“Ne znam točno objasniti zašto, ali nikad se nisam bojala novih prilika i situacija. Sad, kad gledam unazad – ludo je sve što se dogodilo, ali tada mi se nije činilo tako. Htjela sam vidjeti i doživjeti što više – to mi je bila glavna vodilja u cijelom procesu.”

Larisa Čišić, mlada arhitektica koja je živjela i radila u Japanu, usavršavala se u Indiji, i brojnim europskim gradovima, a sve to do tridesete. Danas je stacionirana u Samoboru gdje ima vlastiti ured – Kunstmanir studio. Želja za kretanjem i avanturom dugo su ju gurale i nije se vidjela na jednom mjestu.

Danas je sretna da živi izvan grada i konstantnog stresa. Kuća u kojoj živi sa svojim partnerom potpuno je samoodrživa, a priroda je u fokusu. Iako i dalje uživa u putovanjima i često se njima inspirira s vremenom joj je postalo u redu bivati i stvarati na jednom mjestu. Ali, na mjestu koje joj pruža priliku za udahnuti i obavljati stvari njenim tempom, bez pritiska. 

Danas, kao vlasnica vlastitog arhitektonskog ureda s poslovima koje biraš raditi, što bi rekla koliko je bilo teško doći do ovog mjesta?

Oduvijek sam znala da ću studirati arhitekturu, nekako nisam to dovodila u pitanje. Tijekom studiranja i cijelog tog perioda ja sam samo željela doživjeti što više. Bilo mi je važno iskusiti pravi studentski život i sve njegove benefite. Faks sam shvaćala ozbiljno, ali jednako bitna bila su mi putovanja i zabava. Iz ove perspektive, moram si priznati da se nisam bojala poduzimati prve korake i iskorištavati prilike. Mislim da sam iskoristila gotovo svaku priliku koja se pojavila i to je, danas, napravilo razliku. Nisam čekala da me negdje zovu i da mi nešto padne s neba. Ako mi se nešto činilo zanimljivim napravila sam neke korake da do toga i dođem. Iako nisam uvijek imala konkretan plan. Primjerice, za vrijeme studiranja imala sam prilike slušati jednog uglednog arhitekta iz Japana u čiji sam se stil i radove zaljubila. Nakon toga, instinktivno sam odlučila da ću se javiti za stažiranje u njegovom uredu u Japanu. Nisam imala konkretan plan, ali cijelu tu noć sam slagala CV i svoj portfolio koji sam sutra ujutro poslala. Dobila sam željenu poziciju jer sam se usudila pitati. 

Kakvo je bilo iskustvo rada u Japanu? U kakvom sjećanju ti je ostalo to iskustvo? 

Japan je bio prekretnica za mene, rekla bih. Očekivala sam najbolje iskustvo života, ali početak je bio daleko od toga. Kada sam trebala doći – prvo nisu imali ništa spremno za mene. Doslovno nisam imala stolicu gdje ću sjediti, a o smještaju da ne govorim. Svejedno sam odlučila da želim ići, našla si takozvanu udomiteljsku obitelj i zapravo, opet, bez da sam znala kako će to točno izgledati – otišla potpuno sama tamo. 

“Samo iskustvo rada u arhitektonskom uredu u Japanu bilo je, u najmanju ruku, šokantno. Radi se tempom koji mi ovdje ne možemo ni zamisliti, spavanje u uredu zbog previše posla bilo je pravilo, a ne iznimka. Na kraju svega sam i dobila otkaz jer sam “bila umorna” i smatrali su da ne mogu pratiti taj tempo. To me, naravno, šokiralo, i po prvi put sam dobila neku realniju sliku tog posla i shvatila da nije sve idealno. “

Nakon prvotnog šoka, odlučila sam ostati još malo u Japanu. Kad sam već došla na drugi kraj svijeta. Na kraju sam ga skoro cijelog proputovala sama. To iskustvo me izgradilo i nekako sam se naučila bolje nositi s nelagodnim situacijama. 

Je li te to iskustvo pokolebalo? Kako si nakon toga odlučila u kojem smjeru želiš ići?

Iskreno, nije ni malo. Nisam to pripisala sebi i tome da nisam dovoljno dobra. Iskustvo nije bilo samo negativno jer mi je ostatak bivanja u Japanu bilo prekrasno. Njihova kultura i estetika je prekrasna, jako su predani onome što rade – i čistačica i direktor jednako predano obavljaju svoj posao i po tome su stvarno posebni. Dosta sam naučila od njih.  

S druge strane, Japan ima i svoju negativnu stranu, barem sam ju ja doživjela. Moja udomiteljska obitelj u Japanu živjela je jako otuđen život i na trenutke sam se pitala što njih zapravo gura dalje. Iako potpuno materijalno situirani, takav način života učinio mi se poprilično tužnim. Počela sam više cijeniti mjesto gdje živim. Komociju koju imam i naš način života. 

Danas si ipak stacionirana na jednom mjestu, u Samoboru. Kako se osjećaš daleko od grada i užurbanosti?

