja mora funkcionirati kao organizirana jedinica s jasnim ulogama kako bi restoran stvorio savršen obrok. Starosjedilački kuhari “Beefa”, predvođeni Mikeyjevim najboljim prijateljem Richiejem, nemaju ni strpljenja ni volje podržati Carmyjeve pokušaje da ih pretvori u ono što je za njih dotjerana, kicoška institucija. U ionako okrutnom okruženju restoranske kuhinje, Carmy je dočekan na nož.
Dobar sustav podrške kod kuće donekle bi ublažio utjecaj takvog radnog okruženja na njegovu psihu, no Carmyjev privatni život oduvijek je obilježen kaosom. Kaotični i disfunkcionalni odnosi obitelji Berzatto, čije detalje polako otkrivamo iz sezone u sezonu, glavni su krivac za njegov odlazak iz Chicaga. U pokušaju započinjanja novog života, Carmy je jedan kaos zamijenio drugim — obitelj kuhinjom — i procvijetao. Jedan od njegovih bivših kolega u jednoj ga epizodi opiše kao kuhara koji je radio toliko brže i toliko bolje da su ostali mogli samo pokušati držati korak s njim.
Nije jasno proizlazi li Carmyjeva posvećenost — važan element njegovog uspjeha — iz ljubavi prema poslu ili bježanja od privatnog života. U jednom trenutku izjavljuje da se kuhanjem bavi jer ni u čemu drugome nije bio dobar. Ne zvuči kao ljubav. U drugoj sceni priznaje da je zbog posla izgubio pojam o vremenu i da zato godinama nije razgovarao s Mikeyjem. Možda je ipak bijeg od svakodnevice njegova glavna motivacija. Ne bi li se većina zapravo mogla poistovjetiti s tim? Koliko samo često kažemo da idemo na posao odmoriti, pobjeći od svakodnevnih obveza.
Na kraju krajeva, njegova motivacija je nebitna. Nama gledateljima privlačno je vidjeti lik koji uistinu živi to što radi. Lik koji drži do visokih standarda i sa strašću obavlja svoj posao. Ne bismo li svi zapravo htjeli biti više kao Carmy? Da ne gledamo na tih osam sati kao potrošeno vrijeme, već investirano u nešto što volimo. Ideja da volimo nešto do smrti uistinu je apstraktna, ali ako se ne potrudimo pronaći to nešto, možda nas prije dokrajči ono drugo.
Divljenje iz daljine
Likovi na malim ekranima žive u nekim drugim svijetovima. Iako se ti svijetovi nekad zovu poznatim imenima poput New York, Chicago ili Pariz, nama su zapravo apstraktni jer prikazuju likove i radnje s kakvima se većina nas nije susrela u stvarnom svijetu. Jedan arhetip lika kojeg često susrećemo u tim izmišljenim svijetovima jest bajronovski junak. Nazvan prema engleskom pjesniku Georgeu Gordonu Byronu, bajronovski junak vječno je tmurnog raspoloženja, uvjeren da je svijet nepravedno mjesto. Plemenit u svojim djelima, ali tragičan u svojoj neshvaćenosti, on ne uspijeva pronaći svoje mjesto u ovom svijetu.
Kao tipičan primjer bajronovskog junaka, Carmyja je rijetko nasmijan. Konstantno pod pritiskom vlastitih visokih standarda i odgovornosti prema zaposlenicima i gostima restorana, on ne propituje pravednost svijeta jer za to jednostavno nema vremena. Carmyja krasi još jedna česta karakteristika likova iz književnosti i filma — genijalnost usprkos svim izgledima. Odlike genijalca mučenika (troubled genius) natprosječno su visoka inteligencija i sposobnost obavljanja posla usprkos svim traumama i nedaćama koje je život pred njega postavio. Neki od popularnih primjera takvih likova su Dr. House, Mike iz serije Suits, Rick iz animirane serije Rick & Morty te Tony Stark iz filmova o Iron Manu. Kao pravi genijalac mučenik, Carmy je usprkos očigledno problematičnom odrastanju i zategnutim obiteljskim odnosima uspio postati jedan od najpriznatijih chefova u Americi i svijetu.
I dok nam je zanimljivo promatrati njegove borbe i osobni rast unutar svijeta serije, nitko od nas ne bi htio proživljavati traume i sukobe koje on proživljava. Ipak nam je lakše diviti mu se iz daljine — iz kauča, kreveta ili fotelje — dok on muči muku ne bi li pronašao tračak svjetla u sumornom svijetu. Što mučnije traume i borbe, nama slađe gledanje.
Sreća nije stvar sreće
Je li vam ikad netko rekao da si trebate “dopustiti biti sretniji”? Zvuči kao da znamo točno što nam je potrebno kako bismo pritisnuli prekidač i upalili bolje osjećaje. Međutim, osjećaj sreće — pogotovo onaj koji se javlja nakon teškog perioda — često je rezultat napornog rada i spremnosti na promjene.
Sreća drugih ponekad negativno utječe na nas. Svi smo barem jednom bili lošeg raspoloženja jer je trava zelenija kod susjeda. No, kad gledamo Beara i vidimo privatni i poslovni žrvanj kroz koji likovi prolaze, počnemo navijati za njih i njihova sreća postaje našom. Upravo taj kontrast između najljućih kuhinjskih svađa i nježnih trenutaka daje seriji izvrstan ritam i čini je zanimljivijom za gledanje. Jednolični put u raspad ljudskih odnosa ili utopijsko zadovoljstvo vlastitim životima učinili bi seriju negledljivom. Možda se tu krije lekcija i za nas. Cijeniti dobro što nam se događa, a truditi se odagnati loše stvari radom na njima. Ponekad je sreća stvarno stvar sreće, ali u većini slučajeva sami smo njezin autor.
Fotografije: Pinterest