PROČITAJ

Kolumna: Što izjeda medvjeda?

21. lip
a series

Ususret trećoj sezoni popularne serije “The Bear”, pokušat ćemo odgonetnuti zbog čega  milijuni gledatelja diljem svijeta željno iščekuju njezin povratak.  

“The Bear” je serija o Carmenu “Carmyju” Berzattu, Michelinovim zvjezdicama okićenom  chefu koji se nakon uspješne karijere u Copenhagenu i New Yorku vraća u rodni Chicago  preuzeti obiteljski restoran nakon bratove smrti. Baveći se dugovima koje je brat ostavio  iza sebe te pokušavajući unijeti red u disfunkcionalnu kuhinju, Carmy se istovremeno bori  s vlastitim demonima koji su se probudili povratkom u okruženje iz kojeg je davno  pobjegao. Serija je ovjenčana raznim nagradama za glumu, montažu, scenarij i produkciju  te je osvojila i Zlatni globus za najbolju televizijsku seriju u kategoriji “Mjuzikl/Komedija”.  

Iako miljenica kritike i publike, serija se neće svidjeti svakome. Dok su proteklih godina  streaming servisi navikli prosječnog gledatelja na lako probavljive teme i formuliranu  radnju, The Bear je sasvim druga životinja. Kaotična montaža, obilna količina psovki,  neobičan humor, nadglasavanje više likova odjednom te događaji i odnosi koji induciraju  PTSP kod likova, ali i gledatelja, neki su od razloga zašto bi ova serija mogla biti teška za  gledanje. No, istovremeno, možda su baš navedene stilske odrednice osvježenje u  sumornom televizijskom svijetu i poticaj za gledanje svima koje zanima nešto drugačije.  Uz malo kopanja identificirali smo tri razloga za uspjeh serije kod gledatelja, usprkos  ponekad teškoj tematici i netipičnom stilu snimanja.  

Otkrij što voliš i dopusti da te ubije  

Probajte napraviti test… Predstavite se prijateljici u par rečenica. Onako, iz zezancije, kao  da se ne poznajete. Jeste li u prvoj rečenici, nakon obiteljskih uloga – majka, otac, žena,  muž – i mjesta gdje živite, naveli posao kojim se bavite? Niste jedini. Uvriježeno radno  vrijeme od osam sati znači da trećinu života provedemo na poslu. Stoga i nije čudno da ga  koristimo kao jednu od temeljnih odrednica svoje osobnosti. 



Neophodan za egzistenciju,  rad je neizbježan. Nazivali ga poslom, zanimanjem, profesijom ili nužnim zlom, većina nas  mora raditi da bismo preživjeli. No, možete li zamisliti posao za koji biste živjeli da ga  radite? Pričajući o toj temi, pijanist James Rhodes izjavio je: “Otkrij što voliš i dopusti da te  ubije.” Čini se da je Carmy to otkrio. 

Većina radnje serije odvija se u kuhinji restorana “Beef”. Nekoć legendaran zbog svojih  sendviča, restoran je danas zakopan u dugovima i pun kuhara čija je odgovornost prema  poslu preminula zajedno s vlasnikom. U svijetu fine dininga, iz kojeg Carmy dolazi, kuhinja  mora funkcionirati kao organizirana jedinica s jasnim ulogama kako bi restoran stvorio  savršen obrok. Starosjedilački kuhari “Beefa”, predvođeni Mikeyjevim najboljim prijateljem  Richiejem, nemaju ni strpljenja ni volje podržati Carmyjeve pokušaje da ih pretvori u ono  što je za njih dotjerana, kicoška institucija. U ionako okrutnom okruženju restoranske  kuhinje, Carmy je dočekan na nož.  

Dobar sustav podrške kod kuće donekle bi ublažio utjecaj takvog radnog okruženja na  njegovu psihu, no Carmyjev privatni život oduvijek je obilježen kaosom. Kaotični i  disfunkcionalni odnosi obitelji Berzatto, čije detalje polako otkrivamo iz sezone u sezonu,  glavni su krivac za njegov odlazak iz Chicaga. U pokušaju započinjanja novog života,  Carmy je jedan kaos zamijenio drugim — obitelj kuhinjom — i procvijetao. Jedan od  njegovih bivših kolega u jednoj ga epizodi opiše kao kuhara koji je radio toliko brže i toliko  bolje da su ostali mogli samo pokušati držati korak s njim. 

Nije jasno proizlazi li Carmyjeva posvećenost — važan element njegovog uspjeha — iz  ljubavi prema poslu ili bježanja od privatnog života. U jednom trenutku izjavljuje da se  kuhanjem bavi jer ni u čemu drugome nije bio dobar. Ne zvuči kao ljubav. U drugoj sceni  priznaje da je zbog posla izgubio pojam o vremenu i da zato godinama nije razgovarao s  Mikeyjem. Možda je ipak bijeg od svakodnevice njegova glavna motivacija. Ne bi li se  većina zapravo mogla poistovjetiti s tim? Koliko samo često kažemo da idemo na posao  odmoriti, pobjeći od svakodnevnih obveza.  