Samobor obožavam. Odrasla sam u centru Zagrebu, i iako ga volim oduvijek sam znala da dugoročno želim živjeti negdje bliže prirodi. Nisam željela provoditi dva sata dnevno u autu u gužvama i konstantnom stresu. Počelo me to umarati i nije mi pasalo. Do selidbe u Samobor je došlo za vrijeme corone kad sam jasnije posložila prioritete i shvatila da je odmor potreban kao i rad i da ga želim imati svaki dan. Prije sam se često znala dovoditi do burnout-a i nisam dobro procjenjivala koliko rada je ipak previše. Nikad mi nije bilo strano raditi više poslova odjednom, ali i to ima svoju cijenu.

Živiš li danas balans? Koliko je to zapravo moguće u današnjem vremenu i tvom poslu?

Rekla bih da sam danas poprilično blizu tome. Ponekad je to lakše, nekad sam cijeli dan na sastancima, ali definitivno se rjeđe dovodim u stanje preopterećenosti. Otpustila sam neka očekivanja, posložila sam stvari na način da znam prepoznati svoje kapacitete i prioritete. Zadovoljna sam svojim danom i iako ima nepredviđenih situacija i ludih rokova rekla bi da sam naučila plivati u tome svemu. Na kraju dana, svi trebamo odlučiti što je za nas osobno balans. 

Koliko je naše tržište zatvoreno što se tiče tvog posla? Imaju li mladi arhitekti realne šanse za uspjeh?

Situacija na tržištu je zbilja dobra. Posla ima puno i vjerujem da se može uspjeti. Potres, rast potražnje za stanovima, ali i drugi projekti koji se pojavljuju – situacija je puno bolja nego kad sam krenula. Radi se puno i sve više ljudi poklanja povjerenje nekim novim, nerazvikanim arhitektima. Ali, ja generalno smatram da je uvijek prilika za uspjeti. Možda zvuči preoptimistično, ali kad pogledam svoj put, vjerujem da prilike uvijek postoje. Ali, prilike se neće pojaviti same i nekad treba kucati na više vrata da bi se jedna otvorila. Neke stvari koje sam radila, ljude s kojima sam pričala i stupala u kontakt –  sve to mi nije odmah donijelo rezultat, ali nisam se time ni vodila. Zato danas, kad imam svoju firmu, poslovi i prilike mi dolaze i temeljem nekih stvari koje sam radila prije pet godina. Preporuke za projekte, primjerice. Ja stvarno vjerujem da ako radiš prema onome što želiš, kad tad će te život nagraditi. 

Osjećaš li ponekad zamor poslom i tempom? Što misliš zašto se to događa? 

Moram priznati da trenutno stvarno ne. Firma je još mlada, veselim se vidjeti gdje će me odvesti i što sve još možemo napraviti. 

S druge strane, glavni razlog zamora dolazi iz sumanutog rada, bez jasnog cilja i bez prioritiziranja odmora. Vjerujem da sam na vrijeme naučila koliko je odmor važan. Da si moram dati priliku za uživanje i da sama mogu upravljati svojim vremenom i kapacitetima.

Važno mi je kreativno izražavanje, ali to mogu dobiti i kroz drudge stvari, ne nužno posao. Važno je da se punim i da pazim na svoje mentalno zdravlje.

Koji su onda neki alati koje koristiš za kreativno punjenje i kako izgleda tvoj proces?

Puno je stvari, zapravo. Inspiriraju me lijepi interijeri, volim otputovati negdje i samo sjediti u nekom, meni, inspirativnom interijeru i upijati stvari oko sebe, dopustiti da me prostor inspirira. S obzirom na to da živim u prirodi, ponekad me samo gledanje kroz prozor napuni. Nevjerojatno je koliko je priroda čarobna. Iako to kao znamo, prije nego sam se preselila, rijetko sam koristila njene benefite. Osim toga, vesele me i drugi projekti na kojima radim i kojima ću se, kada osjetim da je vrijeme za to više posvetiti. Jedan meni jako bitan i drag projekt koji radim s partnerom – spaja zapravo sve segmente umjetnosti koje me vesele. Riječ je o projektu koji je zapravo bio njegov, ali nije bilo plana da to ugleda svjetlo dana. Ja sam se zaljubila u umjetnost koju je proizvodio i nagovorila ga da ju na neki način ponudimo ljudima. Riječ je o Earth Wind Desire brandu. Ova priča nastala je kao odraz našeg odnosa i ljubvi, a njime pokušavamo prenijeti održivi luksuz nastao recikliranim materijalimai razinu. 

Koji bi bio tvoj neki savjet za uspjeh? 

Teško mi je reći kao da imam neku formulu uspjeha, ali ja zbilja vjerujem da se trud kad tad nagradi. Vjerujem da se koraci koje poduzimamo i napori koje ulažemo ne vide nužno odmah, ali neki naši postupci, napori prema uspjehu koje smo radili će se možda vidjeti tek za par godina, ali to što nisu odmah vidljivi ne znači da se trud ne isplati. Mislim da je to rješenje. Možda stvari ne ispadnu točno onako kako planiramo, ali ako konstantno radimo korake prema cilju, na ovaj ili onaj način to će se dogoditi u našoj realnosti.