Na kraju krajeva, njegova motivacija je nebitna. Nama gledateljima privlačno je vidjeti lik  koji uistinu živi to što radi. Lik koji drži do visokih standarda i sa strašću obavlja svoj posao.  Ne bismo li svi zapravo htjeli biti više kao Carmy? Da ne gledamo na tih osam sati kao  potrošeno vrijeme, već investirano u nešto što volimo. Ideja da volimo nešto do smrti  uistinu je apstraktna, ali ako se ne potrudimo pronaći to nešto, možda nas prije dokrajči  ono drugo.  

Divljenje iz daljine  

Likovi na malim ekranima žive u nekim drugim svijetovima. Iako se ti svijetovi nekad zovu  poznatim imenima poput New York, Chicago ili Pariz, nama su zapravo apstraktni jer  prikazuju likove i radnje s kakvima se većina nas nije susrela u stvarnom svijetu. Jedan  arhetip lika kojeg često susrećemo u tim izmišljenim svijetovima jest bajronovski junak.  Nazvan prema engleskom pjesniku Georgeu Gordonu Byronu, bajronovski junak vječno je  tmurnog raspoloženja, uvjeren da je svijet nepravedno mjesto. Plemenit u svojim djelima,  ali tragičan u svojoj neshvaćenosti, on ne uspijeva pronaći svoje mjesto u ovom svijetu.  

Kao tipičan primjer bajronovskog junaka, Carmyja je rijetko nasmijan. Konstantno pod  pritiskom vlastitih visokih standarda i odgovornosti prema zaposlenicima i gostima  restorana, on ne propituje pravednost svijeta jer za to jednostavno nema vremena.  Carmyja krasi još jedna česta karakteristika likova iz književnosti i filma — genijalnost  usprkos svim izgledima. Odlike genijalca mučenika (troubled genius) natprosječno su  visoka inteligencija i sposobnost obavljanja posla usprkos svim traumama i nedaćama koje  je život pred njega postavio. Neki od popularnih primjera takvih likova su Dr. House, Mike  iz serije Suits, Rick iz animirane serije Rick & Morty te Tony Stark iz filmova o Iron Manu.  Kao pravi genijalac mučenik, Carmy je usprkos očigledno problematičnom odrastanju i  zategnutim obiteljskim odnosima uspio postati jedan od najpriznatijih chefova u Americi i  svijetu.  




I dok nam je zanimljivo promatrati njegove borbe i osobni rast unutar svijeta serije, nitko od  nas ne bi htio proživljavati traume i sukobe koje on proživljava. Ipak nam je lakše diviti mu  se iz daljine — iz kauča, kreveta ili fotelje — dok on muči muku ne bi li pronašao tračak  svjetla u sumornom svijetu. Što mučnije traume i borbe, nama slađe gledanje.  

Sreća nije stvar sreće  

Je li vam ikad netko rekao da si trebate “dopustiti biti sretniji”? Zvuči kao da znamo točno  što nam je potrebno kako bismo pritisnuli prekidač i upalili bolje osjećaje. Međutim, osjećaj  sreće — pogotovo onaj koji se javlja nakon teškog perioda — često je rezultat napornog  rada i spremnosti na promjene.




Sreća nije stvar sreće. U seriji prepunoj likova koji su krivi za vlastite nesreće, spoznaja da drže moć promjene u vlastitim rukama znači bolje iskustvo za nas gledatelje. Nitko ne želi gledati likove na jednosmjernom putovanju prema propasti ili uspjehu. Najbolji primjer za to jest epizoda “Forks” u drugoj sezoni u kojoj vidimo napredak jednog od glavnih likova i po prvi put shvatimo da se likovi u seriji mogu promijeniti i biti sretniji.

Sreća drugih ponekad negativno utječe na nas. Svi smo barem jednom bili lošeg  raspoloženja jer je trava zelenija kod susjeda. No, kad gledamo Beara i vidimo privatni i  poslovni žrvanj kroz koji likovi prolaze, počnemo navijati za njih i njihova sreća postaje  našom. Upravo taj kontrast između najljućih kuhinjskih svađa i nježnih trenutaka daje seriji  izvrstan ritam i čini je zanimljivijom za gledanje. Jednolični put u raspad ljudskih odnosa ili  utopijsko zadovoljstvo vlastitim životima učinili bi seriju negledljivom. Možda se tu krije  lekcija i za nas. Cijeniti dobro što nam se događa, a truditi se odagnati loše stvari radom  na njima. Ponekad je sreća stvarno stvar sreće, ali u većini slučajeva sami smo njezin  autor.  


Fotografije: Pinterest

Teme